KRŠĆANIN I POLITIKA
Piše fra Stjepan Duvnjak
U zadnja dva stoljeća Crkva se živo bavila pitanjima političkog i društvenog života. Njezina stajališta o tim pitanjima izražena su u brojnim dokumentima počevši od pape Leona XIII. (1878. – 1903.) do Ivana Pavla II. Refleks te društvene i političke misli Crkve vidan je u dokumentima Drugog vatikanskog sabora, posebno u Konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu, te u najnovijem Katekizmu Katoličke crkve koji je odobrio papa Ivan Pavao II. 25. lipnja 1992. godine.
Unatoč tim nebrojenim dokumentima, Zbor za nauk vjere – najvažnije tijelo Rimske kurije koje bdije nad čistoćom kršćanske nauke i ćudoređa – objavio je 16. siječnja Doktrinarnu notu o nekim pitanjima o sudjelovanju katolika u političkom životu. Sam pojam nota znači pismo ili dopis s određenim značenjem i posebnim povodom. Povod ovoj Noti Zbora za nauk vjere jesu nesumnjivo shvaćanja i prijedlozi koji dobivaju zakonsku formu u mnogim državama, a koji se protive središnjem kršćanskom načelu cjelokupnog političkog i društvenog djelovanja, a to je načelo dostojanstva ljudske osobe. Drugi vatikanski sabor je posve izričit: “Počelo, naime, subjekt i svrha svih društvenih ustanova jest i mora biti ljudska osoba, jer ona po samoj svojoj naravi u svemu ima potrebu društvenog života” (GS, 25). Dostojanstvo ljudske osobe je transcendentne naravi; to znači da njega ne daje pojedinac ili društvo, već sam Bog, pa zato red stvari treba podrediti osobnom redu, a ne obratno (usp. GS, 26). Cjelovito dobro ljudske osobe stavljeno je u pitanje, po sudu Zbora za nauk vjere, zakonima o dopuštenosti abortusa, eutanazije, uništavanja embrija, izjednačavanja istospolnih i izvanbračnih heterospolnih zajednica s obiteljskom zajednicom, uskraćivanja prava na odgoj djece koje priznaje i Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima. Uz to, tu su i problemi modernog ropstva: droga i prostitucija. I određena znanstvena dostignuća uznemiruju savjesti (nesumnjivo se tu misli na genetski inženjering) i traže rješenja koja poštuju etička načela. U Noti se izričito kaže da katolici u ovakvoj situaciji imaju pravo i dužnost pozvati društvo na dublje razumijevanje ljudskog života i odgovornost svih u odnosu na to stanje (usp. Nota, br. 4).
NAČELA KRŠĆANSKE SAVJESTI
Nota ne pretendira izložiti cjelokupni nauk o odnosu Crkve i politike, već želi istaknuti samo neka načela kršćanske savjesti koja nadahnjuje društvenu i političku zauzetost katolika u demokratskim društvima te hoće upozoriti na cjelovitost i dosljednost kršćanskog života.
Kroz cijelu Notu se ističe vrijednost demokracije, jer taj oblik društvene strukture omogućuje sudjelovanje svih građana, na različite načine, u gospodarskom, zakonodavnom, upravnom i kulturnom životu. Međutim, Nota posve jasno pravi razliku između političkog i moralnog pluralizma.
Hvaleći veliki napredak u ostvarenju uvjeta primjerenih dostojanstvu ljudske osobe te osjetljivost za zemlje u razvoju, Nota upućuje i na opasnosti pred kojima se ne mogu zatvoriti oči. Velika opasnost jest etički pluralizam koji mnogi drže uvjetom demokracije. Iz njega slijedi autonomija moralnog izbora i popuštanje efemernim moralnim i kulturnim trendovima. S druge se pak strane poziva na tolerantnost kad se želi katolike odvratiti od političikih stavova primjerenih njihovu razumijevanju ljudske osobe i općeg dobra ili ih se čak hoće diskvalificirati iz političkog života. Tu pojavu Nota naziva netolerantnim sekularizmom (usp. Nota, 2 i 6).
Suprotstavljajući se etičkom pluralizmu Zbor za nauk vjere ne niječe i politički pluralizam. Naprotiv, pluralizam političkih mišljenja i političkih stranaka je posve legitiman. On počiva na činjenici da se politika bavi konkretnim ostvarenjem općeg ljudskog i društvenog dobra u određenom povijesnom, ekonomskom, zemljopisnom, tehnološkom i kulturnom kontekstu. Svako političko rješenje je kontingentno (promjenjivo, nenužno). Različitim se političkim metodama može zaštititi i ostvariti ista vrednota. Politički pluralizam je i odraz različitih kultura i senzibiliteta. Kršćanin može birati između političkih opcija koje najbolje odgovaraju njegovu poimanju općeg dobra. U ovom političkom pluralizmu Crkva ne nameće politička rješenja niti jedno rješenje proglašava prihvatljivim, jer to spada na slobodni i odgovorni sud svake osobe, kaže se u Noti (usp. Nota, 3).
