Fra Filip Lastrić u ogledalu suvremenosti

   Povod koji nas je uoči Ivandana okupio u Kraljevoj Sutjesci, drevnoj kolijevci bosanskoga franjevaštva – 300. obljetnica rođenja znamenitoga fra Filipa Lastrića – prilika je ne samo za podsjećanje na jednu do vrha smislom ispunjenu biografiju, na ono čime je ovaj neumorni čovjek zadužio svoj narod i svoju Franjevačku provinciju, nego i za postavljanje pitanja o vlastitoj stvarnosti: o osjećaju za tu stvarnost. Prošlost i sadašnjost – sijamski blizanci jedne te iste ljudske povijesti – ne mogu se odvojiti: “Prošlost se mora sadržavati u sadašnjosti u obliku poruka i znakova” (A. Heler). Postavlja se pitanje: znamo li “čitati”, znamo li dekodirati te poruke i te znakove? Naše iskustvo, međutim, svjedoči o trijumfu paklenoga paradoksa: zaklinjući se u prošlost i često joj slijepo robujući iz ruku nam neprestano klizi povijesna budućnost a iracionalne akcije – ispod čijeg se teksta ponovno nazire “fus nota” neprobavljene prošlosti – našu sadašnjost pretvaraju u prirepak i upalni proces nedovršene povijesti. Postaje već pomalo monotono, rekli bi cinici.

   Svojedobno pasionirani povjesničar, Lastrić je svojim djelom i sam postao dio povijesti, a na nama je da mu u toj povijesti s osloncem u sadašnjosti pronađemo adekvatno mjesto. Daleko i od same pomisli da oko današnjeg “slavljenika” pletemo mrežu mistifikacija i domoljubnih egzaltacija – isuviše se često, naime, u naše vrijeme domoljublje potvrđuje kao posljednje utočište za hulju – namjera nam je da Lastrićev svijetli lik i djelo sagledamo kroz prizmu suvremenosti: da ponor između njegova i našega vremena – toliko sličnih, a opet potpuno različitih – premostimo istinom dokazanom razumom. Samo tako – osvježavajući povijesno pamćenje da ono ljekovito djeluje na žive, da ih potiče na akciju kojom će mijenjati svijet i odnose u njemu – odužit ćemo svoj dug prema Lastriću. Učinimo ga zato na trenutak našim suvremenikom i zapitajmo se: kako bi on, da je živ, danas odgovorio na pitanja koja nas salijeću u rojevima? Na ovom mjestu stupamo mi u plodni dijalog s Lastrićem, uvjereni da je dijalogiziranje s poviješću jedini put za dostizanje njezine pune refleksije: da se pojedinačno prepozna u općem a opće u pojedinačnom, i da tako uzgojena povijesna svijest oplemeni ljudski identitet koji nije ništa drugo nego refleks iskonske čovjekove potrebe za pripadanjem, ali za pripadanjem u punoj slobodi izbora. Upravo zato slike zavičaja – te prve vizualne kontakte sa svijetom – čovjek trajno nosi pohranjene u memoriji, upravo zato one najsnažnije determiniraju ljudsku svijest, pa i onda kada toga u potpunosti nismo svjesni. To je i prva asocijacija koju bude reminiscencije na Lastrića: čovjeka markantnih crta lica, živih krupnih očiju, duge sijede brade. Kad se – usred čitanja monografije napisane o njemu susretnemo s tom slikom – naša nam intuicija nepogrešivo signalizira povratak u zavičaj: u svijet franjevačkih samostana, u svijet jedne male, anonimne kulture bez službe marketinga, ali kulture koja uvijek iznova zrači smislom i potrebom za oponašanjem; potrebom za pripadanjem. Dovoljno je danas u mimohodu proći sutješkim samostanom i crkvom, pa uz miris dogorjele svijeće pogledom prijeći preko cijele galerije povijesnih likova od slike Krist i donator, preko Dragojlovićevih nabožnih motiva do slika nedavno preminulih fratara, te u trenutku osjetiti da taj svijet jest jedini svijet koji čovjeka u korijenu određuje, kojem izvorno pripada. Ne možemo biti ono što nismo, ne možemo pripadati pojmovima pred kojima ostajemo ravnodušni, a upravo se to danas – ne znamo zašto i za čiji račun – i Crkvi i narodu namiče kao omča oko vrata. Bježimo iz zavičaja, štujemo tuđe svece, pjevamo tuđe pjesme, govorimo tuđe misli.

