BILJEŠKE O ZAVIČAJ (79)

ČETIRI VAREŠKA BISKUPA

 

Piše Željko Ivanković

 

 

U sedamstoljetnoj je povijesti Bosna Srebrena, u početku bosanska franjevačka vikarija, a poslije franjevačka provincija, kako piše Marko Semren, dala Katoličkoj crkvi 49 biskupa. Istražujući duhovnu povijest bosanskih franjevaca, Semren će u svom radu zabilježiti da su među njima i četiri franjevca vareškoga kraja u vremenu od 1340. do 2000. godine vršila biskupsku službu. Njihova su imena: Gabrijel Barišić, Rafo Barišić, Grgo Ilijić Varešanin i Jeronim Lučić Bogoslavić.  Na ovom smo mjestu pisali o nekima od njih pišući o franjevacima-piscima vareškoga kraja. Ono što nas ovaj put, zajedno s istraživačem, zanima su njihove kratke duhovne biografije.

 

Jeronim Lučić Bogoslavić (Vareš 1575. – Kraljeva Sutjeska 15. I. 1643.), nakon školovanja po bosanskim samostanima, filozofsko-teološki studij je završio u Italiji. Zna se da je u Provinciji obnašao važne službe: od gvardijana, definitora, komesara, generalnog vikara biskupu Baličeviću i fra Albertu Rengjiću. Imenovan je za biskupa u Drivastu i bio administrator biskupije skradinske i apostolski vikar u Bosni. Zna se i da je u jesen 1637. i proljeće 1638. godine obavio kanonsku vizitaciju u Slavoniji i Bosni i dijelio krizmu. Pratio ga je njegov tajnik fra Ivan Požežanin (Mihajlović), o čemu je sačinjeno i sačuvano dragocjeno izvješće. O njegovu vremenu, životu i djelu postoji dragocjena literatura. Spomenimo ovdje samo historika Krunoslava Draganovića.

 

Grgo Ilijić Varešanin (Vareš, 18. X. 1736. – Kraljeva Sutjeska 1. III. 1813.), nakon osnovne naobrazbe i novicijata u Kraljevoj Sutjesci, filozofsko-teološki studij je završio u Italiji. U Provinciji je bio učitelj novakâ, samostanski vikar, župnik u Kraljevoj Sutjesci, Ivanjskoj, Velikoj, Komušini, Podvučjaku, Bijeloj i Varešu, te tajnik Provincije. Na prijedlog biskupa Botoš-Okića u dva je navrata bio provincijalom (1783. i 1793.). Godine 1796. imenovan je naslovnim ruspijskim biskupom i pomoćnikom Botoš-Okića, a 1798. postavljen je za apostolskog vikara u Bosni. Kao biskup i provincijal izazvao je dvije velike afere u Provinciji s dalekosežnim posljedicama. Kao biskup je objavio i nekoliko pastoralno-katehetskih djela. O njegovu životu i djelu postoji značajna literatura. Spominjemo se samo povjesničara Srećka M. Džaje.

 

Rafo Barišić (Oćevija 24. VI. 1797. – Široki Brijeg 14. VIII. 1863.), osnovnu je naobrazbu i novicijat završio u samostanu Kraljeva Sutjeska, a filozofsko-teološki studij u Torinu, u Italiji. Nakon polaganja profesorskoga ispita, predavao je u Torinu filozofiju, a u Bologni teologiju. U Bosnu dolazi 1827. godine za župnika u Zoviku. Poslije smrti biskupa Miletića i na prijedlog Provincije i njegova strica Gabrijela Barišića imenovan je naslovnim azotskim biskupom i apostolskim vikarom u Bosni 1832. godine. I on je u Provinciji izazvao dugotrajan, petnaestogodišnji spor s dalekosežnim posljedicama poznat u historiografskoj literaturi kao “Barišićeva afera”. U spor su bili umiješani i Vatikan, i Beč, i Carigrad, a na kraju je imenovan vizitatorom barske nadbiskupije kojom je dvije godine i upravljao. A kad je Bosna Srebrena administrativno podijeljena na bosansku provinciju i hercegovačku kustodiju i u Hercegovini se uspostavlja Apostolski vikarijat, on postaje prvim vikarom. Iznimno je zaslužan za uspostavljanje hercegovačke franjevačke kustodije i za širenje i institucionalno jačanje Katoličke crkve u Hercegovini. Kod Beča je isposlovao da se od 1840. godine katolici u Bosni i Hercegovini stave pod zaštitu austrijskoga cara. Iza sebe je ostavio i spisateljsko djelo. O njemu i njegovom životu i djelu postoji opsežna literatura. Spomenimo za radoznalije samo djela Radoslava Glavaša, Josipa Matasovića i Ilije Kecmanovića.

 

Gabrijel Barišić (Oćevija 1788. – Capo Rodoni, Albanija, 1839.), osnovnu naobrazbu dobiva u Kraljevoj Sutjesci gdje završava i novicijat. Filozofsko-teološki studij završava u Italiji, a potom u Ravenni radi kao odgojitelj djece markiza Sprettija. Kad se vratio u Bosnu, postao je tajnikom apostolskog vikara fra Augustina Miletića. Biskupom grada Lješa u Albaniji postao je 1826. godine, a apostolskog vikarijata u Bosni se odrekao u korist svoga nećaka Rafe, a bio je apostolski vizitator i misionar u Makedoniji, Srbiji i Albaniji sve do smrti. Semren spominje i njegovo biskupsko izvješće u Rim u kojemu stoji da mu biskupija ima 17.000 katolika, 24 župe i 16 svećenika. I o njemu postoji neveliko, a dragocjeno historiografsko svjedočenje.