Kada smo prije 21-22g. odlučili doseliti u BiH, često sam pitan od ljudi koji su znali za našu namjeru - Zašto baš Bosna?
Mogu li oni tamo opet jedni sa drugima?
Zar se tamo lako ne naleti na minu?
Šta ti namjeravaš tamo raditi?
Tada sam mislio da bih, zbog visoke nezaposlenosti u BiH, najprije mogao početi nešto s radnom rehabilitacijom. A to je u vezi sa mojim prijašnjim poslovima koje sam radio kao socijalni psihijatar.
U međuvremenu više nisam siguran da je to bila dobra ideja.
Zbog toga smo odlučili da prvo posmatramo sve oko sebe da bi otkrili što je to što se u ovoj zemlji zove "rad".
Rad ovdje vdje u Bosni znači na primjer i ovo: Vi dolazite u normalnom radnom vremenu negdje da nešto obavite i na vratima visi obavijest "Pauza", ta obavijest visi često i duže vrijeme...
Ili: Vi dolazite u normalno radno vrijeme negdje i želite nešto. Onda se sazna: To radi kolega, ali on je danas bolestan / na godišnjem / na putu. Mi drugi se, nažalost, u to ne razumijemo...
Ili: Jedan nešto radi, a najmanje njih četvorica gledaju da li on to dobro radi - tako smo mi mislili, ali, onda smo došli do zaključka da se ovdje ne radi o kontroli, jer na kraju se vidi da tu nije rezultat važan, važna je zezancija, razgovor, pauze, bezbrojni vicevi i pri svemu tome se u najdivljijim varijacijama jedno drugom ukazuje šta inače muškarac i žena u posebnim situacijama jedno s drugim rade.
Još jedna dogodovština: Više mjeseci po našem dolasku su nas naši susjedi vrlo srdačno pozvali na kafu. Dannima prije toga smo, po mom sjećanju, samo stalno sjedili negdje i pili kafu, pri čemu se pod " piti kafu" podrazumijeva piti bistru tečnost koja jako miriše na šljivu. Ja sam imao nešto u planu i bio sam ljut što me se opet izbacuje iz koncepta, pa sam našem komšiji doviknuo: " Mi nismo penzioneri! Imamo kamaru posla za obaviti!" Na to komšija odgovori kiselo:
"Bogu hvala, ja sam od iduće godine u penziji i ne moram više raditi".
Tokom vremena smo došli do spoznaje da posao ovdje u Bosni i nije toliko važan. Primjetili smo da se ovdje više radi o onom međuljudskom - ko, kad, zašto i s kim. O tome se radi u Bosni. I kad se pri prvom kontaktu razjasne porodični odnosi, i to najmanje do petog koljena, onda se može krenuti dalje.
Naprimjer, u cafeu, na pijaci, u bašti, na klupi u parku, na potpuno zasmetljenom potoku, pored vatre, ispod drveta u hladu, pred crkvom, pored džamije...
To ostavlja dojam na jednog neumornog Nijemca koji u svojoj glavi uvijek ima idući termin, iduću zadaću. Ali stani, mislim se, ovdje je bio taj rat u kome se događalo da komšija protiv komšije..., ma tu nešto ne štima!
Proturiječna je ova zemlja!
Tako smo i dalje studirali zemlju i narod. To radimo i danas i stalno dolazimo do različitih rezultata, a upoznali smo i druge ljude i vidjeli da i oni to isto čine, ili žele činiti. Mogli bi mi to zajedno raditi - istovremeno, na jednom mjestu, na jednom mjestu susreta.
Zbog toga Kuća susreta!
Odlučili smo stvoriti to takvo mjesto, i kada smo prešli s riječi na djelo isplanirali ovu građevinu, počela je gradnja. Kada je počela gradnja morali smo naše kvazi iskustvo, naše spoznaje s ovdašnjim radnim svijetom radikalno revidirati. Odjednom vidimo jedno gradailište na kojemu svako nešto radi! Stalno. To je išlo tako dalje, s malim iznimkama, puna četiri mjeseca. Najzaslužniji za ovo čudo, onaj koji je ovo napravio, znači taj dompter koji sve utjeruje u menažeriju, taj čovjek koji koji stoji na rubu građevine i sa svojim glasom, sa mobilnim telefonom - njegovim alatom i rukama diriguje zanatski i mašinski orkestar i time sve u masi navede da rade - on je ovdje, i zove se Ibrahim Hodović, naš Ibro i njegov sin Amer. Njima jedno veliko hvala!
Na ovom mjestu bi se moralo nastaviti s jednom velikom listom ljudi koji su zajedno doprinijeli da nam ovo uspije. Nima svima također jedno veliko hvala. Tu veliku listu ljudi ću vam danas uštedjeti, ali Jeleni neću.
Zamislite samo što je sve bilo potrebno da bi ovo danas ovdje stajalo, kako stoji. Govorit ćemo kasnije o tome, a sada hajde da se zajedno, svi radujemo, zato što je uspjelo.
