300. obljetnica rodjenja - jubilej našeg velikana

UVODNA RIJEČ

   Slikovita i gorovita, mala Oćevija, selo u vareškom kraju, po broju kuća i svojih žitelja kulturološki je fenomen već tri stoljeća, i to širih razmjera. Unutar katoličanstva Bosne i Hercegovine, hrvatske pismenosti i kulture uopće, unutar Franjevačke provincije Bosne Srebrene, Vrhbosanske nadbiskupije i Mostarsko-duvanjske biskupije posebnost je po svojim ljudima, biskupima, fratrima, piscima i majstorima kovačkog zanata.

   Oćevija je Bosni i Hercegovini, hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi podarila dva biskupa, još jednog biskupskog kandidata, više svećenika i pisaca, među kojima oca kritičke historiografije u Bosni i Hercegovini. Oni su iza sebe ostavljali trajni trag, kao što su i kovački proizvodi Oćevaca i danas poznati nadaleko. I ove godine na blagdan sv. Dujma na splitskom pazaru svoje proizvode su nudila braća Gogić, August i Štefo. Oni su karika tradicije trgovanja pekama, sačevima, motikama iz oćevskih majdana po balkanskim prostorima sve do Carigrada i Egipta.

   Smještena između Olova i Vareša, s pogledom na Jelaške fra Matije Divkovića, naslonjena na Bobovac i Kraljevu Sutjesku, Oćevija je čudesni toponim unutar toga okruženja. Bosansko-hercegovački katolici i Hrvati u svom povijesnom pamćenju svjesni su da okruženje Olovo, Jelaške, Vareš, Bobovac i Kraljeva Sutjeska čini posljednju oazu hrvatstva i katoličanstva prema Istoku. Ta oaza sada je na granici Istoka i Zapada, katoličanstva i pravoslavlja, a okružena islamom pa se ne možemo oteti dojmu da joj je Providnost dodijelila misiju prozora Zapada i katoličanstva prema Istoku.

ARKADIJSKI UGOĐAJ

   Živi svjedoci daleke prošlosti Oćevije su njeni stećci na groblju, samo groblje i još uvijek majdani koji rade i trguju. Oćevsko groblje je liturgijski raritet u našim krajevima. Svojim reskriptom od 12. srpnja 1778. godine vjernici koji 3. svibnja pohode oćevsko groblje, uz ostale uvjete, dobivaju potpuni oprost. Rijetkost je da jedno groblje stječe ovakvu crkvenu povlasticu.

   Iznikla na padinama mitske planine Zvijezde, kuća rasutih u nekoliko zaselaka, s rječicom Oćevicom, lijevim pritokom Krivaje, kao pupčanom vrpcom, Oćevija je i danas arkadijski ugođaj, kojemu smiraj daju šume, pašnjaci i potočići. Na nadmorskoj visini od 845 metara Oćevija je od Vareša udaljena 18, a od Olova 14 kilometara. Kolski put od Vareša do Oćevije stara je bolna rana, a put dolinom Oćevice je noviji prozor u svijet.

   Povijesne kronike bilježe da je 1736. godine, znači za života fra Filipa Lastrića, Oćevija brojila 10 obitelji i 86 stanovnika. Svi su tada bili katolici, a time i Hrvati. Godine 1948. Oćevija je napučena tako da ima 518 stanovnika, 1953. njih je 497, 1961. 507, 1971. broj se penje na 601, na popisu stanovništva 1981. godine od 571 stanovnika 494 su Hrvati, 1 Musliman, 57 Srba i 17 Jugoslavena, a 1991. je nešto manje Oćevaca, tek 428, a među njima je 349 Hrvata, 48 Srba i 31 Jugoslaven. Župna statistika svjedoči da su 1999. godine u Oćeviji bile 34 obitelji s 98 stanovnika katolika.

   Oćevci rade u danas tri majdana, prije rata bilo ih je pet, neki po tradiciji pale drveni ugalj, neki opet po tradiciji idu na rad u Vareš ili Olovo da bi nešto zaradili. Oćevci su dobri domaćini pa se bave i zemljoradnjom, ponajviše siju krumpir i zob, jer takva je klima, a drže krave i ovce, te posebno uzgajaju tovarne konje.

   Kad im dođu prijatelji ili svrate putnici namjernici Oćevci se ne trebaju stidjeti svojih domova. Kuće su obično s više prostorija, nerijetko na tri poda, a po namještaju gradskog ugođaja. Sva Oćevija, kad se raščlani etnografski i kulturološki, kao da je jedno prigradsko naselje. I nošnja u Oćeviji je gradska, a nekoć je bila narodna pa se danas čuva u sanducima i nosi u posebnim prilikama.