   Svjesni moramo biti – da se poslužim iskazom doajena naše historiografije Srećka M. Džaje – “da se dogođeno i ispričano nikad ne poklapaju.” Uvijek ostaje prostor ispunjen pitanjima u koji ljudska misao nije u stanju prodrijeti, prostor koji upozorava da nema i da ne može biti konačnih i sigurnih odgovora na ljudsku upitanost. To je, zapravo, onaj mali ali životno važan prostor nastao povijesnom derivacijom u dodiru različitih kultura u pluralnim društvima kakvo je bosanskohercegovačko već stoljećima. Tog dragocjenog iskustva olako se odričemo i tako amputiramo jedan vitalan dio vlastite zavičajnosti.

   Lastrićevo XVIII. stoljeće – stoljeće je golemih političkih, socijalnih i demografskih mijena u Bosni i njezinom bližem okruženju. Rat, kaos, nasilje, neizvjesnost, crkvene podjele... Na sve te izazove vremena ne odgovara Lastrić isključivo samostanskom kontemplacijom – povlačenjem iz svijeta – nego djelatnom akcijom. On je odgojitelj – profesor filozofije u Požegi i učitelj novaka i đaka u Sutjesci – kustos Bosanske provincije, provincijal Bosne Srebrene, ne ustručava se ni sukoba s biskopom Dragičevićem, na sudskoj je raspravi s pravoslavnim patrijarhom u Travniku, Lastrić piše filozofska, književno-teološka i povjesnička djela, surađuje s učenim Danielom Farlatijem, djeluje prosvjetiteljski na kler i narod. Svugdje ga ima: u talijanskim štamparijama gdje na proputovanjima tiska svoja djela, u austrijskim karantenama, na propovjedaonici i u ispovjedaonici, u franjevačkom poslanstvu upućenom Mariji Tereziji u Beč.

   U pravu je jedan od njegovih biografa kada kaže da je “karakter Lastrićeve djelatnosti uvjetovan njegovim podrijetlom, njegovim zvanjem, političkim i društvenim prilikama u kojima je živio i djelovao.” Međutim, ako je Lastrić produkt svoga vremena, ako mu je to vrijeme nametalo limite i po principu hoćeš-nećeš upravljalo njegovim postupcima, isto tako je bjelodano da je to vrijeme Lastrić snažno opečatio inicijativnošću radinog, inteligentnog i upornog čovjeka i franjevca. Ako je ponekad i griješio, griješio je zato što nije sjedio skršenih ruku. Bio je, naime, čovjek od akcije.

   Svijet u kojemu je bilo mu dano da djeluje, promatra Lastrić širom otvorenih očiju, a ne kroz uskogrude “piljarske” i kalkulantske dioptrije isključivosti. Tako on katoličkom “babilonskom sužanjstvu” – osmanskoj vlasti – objašnjenje i uzrok nalazi u Božjoj kazni “zaradi pomanjkanji naši stari roditelja, i pripušta još uzdržavati se zaradi našie, za pokoru.” Bez obzira kakvim bi to komentarima danas mogli popratiti, ostaje neprijeporno da je ovakav sud izreći mogla jedino osoba duboke autoreflektivnosti, zagledana u nutrinu naroda i crkve kojima je bezrezervno pripadala i do zadnjega dana života služila. Uzmemo li Lastrića za mjeru stvari, morat ćemo se nužno zapitati o vlastitome nečinjenju, o prečestom pomanjkanju elementarne samokritike, o bijegu od odgovornosti, o lagodnom padu u zagrljaj kentaurskoga nacionalizma koji za gušu steže i Crkvu i narod. Još jedna paralela čiju je opravdanost teško dovesti u pitanje: kao što je Lastrić i propovijedanje Evanđelja prilagodio težnji za oslobođenjem od turske vlasti, tako bi danas s naših propovjedaonica morala gromko odjeknuti misao o otporu barbarizaciji vjere koju danonoćno – iz hladovine državnih sinekura – razašilju bezbrojni dispečeri antikršćanskoga nacionalizma. Između ostalih, i oni u krilu Crkve. Netko nam je, izgleda – da se franjevački našalimo – isključio mikrofone! Valjda nisu Turci (i za to krivi).

