LASTRIĆEVO PISMO IZ VENECIJE 30. LIPNJA 1755.

   U kulturnoj povijesti svaki novi izvor unosi više svjetla te bolje obrazlaže ono što je od ranije bar djelomice bilo poznato. Tako je to i s popratnim pismom što ga je Filip Lastrić Oćevac, uz svoje djelo Testimonium bilabium (Dvojezične propovijedi), 30. lipnja 1755. poslao iz Venecije u Foligno (središnja Italija)^[1] Ono nam otkriva nove pojedinosti o školovanju tog najplodnijeg^[2] starijeg bosanskohercegovačkog franjevačkog pisca i upotpunjuje sliku o njegovoj djelatnosti. Pismo u prijevodu s talijanskog jezika glasi:

   “Kad sam 1720. došao u Serafsku provinciju, prijazno me je primio i opskrbio za studij mnogopoštovani o. Josip od Foligna koji je upravo bio završio svoj prvi provincijalski mandat. Imao sam, zatim, vrlo cijenjene lektore (profesore) mnogopoštovane o. Petra Pavla od Sv. Erallia, aktualnog provincijala te poštovanog o. Konstanca od Scandoloroa. (On me je držao na krizmi, jer onda u Turskoj, mojoj državi, nije bilo biskupa pa nisam bio krizman).

   Ta trojica su me zadužili, stalno mi pomagali i bili strpljivi u mladenačkim nestašlucima kojih nije nedostajalo. Sve trojici, priznajem, toliko sam dužan koliko može čovjek čovjeku dugovati. Običaje se reći: Bilo kruškâ bilo jabukâ, drugih darova nemam! Tako i ja, ne mogavši izmiriti sve svoje obveze, ostaje mi samo biti zahvalan.

   Mojim mnogopoštovanim lektorima ovo djelo je znak da nije posve propao njihov trud dok su me poučavali u svetoj teologiji.

   Moji mnogopoštovani lektori, ako pronađete neke bistrine u ovom malom spremniku (cisterni), to je ona voda koju ste vi u mene ulili; to je vaša hvala i slava. Ako se nađe štogod mutno, budite uvjereni da je to od posude, u koju ste vi ulili vrlo bistro, ali ja nisam uspio sačuvati tu bistrinu.

   Cijenim tu trojicu spomenutih sa svim poštovanjem i osjećam se obveznim iskazivati to sve do smrti.

   Molim da ovo skromno djelo ostane kao sjećanje u toj biblioteci u Folignu.

   Venecija, 30. lipnja 1755.
Fr. Filip iz Oćevije,
bosanski eksprovincijal, v.r.

   Ovo pismo potiče nas da nešto više kažemo o Lastrićevom školovanju, utjecaju školovanja na njegov daljni rad te o okolnostima u kojima je pripremao i tiskao svoj Testimonium bilabium.

   1. O Lastrićevu pučkom školovanju dostatno se zna iz načina kako je ono prakticirano u samostanskim školama u Bosni Srebrenoj.^[3] Na pretpostavci da je on bio na filozofsko-teološkom studiju u Dalmaciji ili Ugarskoj, u našoj kulturnoj povijesti stvarani su zaključci šireg znanstvenog opsega.^[4] Tu pretpostavku osporio sam Lastrićevim pismom iz Narnija od 12. studenog 1723. – pronađenim u arhivu Propagande u Rimu – u kome se on obraća nadležnim i kao đakon moli oprost (dispenziju) da se može rediti za svećenika prije kanonske dobi, tj. prije navršene 24. godine. U tom pismu Lastrić, uz ostalo, piše: “Budući da sam rođen, othranjen i ušao u Red male braće od opsluženja sv. Franje u Bosni Srebrenoj, došao sam ovamo na studij da bih kasnije mogao poučavati one siromašne kršćane. Premda nisam završio sav studij, tjeran sam od poglavara da se povratim u svoju zemlju zbog tamošnje potrebe pastira.”^[5]

