NARODNA NOŠNJA VIJAČKOG KRAJA

    Narodni običaji su nepisane, ali uvijek poštovane odredbe koje su od davnih vremena usmjeravale i obogaćivale život mnogih naroda. Godinama stjecane navike su se ustalile i prenosile s koljena na koljeno, što mi uobičavamo nazivati tradicijom. Jedan od najzornijih primjera očuvanja kulturne baštine je narodna nošnja iz Vijake, koja je jedna od rijetkih župa s mnoštvom narodnih običaja (poklade, prosidba, svekrve, sijela, "Žuta žaba" i dr.).

     Narodna nošnja je sada više turistička atrakcija koja se nosi samo u blagdanskim prigodama. Međutim, nekada je bila neizostavan dio svih događaja, a oblačili su je kako stariji tako i mlađi. Ukoliko se nosila na seoska veselja, obvezno su tu bile i tamburice.

    Muška narodna nošnja sastojala se od košulje, koparana, prsluka, fermena, čakšira i fesa. Košulja je bila od bijeloga tkanog platna zvanog bez (tanki i debeli) s jakom oko vrata. Preko košulje stavljao se koparan izrađen od kadife (slično današnjem plišu, samo kvalitetnije). Prsluk je bio ukrašen kopčama i gajtanima, a preko njega bi dolazio fermen od sukna ili čohe okićen crnim gajtanima. Čakšire su pravljene od vune od koje se tkalo sukno i valjalo u stupama, te bojilo. Na glavu se stavljao crni fes (bez kićanke), dok su na noge oblačene bijele vunene čarape i obuvane cipele zvane kundure. Kao ukras preko nošnje dolazio bi srebrni lanac.

    Žene su nosile košulje, škuteljku i dimije. Košulja je bila od bijelog platna ukrašena čipkom oko vrata i na krajevima rukava, koji su bili izrazito široki. Škuteljka je od crne čohe ukrašena posebnim ukrasom sa širokim rukavima. Dimije su bile crne boje, tzv. velike (za njihovu izradu trebalo je 6 m platna duple širine zvanog atlas). Na nogama su se nosile vunene čarape i cipele ručne izrade s malo naglašenijom petom. Na glavu se stavljala crna marama s ponekim cvjetnim motivom, a na rukama su kao ukras bile srebrne belenzuke, dok su se oko vrata sijali dukati ili mamodija (ogrlica s dosta malih dukata),

    Za najmlađi uzrast nošnja je posebno izrađivana: djevojčice su nosile košuljice, ječermice, dimije i marame, a dječaci bijele košuljice (tzv. fistančiće), crne fermene i čakšire.

    Vuneno sukno o kojeg su se izrađivale čakšire prethodno se obrađivalo u jednoj od stupa na rijeci Tribiji. Specijalni maljevi naizmjenično su udarali po suknu koje se stalno polijevalo vrelom vodom da ga omekša radi lakšeg izvlačenja rudeži. Ovaj proces bi trajao neprekidno 48 sati, a nakon sušenja pristupalo se bojenju. Boja se dobivala od trava iz obližnje Kozjače, jasenove kore i željezne ljuske iz oćevskih majdana, a bojenje bi trajalo četiri dana.

    Kompletna nošnja, uključujući tkanje i šivanje, bila je proizvod domaće radinosti.

    Nastupajući u KUD "Zvijezda", Vijačani su svoju narodnu nošnju s ponosom predstavljali na mnogim gostovanjima: u Bosanskom Brodu, Opatiji, Zagrebu, Jajcu, Beogradu... Za vrijeme II. svjetskog rata veći dio nošnji uništen je u požaru, a neki su bili primorani da ih nose u Tuzlu u zamjenu za sol i kukuruz. Slično je bilo i u nedavnim ratnim zbivanjima.

    Ipak, narodna nošnja nadživjela je sve ratove i barbarstva, a hoće li i suvremenu civilizaciju, veliko je pitanje. No, tko zna!?

B. Andrić