IMAM PRAVO GLADOVATI

 

VAREŠ - Deseti se prosinca obilježava kao Međunarodni dan ljudskih prava. U normalnim državama taj se dan proslavlja, u nas je to dan za tugu jer još jednom shvatimo koliko smo obespravljeni, siromašni, jadni i bijedni, koliko država ne funkcionira. U nas je to prilika da shvatimo kako će još dosta vremena proći prije nego ostvarimo elementarna prava iz ove domene.

Greta i Krešo Filipović, roditelji dvoje djece, Gorana i Bojana, ne znaju što su to ljudska prava. Krešo je preko 20 godina kao stolar radio u vareškoj "Preradi drveta", iz izbjeglištva se vratio 1994.g., bio 4 mjeseca u zatvoru, danas je bez posla, i ima pravo samo umrijeti od gladi. Zapravo, nema, ne smije. To pravo su mu oduzela njegova dva sina, jer, oni imaju pravo živjeti, ići u školu, jesti, odijevati se, igrati se. Krešo i Greta imaju pravo to im omogućiti! Greta je deset godina radila u "Tvornici rezervnih dijelova". Već deset godina na svoje radno mjesto nema pravo.
Nemaju pravo ići zubaru i doktoru, kad se usude biti bolesni jer nisu osigurani, nemaju pravo na posao jer već godinama Krešino poduzeće je na bubnju, djeci je teško osigurati potrebno, jer nemaju plaće, nemaju pravo na obnovu u ratu uništene kuće, nisu stigli na red, imaju pravo na struju, vodu, kruh i dostojanstvo i život, ali samo pod uvjetom da to mogu platiti. "Svi ljudi rođeni su slobodni, sa jednakim dostojanstvom i pravima" kaže prvi član Opće povelje o ljudskim pravima.
Greta i Krešo Filipović samo su jedna nit u klupku najbrutalnijih kršenja elementarnih ljudskih prava građana ove zemlje, i zanimljivo, u kući ničega ne fali. Ni kompjuter, ni televizor, ni smijeha, ni dobrodošlice. Ni za pojest, ni za popit. Do jednog dalekoga dana, kada ova država počne brinuti za svoga čovjeka, svi imamo pravo gledati naše političare kako u skupim odijelima, u najnovijim modelima automobila, dobro uhranjeni "brinu" o našim pravima. Imamo pravo gledati basnoslovno plaćene međunarodne činovnike kako donose zakone, ukidaju iste, postavljaju, smjenjuju, pametuju, lažu. Svoju brigu o ljudskim pravima federalni parlamentarci dokazuju povećavanjima svojih primanja, slijepi za rijeke nezaposlenih koje svakodnevno teku pod njihovim prozorima. Tako će nam u najskorije vrijeme donijeti Zakon o reviziji nekoliko najprofitabilnijih poduzeća u ovoj zemlji, poput mostarskog "Aluminija". Pa, zaboga, i radnici "Aluminija" imaju pravo gladovati, baš kao i radnici Krešine "Prerade drveta", kao radnici vareške "Željezare", sve u skladu s Prvim članom Opće deklaracije o ljudskim pravima! Na kraju, imamo pravo na šutnju i obaranje glave pred "banditlucima" koji nas svakodnevno okružuju. Pravo koje, na žalost, predugo i prečesto koristimo. Do kada?!
(G. Sprečkić,09.12.2004)