   Lastrićeve su osnovne ideje-vodilje: crkva i narod, i sve što je činio – bilo da je putovao (a putovao je mnogo od Budima, Beča, Zagreba i Zadra do Venecije i Rima), bilo da je pisao ili kazivao – usmjereno je na stvaranje humanijega i čovjeka dostojnijega životnog ozračja. Njegova duhovnost izvorno je franjevačka što znači i srednjovjekovna, bilo da je riječ o Lastrićevoj filozofiji i teologiji nadahnutim Duns Scotovim djelima, bilo da se radi o njegovim literarnim ostvarenjima prepunim lirskih pasaža iz prirode s kojom je – kao i sv. Franjo – neraskidivo bio povezan. Bilo da opisuje gorski potok, brežuljak ili šumarak, bilo da se ushićuje dolaskom proljeća, nastupa Lastrić kao moderni ekolog pa i po tome, idući korak dalje ispred svoga vremena, postaje naš zabrinuti suvremenik. Naši su, naime, ekološki vidici suženi, zarobljeni smo i stiješnjeni u sive betonske ljušture prenapučenih bučnih megalopolisa, i jedini stalni kontakt s prirodom patuljaste su biljke iz naših balkonskih saksija. Ne krije li se tu – u toj grotesknoj imitaciji – dio objašnjenja o tome da se prečesto nismo u stanju izdići iz suterena mišljenja? Najveći dio svoje povijesti proveo je čovjek u aktivnom dodiru s prirodom, gotovo do jučer orijentirao se prema ritmu dana i noći, prema Suncu i Mjesecu, prema sjetvi i žetvi, rastojanja je mjerio “lulom duhana”, sada pak kada je stvorio profitnu povijest koju više ne može kontrolirati – uzde su mu se otele iz ruku – skleroza ideja zahvaća svaku živu stanicu ljudske osobnosti. Konstruktivan odnos prema tradiciji koja nije jučerašnjega nego cromagnonskoga datuma a zahtijeva uvijek novo “čitanje”, tradiciji koja snažno determinira čovjekovu podsvjesnu sferu, mi smo zamijenili šarlatanskim ushićenjem nacionalnim idolima i islamofobijom. Ne govori li o tome rječito stanje duhova pet godina nakon ratne kataklizme, obilježeno retrogradnom konzervativnom restauracijom? Povijest nam se neprestano ponavlja, ali svaki put u sve lošijem, u sve morbidnijem izdanju.

   Tri stotine godina proteklo je od Lastrićeva rođenja a mi – osvrnimo se samo malo oko sebe – s njim i dalje dijelimo brojne dileme i probleme, i ta nas sudbinska nit neraskidivo veže s ovim bosanskim franjevačkim velikanom. Ako ćemo iz Lastrićeva vremena izvlačiti pouke za sadašnjost – ako ćemo tragati za povijesnim konstantama i duhovnim kontinuitetom koji su nam potrebni kao i zrak koji udišemo – morat ćemo zaključiti da je kultura kao smislen proizvod ljudske djelatnosti ovdje nastajala i održavala se isključivo u otporu reduciranoj stvarnosti, odnosno u otporu što ga je kršćanstvo pružalo barbarizaciji svijeta. Na toj kristološkoj matrici, u svakodnevnom napornom osmišljavanju vlastite egzistencije, niknula je i razvila se Lastrićeva veličina kojoj ni 300 godina nije oduzelo ništa od njezine izvorne svježine.

   Crkva Lastrićeva vremena Crkva je srednjovjekovne konfesionalne paradigme, koja je cijeli Svijet – život i smrt – promatrala kroz “dualističku” dioptriju: vjernik-nevjernik. Horizont čovjekovih spoznaja još uvijek je bio djetinje naivan i limitiran, nerijetko do granice što ju je zaklanjalo prvo brdo na vidiku. I prijatelji i neprijatelji bili su tu, nadohvat ruke. Sve je to nekako bilo jednostavno, zbroj posljednjih čovjekovih pitanja (D. Boenhofer) nije zadavao intelektualnu migrenu.