   Međutim, kasniji tijek događanja pokazuje da je Lastrić ipak završio redoviti studij, tj. tri godine filozofije i četiri teologije, i to s odličnim uspjehom, jer su samo takvi bili pripuštani polaganju profesorskog ispita iz filozofije. U pismu iz Venecije Lastrić se, nakon trideset godina, s poštovanjem sjeća svoga školovanja i svojih profesora što bolje obrazlaže raniju tvrdnju. Kad to znamo, i kad pred očima imamo njegova djela, lakše možemo rekonstruirati pa i vrednovati njegov način školovanja u Folignu, odnosno u srednjoj Italiji.

   Kao dvadesetogodišnjak Lastrić – u Sutjesci solidno pripremljen i izobražen – otišao je studirati u Serafsku provinciju, ondašnju središnju franjevačku opservantsku zajednicu. To je povijesno razdoblje u kojem su franjevci – brojčano najmnogoljudniji u svojoj povijesti – sami u većim gradovima i prostranijim samostanima uspostavljali svoja filozofska i teološka učilišta. Ona su slijedila fakultetsku nastavnu osnovu, tj. dvije do tri godine filozofije i četiri godine teologije. Imali su oni i kraće bogoslovne škole – bez punog filozofskog učilišta – s četverogodišnjom nastavnom osnovom. U ondašnjem školskom sustavu nije bio važan broj studenata, ni mjesto studiranja, nego program koji je trebalo obraditi, profesori koji su to vodili te studenti kako su to svladali. Ni vrijeme trajanja nije bilo strogo određeno jer se, u manjim skupinama i kod sposobnijih studenata, to moglo ubrzavati. A i to je svjedočilo o sposobnosti i marljivosti studenata.

   Na franjevačkim filozofskim učilištima profesori su predavali skotističku filozofiju, nazvanu po Ivanu Duns Scotu (+1308), ali s dostatnom otvorenosti prema aristotelizmu u verziji srednjovjekovne ujedinjene filozofije. Kad je o nekom pitanju bilo više mišljenja i pristupa, franjevci su bili dužni slijediti Scotova filozofska tumačenja. Gajili su i teologiju istog usmjerenja, tj. platonovsko-augustinskog razmišljanja.

   Franjevački školski propisi obvezivali su profesore da slijede skotistički usmjerene filozofske i teološke pisce. Da je to prihvaćeno i u školskom zakonodavstvu provincije Bosne Srebrene potvrđuje (1722) upozorenje profesorima generalnog učilišta u Budimu da u predavanjima i spisima slijede Duns Scota kao učitelja. ^[6] Uz to, poticalo se profesore da pišu vlastite priručnike.

   Tu uputu prihvatio je i Lastrić čim je na kapitulu u Našicama, lipnja 1726., imenovan profesorom filozofije u Požegi. Njegovo rukopisno djelo: Traditiones in universam aristotelico-scoticam philosophiam (Predavanje iz opće aristoteličko-skotističke filozofije), više je uzorak njegove filozofske izobrazbe i literature koju je imao na raspolaganju, negoli njegovih osobnih istraživanja i pristupa pojedinim filozofskim pitanjima.

