Upornost američkog predsjednika Busha
kojom želi izazvati novi Zaljevski rat fascinirajuća je. Gomilanje američkih
trupa u regiji se nastavlja, a zatražena je i pomoć od zemalja članica NATO-a u
slučaju sukoba. Papin apel za traženje mirnoga rješenja, kao ni brojni prosvjedi
po američkim ulicama, cowboya u Bijeloj kući, čini se, nisu ni okrznuli.
On ima namjeru provesti ono što je naumio, a što je zbilja naumio ubrzo će se saznati jer je situacija blizu kulminacije.
Zabrinutost zbog mogućeg američkog napada na Irak u našoj se javnosti svodi na strepnju od eventualne nestašice naftnih derivata koja bi se javila kao posljedica rata i poremećaja na svjetskome tržištu nafte. No, vlasti ni utoliko ne brinu jer će se opskrbiti pričuvnim količinama, ne daj Bože da ne mognu vršiti svoj posao – odmah bi propala država. A propada nam baš naočigled, i kad bi barem niže strukture vlasti zaista ostale bez pogonskih goriva, to bi pridonijelo jedino uštedi, a nikakvih štetnih posljedica ne bi bilo, niti za okoliš niti za ljude, mahom nezaposlene i nezadovoljne. Problem bi imala samo ona kategorija koja je prividno zaposlena u nekom poduzeću, a ne prima nikakvu plaću, zato što ne bi imala kome blokirati prometnice ako zavlada nestašica goriva.
S Novom godinom naša je zemlja ušla u novo razdoblje jer je na početku još jedne vladavine triju nacionalnih stranaka. Neizvjesne vladavine, najblaže rečeno. No, ima mnogo glasova u javnosti koji tvrde da je ovo početak kraja Bosne i Hercegovine. Stručnjaci upozoravaju na sve bliži ekonomski kolaps, politički analitičari na cementiranje tronacionalne diobe zemlje. Dosad je formirano tek krnje Vijeće ministara jer i sam OHR zaista oteže sa svojim provjerama stranačkih kandidata za funkcije. Novo se Vijeće okupilo ujedinjeno oko raspodjele resora, ali ni u kom slučaju oko koncepta. Ta je činjenica pred očima javnosti svjesno zatajena, pa što nam Bog da i vrijeme donese, a dobre rezultate rada sigurno neće sve dok budu stvari tako postavljene.
Kako god bilo, uspostava stare/nove vlasti osokolila je grupacije ekstremista na svim stranama. Otvoreno se može čuti, na ulici ili negdje u hodniku, da je "naša vlast, naše vrijeme opet došlo". To bi u prenesenom smislu značilo da će ti ljudi raditi što im je volja ne bojeći se konzekvenci, jer su podobni i slobodni kao ptice, iako bi zacijelo imali za nešto odgovarati čim tako nastupaju. Do koje su mjere rezultati listopadskih općih izbora ipak vratili ovu zemlju unatrag, strahovito brzo i žestoko, svjedoči monstruozni zločin u zabitoj Kostajnici kod Konjica. Ondje je na Badnju večer Muamer Topalović upao zakrabuljen i naoružan u jednu povratničku kuću i gotovo istrijebio obitelj Anđelić. Neki koji prekasno pokušavaju razvodniti mržnju i netrpeljivost kažu da je bio pomućen, a Aktivna islamska omladina i Jemiet el Furkan nastojale su poreći da je spomenuta osoba ikada pripadala tim organizacijama. Kolika god bila mržnja koja je demonstrirana uz Božić prema svemu što je katoličko, pa su tako na dosta mjesta u zemlji uništavane i prevrtane jelke, a u Mostaru zapaljene jaslice, opasniji su samo licemjerje i bezobzirnost koji su zavladali među ljudima.
To je tako očevidno. Od komentara jednoga običnog građanina u našem gradu koji je voljan braniti tezu po kojoj do masakra u kući Anđelićevih vjerojatno ne bi došlo da nije netko od ukućana navalio na Topalovića s ciljem da mu otme oružje do izjave prvoga čovjeka Federalnog MUP-a Rame Masleše koji je sebi olakšao dušu odbacujući pomisao na to da je zločin počinjen iz vjerskih pobuda i objavljujući da je lepeza osumnjičenih(!) multietnička.
Od činjenice da je prvi išao osuditi zločin u Kostajnici Adnan Terzić, nekadašnji guverner kantona sa sjedištem u Travniku kao gradu u kome je u to vrijeme počinjeno i do danas nije rasvijetljeno nijedno od devet podlih ubojstava povratnika Hrvata do činjenice da je tobože umobolni Topalović zatražio da ga se pusti da se brani sa slobode, iako je priznao zločin.
To pokazuje kolika je ubojičina vjera, ne u Alaha nego u novu vlast, u kojoj je pozicija HDZ-a u odnosu na SDA vidljivo inferiorna. Stožerna je stranka očitije no ikad prodala dušu jer daje bezrezervnu potporu Terziću, a za Mlaću te njemu slične i ne pita. Tako će se osim vehabija i neki drugi ohrabriti "na svetom putu iskorjenjivanja pogana" jer ih vladajuće strukture ne kane ometati, a kamoli uhićivati kako je to činila omražena Alijansina "policijska" država. Štoviše, izvjesni Eslam je još jedan u nizu kojemu država BiH mora isplatiti deset tisuća KM zbog protjerivanja i pretrpljene duševne boli. Dotle, imamo u Haagu nepravomoćno osuđenog hrvatskoga generala Blaškića koji se nedavno nenadano razbolio, imamo i povratnike iz Haaga odnosno dokazano nevine ljude za čije se pretrpljene boli u ovoj zemlji svima fućka. No, da zaokružimo priču o zasad – dok se dijele funkcije – složnome vladajućem trolistu s prvim pravim efektima njihove vladavine o kojima govori svježe objavljen podatak da je razina sigurnosti povratnika svedena na istu mjeru kao 1996., dakle prve godine po završetku rata.
U
našoj maloj sredini ona se blagdanska živost povukla, a zamjenjuje ju letargija
koja tako vlada po cijelu godinu i bude tek povremeno prekinuta; češće nekim
skandalom nego nečim lijepim, da ne kažemo i perspektivnim. Ovdje bi sunce moglo
svima zasjati tek onoga dana kad bi država ovu općinu proglasila mjestom s
posebnom državnom skrbi, jer od kantona kao što je Zeničko-dobojski, koji je i
sam najzaostaliji, nema se što očekivati. Ni u novcu, niti u dobrim željama.
Postoje snage kojima je cilj da se Vareš još srozava, da ga netko možda "kupi"
za jednu marku, kako se inače krčme poduzeća. No, što će jadan onda s njim?