   Naše vrijeme, vrijeme je neslućenog širenja egzistencijalnoga rebusa u kojemu uza sva svoja znanja neriješenim moramo ostaviti brojne vodoravne i horizontalne rubrike. Treba nam Rječnik novih pojmova, pojmova za postavljanje novih pitanja, za traženje novih odgovora. Više ne možemo reći da smo samo mi na ispravnome putu spasenja, da samo crkveno zvono poziva u ugovoreni sat molitve i obraćenja. Daleko je više pitanja nego odgovora, daleko je više besmislene patnje koja usprkos svekolikom uvidu u ubrzanu sliku događaja ne nalazi svoj artikulirani izraz. Svijet nekud bezglavo srlja za svojim profitima i svojim ispraznostima, jedna tragedija smjenjuje drugu, proizvođači nagazne mine u grozničavoj su potrazi za novim ratnim žarištima. Živimo u interregnumu, u svijetu koji je padom berlinskoga zida ’89. godine ostao bez imena: Novi svjetski poredak samo je radna verzija nove svjetske povijesti u nastanku, čiji tekst ispisuje nekolicina moćnika. Nije nam dato ni da im budemo sekundanti. U svjetskom ruletu politike, smještena na osjetljivom rubu povijesti, odabrana je Bosna za poligon na kojemu se testiraju paklene zamisli. U ludnici za radikalizaciju zla ponovno smo postali kolateralne žrtve povijesti. Možda paradoksalno, ali upravo u tome vidim šansu Crkve za osvajanje nove povijesne paradigme – kršćansko-islamske koegzistencije – ali to neće ići bez postojanja pune svijesti o legalnom pravu drugih na vlastiti izbor. Ne vidim šta bi kršćanstvo i Crkva u tome mogli štetovati, slutim međutim da bi se kršćanstvo prihvaćajući taj izazov moglo potvrditi kao relevantna ideja u svjetskoj eshatološkoj radionici. Ne ide to, naime, bez konkurencije ideja. Prvi korak na tom putu bio bi za Crkvu: integracija vlastite povijesti, u kojoj će izmireni dostojno mjesto naći svi naši fratri i glagoljaši, svi biskupi i apostolski vikari, svi provincijali i gvardijani, svi anonimni laici. Treba znati da svijest o povijesti započinje sviješću o povijestima. Možda će biti potrebno – prije nego se otvorenih srca odlučimo na tu pionirsku akciju koja ne može ostati bez ploda – da osjetimo onaj “antropologički potres”, što ga je u susretu s franjevaštvom osjetio Leonardo Boff.

   Šta u takvu svijetu znače Lastrićeve riječi što ih je, tokom boravka u Rimu, 1758. zapisao na kraju svoje za tisak pripremljene knjižice Put Križa: “Naodeći se ovi u Rimu, zarad uzdignutja upadnute Majke plodne, pristare Provincie Bosanske, još od 22. Rujna ove godine 1758. Za odtirati dangubu, Koja nas, po Svidočbi S. Pisma, uči zloću: ispisa; i dade na pritisnutje 16. dan Studenoga, ovi način Kratak činiti PUT KRIŽA. Toliko se dakle uzdam, Koliko ponizno molim, da se u molba spomenu od mene grišnika oni, koim milo bude služiti se ovim Knjižicama.”

   Ova “pristara” bosanska ikavica čovjeka bačenog u egzistencijalnu provaliju ponovno nam signalizira toplinu ljudskoga zavičaja, podsjeća nas – uz sliku trošnoga sutješkog samostana XVIII. stoljeća – da smo zaboravili biti – rekao bi jedan umni bosanski fratar – “heretici inicijative.” Ne znam kako to vide i osjećaju drugi, ali ja se ne mogu oteti utisku da živimo u tragičnom nesporazumu s vlastitom poviješću, da smo iz djelatne opozicije prešli u stagnirajuću poziciju. Bilo bi dobro da nas ovakve svečane prigode potaknu na “Koristan nauk dilovati molitvu od pameti.” Ne treba sklanjati pogled s neuralgičnih točaka, ne treba izbjegavati sudare, jer bi upravo iz tog trenja i “varničenja” mogla zaplamsati vatra sposobna da zagrije promrzle nade. Na toj se vatri – rođenoj u akciji – u svoje vrijeme grijao i naš fra Filip Lastrić iz Oćevije.

   (Sa svečane akademije održane u Kraljevoj Sutjesci 21.VI.2000. u povodu 300. obljetnice rođenja fra Filipa Lastrića )