Mjerilo vrijednosti demokracije prema Noti je pravilno shvaćanje ljudske osobe. S obzirom na ovo načelo, ne dopušta se nikakva pogodba, jer to dovodi u pitanje kršćansko svjedočenje u svijetu kao i unutarnju dosljednost vjernika (usp. isto)
MORAL IZNAD SVEGA
Pored jasnih stavova o etičkom i političkom pluralizmu, negaciji prvog i afirmaciji drugog, Zbor za nauk vjere drži potrebnim pojasniti crkveno poimanje autonomije političkog djelovanja. Tako se u Noti kao obilježje suvremene civilizacije naglašava neovisnost društvenog i političkog života od crkvenog i religioznog, ali ne i od moralnog. Država nema nikave nadležnosti na isključivo religioznom području: ispovijedanje vjere, kultna praksa, teološki stavovi, slavljenje sakramenata, odnosi unutar Crkve. Jednako ni Crkva nema nadležnosti na društvenom i političkom području: određenje političkih i civilnih prava, postavljanje upravnih službi. Međutim, ni politički pluralizam niti autonomija djelovanja na političkom području ne mogu opravdati potporu kršćanina politici koja razara opće dobro i potkopava temeljni etički zahtjev dostojanstva ljudske osobe. Te vrijednosti nisu konfesionalne, već etičke, ukorijenjene u samoj naravi osobe te djelovanje po savjesti ne znači konfesionalno i netolerantno djelovanje (usp. Nota, 6).
Mada se u Noti posve jasno ističe da Crkva ne želi vršiti političku moć ili eliminirati slobodu mišljenja vjernika s obzirom na kontingentna (nenužna) pitanja, ona traži da katolik uključen u politiku posvjedoči dosljednost svoje vjere. Upozorava ga se da ne može imati dva paralelna života, duhovni život sa svojim zahtjevima i vrijednostima s jedne te život u obitelji, društvu i politici s druge strane.
Nota ističe da djelovanje u politici u skladu s vlastitom savješću nije ropsko prihvaćanje stavova tuđih politici ili neke vrste konfesionalizma, nego način na koji kršćanin doprinosi da društvo bude više pravedno i konzistentno s dostojanstvom ljudske osobe (usp. isto).
Na kraju Nota upozorava da je nedavno bilo organizacija utemeljenih na katoličkim načelima koje su podupirale političke snage i pokrete protivne moralnom i društvenom učenju Crkve. I neki katolički tisak je izražavao poglede koji su krivo interpretirali ideje političke autonomije koju katolici uživaju (Nota, 7).
KLJUČ U GRAĐANSKOM I POLITIČKOM ODGOJU
Ova Nota kao ni drugi dokumenti Zbora za nauk vjere neće proći bez kritike. Nesumnjivo je da će mnogi shvatiti Notu kao povlačenje katolika u izolacionizam ili pak kao osudu na licemjerje, jer neće moći uskladiti zahtjeve vjere i politike. Nisu rijetki ni glasovi parlamentarnih zastupnika da oni odgovaraju samo svom biračkom tijelu. Nota, međutim, stavlja naglasak na kršćansku dosljednost. Štoviše, na kraju ističe da kršćani ne bi trebali imati kompleks manje vrijednosti s obzirom na kulturne dosege i zrelost iskustva u političkom životu u brojnim zemljama, posebno poslije Drugoga svjetskog rata (usp. Nota, 8).
Problemi koji su pokrenuli Notu Zbora za nauk vjere još nisu ušli u našu parlamentarnu proceduru, iako ne znači da se i kod nas neće o njima povesti rasprava. Međutim, pitanje koje se nameće čitatelju Note iz naše perspektive glasilo bi: postoji li kod nas politika s kršćanskim predznakom ili kršćanskim nadahnućem – čime se vole dičiti neke nacionalne stranke – koja u središtu svog djelovanja ima dobro osobe i opće dobro? I drugo: imamo li političara koji bi svoj položaj i blagodati koje on sa sobom nosi podredio svom kršćanskom uvjerenju? I treće: može li socijalni nauk Katoličke crkve na ovoj razini političke svijesti i poimanja politike biti polazište političkog i društvenog angažmana? Sve se može, ali samo na razini manifestativnosti i deklarativnosti. Čini mi se da je za nas veoma važno ono što Drugi vatikanski sabor kaže u Konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu: “Da bi svi građani bili sposobni izražavati svoju ulogu u životu političke zajednice, treba posvetiti veliku brigu građanskom i političkom odgoju. Taj je odgoj veoma potreban danas, i to narodu, napose mladeži” (GS, 75).