   Rat je pogodio i Oćeviju, pa je prema podacima potkraj 1993. godine u njoj bilo tek 27 ljudi. Ako ih je po zadnjoj župnoj statistici bilo 98 to je svakako ohrabrujući podatak i nada da će se vratiti neki po svijetu još uvijek rasuti. Sada tri majdana u Oćeviji drže stoljetnu tradiciju, a oćevski proizvodi poznati su, prepoznati i traženi što je doista kulturološki fenomen. Iako Oćevija nije bila u žarištu borbe i paljevine, njene ljude zadesio je egzodus. Bila je ona i utočište muslimanskih izbjeglica, metom srpskog topništva s Nišićke visoravni u proljeće 1994. godine. Usprkos tome, Oćevija je opustošena, djelomice opljačkana, njena stoka je nestala.

OĆEVSKI VELIKANI

   Rekosmo da je Oćevija Crkvi dala dva biskupa, a malo je poznato da je i fra Filip Lastrić bio biskupskim kandidatom. Kada je 1767. godine biskup fra Pavo Dragičević zahvalio se na dužnosti bosansko-hercegovačkog apostolskog vikara među kandidatima za novog apostolskog vikara bio je i fra Filip Lastrić, čak je u Rimu uživao simpatije, ali je ipak prekrižen, kako navodi fra Julijan Jelenić.

   Oćevac fra Gabrijel Barišić prvi je biskup iz toga sela. U “učevnoj Raveni” za Napoleonovih pohoda Italiji studirao je filozofiju i teologiju, i tu se sekularizirao uz dopuštenje Rima. Ali se 1820. vraća Franjevačkom redu i svojoj provinciji Bosni Srebrenoj te postaje tajnikom biskupa fra Augustina Miletića. Jednom prigodom putuje u Rim i svidi se papi Leonu XII. i on ga imenuje biskupom Alesije u Albaniji.

   Godine 1831. umire biskup fra Augustin Miletić i za mjesto apostolskog vikara u BiH definitorij Bosne Srebrene, po starim povlasticama, predlaže tri kandidata, Beč ima svoga, a Rim sve to preskače i namjerava u BiH za apostolskog administratora dovesti fra Gabrijela Barišića. On se zahvaljuje na tome i preporučuje svoga stričevića fra Rafu Barišića, rođenog u Oćeviji 1797. godine, koji je 1863. umro ua Širokom Brijegu kao prvi hercegovački biskup, gdje i danas počiva u franjevačkoj crkvi.

   Filozofsko-teološke studije fra Rafo je završio u Torinu, i tu je kasnije predavao filozofiju, a u Bologni teologiju. Po povratku u Bosnu župnik je u Zoviku i 1832. posvećen je za naslovnog azotskog biskupa i imenovan apostolskim administratorom u BiH. U njegovu sukobu sa svojom provincijom Bosnom Srebrenom izrasla je poznata “Barišićeva afera”. Kako zapisa fra Julijan Jelenić “na mig Sv. Stolice i želju turske diplomacije povuče se biskup Barišić, oprostivši se za vazda i s Bosnom i s bosanskim franjevcima”, godine 1846. ode u Hercegovinu. Tu je njezin prvi biskup, zauzima se za gradnju crkve i franjevačkog samostana na Širokom Brijegu i svoje rezidencije u Vukodolu. Fra Radoslav Glavaš pun je hvale za biskupa fra Rafu Barišića, on je čovjek Providnosti, od Boga poslan, ugledan i kod muslimana i pravoslavaca, a pobožni put ga časti pouzdanjem oko njegova groba.

   Na polju pisane riječi Oćevija nam je podarila tri fratra, pisca različitih profila i postignuća. Posebno mjesto u povijesti pisane hrvatske riječi u Bosni i Hercegovini, ali i cijeloga hrvatskog naroda, pripada fra Filipu Lastriću, često nazivanom jednostavno Oćevac. Rođen 1700. u Oćeviji, a preminuo 1783. u Kraljevoj Sutjesci, fra Filip Lastrić nije ništa izgubio na značenju svoje pisane riječi. Teologiju i filozofiju studirao je u Italiji, bio je lektor filozofije u Požegi, učitelj novaka, kustos provincije i napokon provincijal od 1741. do 1745. godine.

