KUMSTVA I STIPENDIJE ZA VAREŠ I OLOVO
Iako je rat davno završen, njegove su posljedice i danas više nego vidljive. Mnogi nezaposleni, umirovljenici i obitelji s puno djece ne mogu svojim primanjima podmiriti ni najosnovnije potrebe kako bi živjeli životom dostojnim čovjeka. Zajednica odnosno država bila bi dužna osigurati takav život svakom svom članu. No, država ne funkcionira, a oni koji su birani kako bi ljudima osigurali dostojan život, poslije izbora često zaborave one koji su im dali glasove, pa se ponajprije bore za vlastite interese.
Imajući te činjenice pred očima, dobri ljudi iz Offenburga već od 1991. pomažu unesrećenim ljudima preko Caritasa, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, u vidu različitih projekata. Ti su projekti – prije svega stipendije i kumstva – investicija u budućnost. Caritas iz Offenburga isplaćuje stipendije u srpnju i prosincu svake godine direktno na devizne račune djece i mladih. U prosincu ove godine za 82 korisnika s područja općine Vareš isplaćeno je ukupno 19.700,00 eura, a za područje općine Olovo (71 korisnik) ukupna suma iznosi 12.640,00 eura.
Ovdje je važno napomenuti da se kumstva i stipendije ne isplaćuju prema etničkoj ili vjerskoj pripadnosti, nego po potrebi. Tako je na području općine Olovo velika većina primatelja bošnjačke, a na području općine Vareš hrvatske nacionalnosti.
Budući da je rat odavna iza nas i da su danas aktualnija ostala krizna žarišta, veoma je teško pronaći dobre ljude koji su spremni i dalje pomagati projekte kumstava i stipendija. I zbog toga je više nego bitno da oni koji su imali sreće i ušli u jedan od projekata budu u stalnom pismenom kontaktu sa svojim kumovima kako ne bi izgubili taj izvor financiranja. I ne samo to. Važno je i ljudski zahvaliti onima koji nesebično pomažu, jer oni pomažu iz ljubavi prema bližnjemu.
M. Vidović
ANEGDOTA
KAKO JE IBRO PREVODIO S LATINSKOG
Svakog jutra moglo se vidjeti starog Jozu Bjeloborkića kako ide na misu u crkvu. I on je mogao vidjeti vrijedne ranoranioce i pozdraviti se s poznatima. Tog jutra bi mu nešto neobično. Susretne svog jarana Ibru s Daštanska, ali ne kao obično pored konja natovarenih velikim vrećama drvenog ugljena, niti na samaru s prebačenim objema nogama na jednu stranu, nego ide on pješke i nekako snužden. Kad su se pozdravili, veli mu Jozo:
– Nešto si mi karli, jarane?
– Uvalila mi se nesreća – odvrati mu Ibro. – Ima već nekoliko dana, moj najbolji konj, alat, neće ni sijena ni zobi. Išao sam, evo, doktoru za ajvane, pa je rekao doći. Ali slutim da ni od njega neće biti pomoći. A kuda ti?
– Idem u crkvu.
– Bi li i ja mogao s tobom da se Bogu preporučim?
– Možeš – kaže mu Jozo – samo ćeš morati skinuti fes, jer u nas u crkvi svi su muški gologlavi.
– Lako je za to, idem ja.
Samo što su ušli u crkvu, iziđe svećenik. Bilo je to vrijeme kada su se mise slavile na latinskom i po tridentskom obredu, pa svećenik podno oltara započe dovoljno glasno: "Introibo ad altare Dei." Na to Ibro uze svoj fes i izleti iz crkve.
* * *
Čim je Ibro došao kući, saopći mu mlađi brat da je s alatom gotovo.
Znao sam – veli Ibro. – Hajdemo mu oderat kožu pa ga zaroviti.
Kad su to svršili, ispripovjedi Ibro kako je susreo jarana Jozu i kako je s njim išao u crkvu. – I – nastavi on – onaj krupni papaz iziđe na vrhu crkve, pa čim je nešto poravnao po velikom stolu, i ne gledajući u mene, zagalami: "Hitro, Ibro, ajd alata deri!" I ja odmah iziđoh, pa kući. I vidim da je dobro pogodio.
* * *
Tako je, eto, nepismeni Ibro prevodio s latinskog "Introibo ad altare Dei" na svoj: "Hitro, Ibro, ajd alata deri!"