UVODNIK

IZMEDJU DVA BROJA

O prijetećem sukobu između SAD-a i Iraka, koji već par mjeseci tišti svjetsku javnost, u našoj zemlji – mada je nitko o tome i ne pita – može govoriti samo s još većm dozom strepnje jer to bi nas ili odgurnulo u stranu kad je u pitanju pažnja i pomoć međunarodnih institucija ili izbacilo u krupni plan glede daljnjeg razračunavanja Zapada s teroristima, no neki će reći i islamom. Međutim, moramo si priznati da ovdje postoje bar dvije skupine ljudi koje bezmalo priželjkuju da se zakuha u Iraku. To su, u prvom redu, uvozni, ali i lokalni fanatici koji djelujći pod okriljem raznih islamskih, tobože humanitarnih, organizacija vrebaju priliku za ostvarenje nekih svojih mračnih planova, kako bi pomogli svojoj braći. S druge strane, imamo silne političare kojima bi neka kriza poput novog rata u Zaljevu i te kako trebala radi popuštanja američkog stiska oko vrata, a zaradili su ga na aferama kao što je ilegalna trgovina oružjem, baš s tim nesretnim Irakom, ili nedavni fijasko s montiranog procesa  u "slučaju Leutar". Ipak, ono što za naše političare u ovom trenutku predstavlja kurcijalni problem – za one koji kad se sve sagleda imaju iza sebe relativnu i ne baš upotrebljivu pobjedu na proteklim općim izborima – jest iluzorna težnja išćekivanja neće li se američki prsti odmaknuti id procese uspostave nove vlasti. No, pođimo redom.

Starim novim vlastima u Republici Srpskoj ta afera s Irakom – za koje se još nije odredilo glavne krivce – kao i farsa s "medicinskim" helikopterima opremljenim za borbene akcije, osim odgovornosti koja se od njih traži, donijela je dosad najveće pritiske za uspostavom i kontrolom oružanih snaga na državnoj razini, kako bi se izbjegle slične pojave u budućnosti. Pomaka ipak nema, jer u srpskom entitetu ne postoji ni mrva raspoloženja za integriranje vojske. Čini se da Bošnjaci ostaju jedini zagovornici stavljanja vojskiu BiH pod jednu kapu, ali tako da oni gazduju, u čemu šak i jest glavni problem kojem se hrvatska strana opire otkako je formirana federalna vojska.

            Kako to izgleda kad bošnjački dužnosnici uhvate priliku pa sami uređuju stvari u ovom društvu (dok multietničnost hvale i naglašavaju) vidjelo se po urušenom procesu pred Kantonalnim sudom u Sarajevu kada je protiv skupine Hrvata osumnjičenih za atentat na doministra unutarnjih poslova Federacije BiH Joze Leutara na koncu morala biti donešena oslobađajuća presuda. Glavni sudac Salem Miso u završnoj je riječi iznio da tužiteljstvo tijekom procesa nije iznijelo ni jedan materijalni dokaz, niti je dokazan motiv ubojstva. Potvrđene su pretpostavke pojedinih novinara da je zaštićeni svjedok Merim Galijatović, kojem je uzgred isplaćeno pola obećane nagrade od milijun KM, lagao od početka. Sada je, naime, dojučerašnji svjedok pokajnik ostao kao jedini osumnjičeni, jer je, bilo da je to izmislio ili ne, priznao svoju umiješanost u atentat. Stoga se od državnog tužiteljstva u Sarajevu očekuje da pokrene novu istragu o Leutarovu ubojstvu koja će, za početak, zatražiti od Galijatovića da prizna tko ga je i zašto nagovorio na davanje lažnog iskaza. Ta bi istraga morala rasvijetliti ulogu tuceta bošnjačkih dužnosnika koji su kreirali propali proces, i to ovim redom: prvo tužitelj Mustafa Bisić i Suljo Babić, pa ljudi koji su proveli jednostranu policijsku istragu – bivši ministar FMUP- a  Mehmed Žilić, njegov pomoćnik za kriminalitet Faik Lušija i šef  tajne bošnjačke policije (AID) Kemal Ademović.

            Zašto je istraga bila jednostrana treba pitati u HDZ-u jer su njegovi tadašnji dužnosnici u vlasti odbili sudjelovati u službenoj istrazi, onda su pokrenuli paralelnu koja je ostala bez uspjeha, pa na kraju od svega odustali i sveli svoju aktivnost na povremene jalove prosvjede.

            Sjećamo se kako je krivom usmjeravanju prcesa kumovao i kontroverzni američki general  Jasques – Paul Klein, praktično presudivši osumnjičenim Hrvatima koje se uspjelo pohvatati kombiniranom akcijom SFOR-a i bošnjačkog dijela federalnog MUP-a. Andabak i Miličević, koji su izmakli organima gonjenja, sada su ispali pametni i njihov primjer sigurno će predstavljati dobru preporuku nekim budućim osumnjičenicima da izvjesno vrijeme ipak provedu kao bjegunci, jer s ovakvim se tužiteljstvom u nas nikad ne zna…

            Što se tiče vremešnog generala, on sada odbija svaki razgovor s medijima, a pročuo se po novoj beskurpuloznoj izjavi o tome da oko 400 potencijalnih terorista koji su u Bosni ne treba istjerivati, jer se tako bar zna gdje su.

            Oko uspostave vlasti se očekivano zakompliciralo. Visoki predstavnik u BiH Paddy Ashdown sklon je podržati formiranje reprezentativnih vlada u kojima bi dakako nacionalisti vodili glavnu riječ, čime se faktički dokida oporba, što za naše prilike nije nimalo zdrava  opcija. S druge strane, Ashdown je već uputio jedno upozorenje novim članovima Predsjedništva jer su se u startu zaokrenuli od kursa reformi koje su olako obećavali. Nasuprot britanskom upravitelju u nas – za kojeg malo tko u njegovoj domovini zna gdje je , što radi i o kome je uopće riječ(!), tako je pokazalo istraživanje Slobodne Bosne – američki veleposlanik Clifford Bond potiče kreiranje nove alijanse. Predstavljeno, stvari izgledaju ovako: na jednoj je strani poznati trio – HDZ, SDA i SDS, na drugoj NHI, SDP i SNSD, a negdje između nalaze se Stranka za BiH i PDP. Silajdžićeva i Ivanićeva stranka najradije bi malo na jednu malo na drugu stranu, tako da sudjeluju u vlasti bilo gdje i bilo kako, no to neće ići jer tako polivalentne Alijansa ih ne želi prihvatiti. Dakle, čeka se njihova jasna odluka.

            Građanima BiH ostaje samo da čekaju, a na ove i slične političke igre navikli su. Čemu se onda mogu nadati? Varešani se recimo nadaju početku radova na cesti kroza Zvijezdu kako bi se ovaj grad konačno otvorio k Tuzli, dok se, možda, oni koji dadoše to obećanje nadaju da će čim prije zavaliti snijeg, što dublji, to bolji…