ČAROBNJAK S POGARI

POGAR - Pojedincima je strašna energija i volja za životom potrebna kako bi uspjeli preživjeti u ovom "interesantnom" vremenu koje nam je darovano. Jedan od onih koji zaista raspolažu tom energijom je Anto Dodik (35) iz vareškog sela Pogar. S zagrijavanjem ratnih zbivanja, počinje njegovapriča kada pristupa postrojbama HVO-a, stječući status Dragovoljca i veterana domovinskog rata. Sredinom 1993. demontirajući eksplozivnu napravu ozbiljno povrjeđuje lijevu ruku u kojoj mu je eksplodirao upaljač. Kako je Vareš tada bio u blokadi, upućuju ga u bolnicu u Kladanj, odakle Antu postrojbe A BiH, po padu Vareša odvode u zatvor u Tuzlu, gdje ostaje 56 dana, sve do Božića, kad se vraća u svoje selo s još petoricom zarobljenika.
Nikada Anto nije uspio ostvariti pravo na invalidsku naknadu, jer je njegovo tjelesno oštećenje svega 20%, po odluci drugostupanjske Invalidske komisije, no nikada nije uspio ostvariti niti pravo na rad i zarađivanje, naime, od rata na ovamo nije uspio pronaći stalno uposlenje. Zarađuje novac za život radeći povremeno kao automehaničar u "priručnoj" radionici njegova susjeda Vinka i svirajući po tezgama, Naime, iako invalid, Anto je iznimno dobar glazbenik, svira više instrumenata, međutim, posebno je dobar s bas gitarom.
U podrumu Antine kuće pokazuje nam "Campanjolu" iz 1951.g., stari talijanski terenac. Vozilo je dobio potpuno devastirano i otpisano, no sada izgleda drugačije. Pod haubom je Golf benzinski 1,8 motor, volan od Forda, a tabla s instrumentima je s Lade. Kaže nam kako ga je ofarbao s četkom, nastojeći na njemu ostaviti što je moguće više originalnih dijelova. "Nemam sredstava, kaže nam, inače bi ovaj auto davno bio na prometnicama u punome sjaju". Pored Campanjole tu je i motocikl "Maicko" iz 1941.godine. "Sredio sam mu motor, paljenje, sve što sam mogao bez nekakvih većih ulaganja, a valjda će doći vrijeme s više novca", Kaže Anto.
Po zanimanju KV Livac-kalupar, živi sam, roditelji su umrli, oženio se nije, novca nema, svirki je sve manje, živi teško. Anto je čarobnjak u pravom smislu te riječi, jer, kako drugačije objasniti činjenicu da preživljava godinama bez redovitih primanja, da zaista dobro svira gitaru s ozbiljnim povredama lijeve ruke, kako drugačije objasniti ta prelijepa stara vozila i njegovome podrumu kojima je udahnuo novi život. Prije desetak godina Anto je obukao odoru HVO-a, ranjen je i zarobljen, i kao nagradu za to danas nema niti kupatilo, niti vode u kući. Doduše, dao mu je susjed vodokotlić, koji je uredno objesio u prostoriju koja će kupatilom jednom postati. Kad dođu neka bolja, manje interesantna vremena u kojima ćemo imati više razumijevanja i više ljubavi jedni za druge. (G. Sprečkić, 24.09.2004)