"GDJE ČELJAD NIJE BIJESNA..."

 

VAREŠ - Tijekom vikenda grad čudno opusti. Kafići su prazni. Kao da je netko varešacima zabranio izlaske subotom i nedjeljom. Poslije nedjeljne mise još se ponetko može pronaći kod Ljutog ili kod Atoma i Džuke, no dobar dio varešana vikend provede "Kod Klare" u Šiminom potoku, u Zvijezdi. Put od Vareša do Šimina Potoka nama je domaćim svakodnevan i običan, no, promatramo li ga očima stranca, pokušamo li jednostavno malo više pozornosti obratiti na okolinu shvaćamo u kakvu prelijepu kraju živimo.

Tunel je priča za sebe bezbroj puta prepričana, s ledenicama koje kao noževi vise s stropa, pa je čovjek nerijetko u dvojbi, da li zaboraviti na moguća oštećenja podvoza na automobilu i stisnuti gas do daske, ili se pak izložiti riziku, voziti polako, čuvati auto, uživati u ledenom prizoru, moliti Boga da ledenica ne padne baš sad. Koliko god snijega bilo u Varešu i prije tunela, još ga više ima poslije, kao da s autom za kratko vrijeme prolazeći kroz tunel preskočite nekoliko stotina kilometara. Bijeli snježni zidovi okružuju automobil na uskoj prometnici, samo je nekoliko mjesta na kojima se moguće skloniti kad naiđe vozilo iz drugoga pravca. Okolo, ljepota. Snijeg je pokrio sve pasjaluke vareškog Šumarstva, sve pesinluke vareškoga puka koji ne mareći baš previše za okolinu nerijetko iz automobila "hitne" po neku vreću smeća na put. Od tunela do Šimina Potoka osim snježne ljepote nema puno novoga. Prerada drveta prekrivena je debelim naslagama snijega, no trebao bi padati nekoliko godina da bi pokrio patnje onih koji godina traže posao, a nekada su lijepo živjeli radeći u ovome poduzeću. Ipak, najljepši dojam na prolaznika ostavlja imanje Drmešića koje je okićeno novim kućama, uređeno, od snijega očišćeno, ograđeno.
U Šiminu potoku, već nekoliko stotina metara od "rezidencije Klarić", nema mjesta za parkiranje. Sva su proširenja za "mimoilaženje" puna kao šibica, a putnici za Vijaku jedva provuku svoja vozila između parkiranih automobila. Neće se sjetiti oni koji održavaju putove očistiti malo parkinga, kao da gore dolaze državni neprijatelji, a ne varešani. Već s ceste vidi se da je okolica Klarina objekta okićena skijama i štapovima. Dok zakoračite u dvorište pozdravit će vas ogroman, ali krajnje dobroćudan pas, Tornjak Pujdo, koji se tijekom zadnjega vikenda nekoliko puta otkinuo i pozdravio goste burnim, trapavim i vlažnim ulaskom u "kafanu" tražeći malo pažnje i štogod za klopu. "Kafana" je posebna priča. Ne znam, zapravo koliko Vas je imalo priliku u ona zlatna vremena provesti nekoliko dana na Perunu. Ako ste bili gore, onda ćete znati o čemu govorim. Atmosfera je domaća, kao da je svatko sa sobom donio dio svoga doma, pa se u skladu s tim i ponaša. Kao kod kuće. Svako malo neko je drugo žensko u šanku. Pravi kavu, kuva vino, ili jednostavno se nakupilo previše suđa koje treba oprati.
Jozo u svom elementu. Što reći? Ima ga svugdje. U jednom trenutku raskidava oko donjeg dijela lifta, već slijedećeg je na vrhu staze jer sajlu treba "našpanovat upcugom". Spala. U pravom se ugostiteljskom maniru nađe za svakim stolom i probaci po neku riječ. Klara, ko Klara. Nije se bahatio ni u ona zlatna vremena kada je imao puno više. Kavana je posebna i po tome što se od kuće može donijeti i "iće i piće". Nitko ne zamjeri. Korištenje ski lifta se ne naplaćuje, no svjesniji, ipak, na polasku ostave neku paricu. Za struju.
Napolju, za Vareš pomalo neobičan prizor. Dobar dio platoa ispred kavane pokriven pobodenim skijama i štapovima poznatih "marki". Svašta se može pronaći. Od "Elanovih" skija iz bivše JNA, pa do najnovijih "strukiranih" Carver modela. Onaj čovo iz Breze ove je zime spalio dlanove trljajući ih. Sam Bog zna koliko je polovnih skija i cipela iz Breze došlo u Vareš. Iznenađujuće je koliko ljudi zna skijati, osobito onih nešto starijih koji su prošli Perunsku školu. Senad s Tehničkog, profa Damir, Džuka, pravi su majstor i nisu usamljeni primjeri. Mnogi svladavaju tehnike skijanja na dasci, prilično uspješno rekao bih, a oni koji prvi puta stanu na dasku izazivaju salve smijeha. Iznenađujuće je i koliko ljudi skupi hrabrosti otisnuti se niz padinu, iako nemaju baš previše skijaškoga iskustva, a dosta ih dođe samo uživati u prizoru, gledati koliku će rupu tko napraviti prilikom pada. Cijeloga vikenda iz roštilja se izvija gusti dim, a jedna ekipa u nedjelju je pomalo zaboravila na skijanje i na hladnoću. Dan su proveli sjedeći vani uz roštilj i pivo, a večer dočekali pomalo staklasta pogleda. Lift nije baš najnovije tehničko rješenje, nije zabilježeno koliko je jakni poderao, rukavica rasporio, koliko je puta spala sajla, no, služi svrsi i veći dio dana radi besprijekorno izvlačeći na vrh brda skijaše svih starosnih dobi i skijaškoga znanja. Mali Antić, piklić, s ogromnim skijaškim naočalama i malenim skijicama kao tajfun se obruši s vrha staze bez problema svladavajući sve zamke prilično nezgodne staze. Staza je posebna priča. Jozo jednostavno sam ne može sve stići. Strojeva nema, skijaša je puno, pa svako malo ekipa dobrovoljaca radnim danom ode gore i potroši nešto vremena na udešavanje, zatrpavanje hangova, ravnanje. Potrebno je stazu proširiti, djecu odvojiti od starijih skijaša. Ponekad je jednostavno previše ljudi na malo prostora, no to zaista nikome ne smeta. Pokazuje se opet istinitost one stare "gdje čeljad nije bijesna…"
Za šankom u ovom zanimljivom objektu uglavnom je stalna ekipa koju ne treba posebno spominjati. Rijetko su na skijaškoj stari, no često se plazaju po živcima novopečenim skijašima dajući im sarkastičnu "potporu" u njihovim prvim skijaškim naporima. Cele, Ljuti, Brđa, Cucek, Atom, Berba...
Rijetki zapravo imaju neku ozbiljniju primjedbu na dešavanja u "Šiminom potoku". Ovakvo jedno mjesto bilo nam je neizmjerno potrebno da bi prekratili zimske dane i vikende i razbili apatiju koja je zahvatila grad. Kakve planove Jozo ima samo Bog dragi zna, no sigurno je, sad kad je počeo neće više "šale" stati. Dao bog, ima snijega i volje za skijanje. Na kraju, nije važno skijate li ili ne. Ako ste blizu dođite. Lijepo će vas dočekati, a ako ste u svijetu, ubuduće planirajte doći i zimi. Nećete požaliti.
(G. Sprečkić, 21.02.2005)