   Još kao profesor u Požegi počinje se baviti pisanjem i za cijelog života ostao je vjeran svome peru, pa piše povijesna, homiletska, filozofsko-teološka i pastoralna djela. Nećemo ovdje nabrajati sva njegova djela, tiskana i u rukopisu sačuvana, ali valja naglasiti nekoliko karakteristika njegovog spisateljskog rada. Lastrić je otac kritičke historiografije Bosne i Hercegovine, njegove knjige propovijedi dugo su bile priručnici svećenicima, osobitu popularnost je stekao njegov “čizmar”, zbirka propovijedi Od uza me, njegov jezik je lijep, a tekstovi o Bosni su literarnog naboja. Bez sumnje najznačajnije su njegova povjesničarska djela, a za svoju stručnost i poznavanje povijesti stekao je visoko priznanje kao suradnik isusovca Daniela Farlatija na kapitalnom djelu Illyricum sacrum.

   Biskup fra Rafo Barišić je kao student napisao dvije filozofsko-teološke rasprave, na bečki dvor je uputio dvije spomenice o teškom stanju katolika u osmanlijskoj BiH, a s talijanskog je preveo “Paša duhovna”. Neka djela su mu ostala u rukopisu, a svakako je najznačajnija njegova “Obrana pravoviernoga i pravoslavnoga iliti rimokatoličkog sveštenstva i naroda u Hercegovini turskoj suprot potvorama i lažima”.

   Treći pisac Oćevac je fra Rafo Barišić mlađi (1865. – 1898.), koji je umro u naponu snage. Bio je iz ugledne oćevske familije Barišića, one kojoj su pripadali i biskupi fra Gabrijel i fra Rafo. Osnovnu naobrazbu stekao je u Kraljevoj Sutjesci, filozofsko-teološki studij završio je u Pečuhu, a bio je učiteljem u franjevačkom zavodu Trosciano u Albaniji, župni pomoćnik u Tuzli i Brčkom te župnik u Bosanskom Brodu i Vijaci.

   Početak njegova književnog rada označen je pripovijestima iz bosanskog života “Rđav takum”, poslije piše druge, surađuje u periodičnim publikacijama s prilozima nabožnog i povijesnog karaktera. Objavio je dosad jedinu značajniju povijest franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutsjesci, a poznat je i po kratkom prikazu “Pobožnost križnog puta”. U rukopisu je ostavio iza sebe djelo “Loretsko svetište Majke Božje”. Rana smrt ga je spriječila da ostavi dublji trag u povijesti pisane riječi.

OĆEVSKI ŽIVI MUZEJI

   Oćevija je ne manje zanimljiva po svojim majdanima, a oni su živi spomenici kovačkog obrta, nekoć veoma razvijena u vareškoj općini. Stoljećima su oćevski majdani bez promjena u svome izgledu, svojoj opremi, po svojim proizvodima, ali i po svojim majstorima. Neki ih stoga nazvaše živim muzejima. Prema povijesnim podacima između 1862. i 1867. godine u cijeloj Bosni je bilo 127 majdana, a od toga u Varešu 15 s 90 radnika, Borovici 3 s 9 radnika, Vijaci 6 s 12 radnika i u Oćeviji 7 majdana s 28 radnika. Godine 1878. u Oćeviji radi 6 majdana. Poslije izgradnje prve ljevaonice i prerade željeza u Varešu 1891. godine naglo u cijeloj Bosni opada broj majdana. Do danas su se održala samo tri majdana u Oćeviji.

   Vlasnici oćevskih majdana bili su i neki sarajevski muslimani, koji su ih izdavali pod zakup. Od domaćih ljudi vlasnici su bile obitelji Jakić, Jozeljić, Gogić, Barišić. Kovačko se umijeće, a i vlasništvo nad majdanima prenosilo s očeva na sinove.

   Glavni proizvodi oćevskih majdana su peke i sačevi, u čemu su oćevski majstori bez konkurencije u prošlosti. One se mogu kovati samo “na vruće” pod velikim čekićem, teškim oko 50 kg i nikako ručno. Vješte ruke oćevskih majstora znaju izrađivati peke i sačeve istih dimenzija a da ne uzmu metar u ruke.

   U oćevskim majdanima proizvode se još lopatice i lopate, motike, raonici ili lemeši, ašovi, trnokopi. Poznato je osam tipova motika i šest tipova raonika. Motike imaju i svoja posebna imena: hercegovačka, hercegovačka glavata, dobojska, visočka, tuzlanska, slavonska, zenička i sprečka. Imena su dobile po mjestima u kojima se najviše traže i prodaju. A ti oćevski i svi vareški proizvodi obilazili su tržišta po Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Albaniji, Makedoniji, Turskoj, Egiptu, Maloj Aziji i Italiji.