   U predgovoru piše: “Služba koja mi je dodijeljena obvezuje me da vam predajem teške i mučne početke prirodnih znanosti i mudroslovlja. Naučit ću vas da ljubite i slijedite onu koja će nakon kratka vremena uroditi slatkim i ugodnim plodovima. Ruže imaju svoje trnje, njega ima i znanost; ruže neće ubrati onaj koji se boji uboda, niti će temeljitu mudrost steći onaj koji se boji prvih sjena poteškoća u skupljanju najljepšeg ploda znanosti, jer da bi ga pobrao i nevoljku desnicu privlači ugodan miris. Za postignuće mudrosti, dragocjena istina neprivlačna izgleda, pokreće razum koji je lako ne prihvaća. Onima koji je slijede obećava najveću nagradu; one koji je poštuju zaogrće plaštem časti; ovjenčava one koji se za nju natječu, obogaćuje siromahe, nevjernima daje dostojanstvo a neukima znanje. Starcima daje sigurne savjete, mladež osnažuje za borbu. (...) Budući da savršenstvo i čvrstina stoje u temeljima zgrade, u našem je interesu da izaberemo najbolji temelj, da ga postavimo i na njemu napredujemo. (...) ’Strah je Gospodnji kruna mudrosti i ispunja mirom i plodom spasenja’ (Sirah). Na njemu neka se prvenstveno temelji i k njemu teži naš rad i ovo moje skolastičko djelce, koje ću vam, kakvogod ono bilo, iz poslušnosti predavati...”.

   Da je svoj rukopis iz filozofije pisao tijekom predavanja vidi se i po tome što je neka poglavlja morao skratiti ili ispustiti. U zaglavku (napomeni) bilježi: “Osim ostalih stvari koje su tijekom predavanja ispuštene (na bilo koji način) zbog kratkoće vremena (ponajviše, jer je jedan dio otela bolest koju sam bolovao prošle godine) i dužine same znanosti u ovom filozofskom tečaju, sad ispuštam dvije rasprave koje su dosta potrebne, prvu o principu individuacije, drugu o subzistenciji, supoziciji i personalitetu. O ovoj drugoj više ćete čuti u trećoj knjizi Sentencija i opominjem vas da ne pregledate nemarno u knjigama to i ostalo. (...) Osim toga, najviše vam stavljam na srce da se sjetite da se mi zovemo redovnici, sinovi sv. Franje. Učinite da nazivu prvenstveno odgovori oblik redovničkog života po kojem dobivamo ime. S malo riječi mnogo sam rekao: razboritu čovjeku i malo dovoljno...”.^[7]

   Studij filozofije što ga je Lastrić tri godine vodio u Požegi – počeo ga je 29. kolovoza 1726. a završio 28. svibnja 1729. godine – puno govori o njemu, franjevačkom školstvu uopće te studiju filozofije u Bosni Srebrenoj posebno. Spomenuto Lastrićevo rukopisno djelo iz filozofije, pisano sitnim rukopisom, ima 397 nepaginiranih stranica na latinskom jeziku – s puno općih i posebnih kratica – samo je identificirano i šire predstavljeno.^[8] Tek u starosti Lastrić je ponovno listao i čitao svoj rukopis te drhtavom rukom ponešto popravio, križao ili dodao. Pred našim je stručnjacima da ga u cijelosti, ili bar u pojedinim temama, nastave istraživati.

   2. Drugi podatak koji crpimo iz Lastrićeva pisma jest vrijeme i okolnosti glede tiskanja Testimoniuma. Naime, tiskanje tog najopsežnijeg Lastrićeva djela od 562 stranice – i pored toga što je bilo ranije pripremano – bilo je samo vanjska prigoda, povod da Lastrić dobije dopuštenje da dulje boravi izvan Provincije i da rješava vitalna pitanja opstojnosti franjevaca i katolika Hrvata pod osmanskom vlasti. Ovo pismo je prilog boljem poznavanju i rasplitanju tih zbivanja.

   Nakon trogodišnjih predavanja filozofije u Požegi – Lastrića je u toj službi zamijenio mladi Franjo Ivanović – on se preselio u Sutjesku gdje ga već 19. kolovoza 1729. susrećemo kao učitelja đaka, novaka, dušobrižnika i redovitog propovjednika. Za njega su to novi poslovi, novi izazovi, novi pristupi i tu će Lastrić s kratkim prekidima ostati do konca života.

   Budući da je u Sutjesci imao malo đaka i novaka, posvetio se dušobrižničkoj djelatnosti. A u to vrijeme provincija Bosna Srebrena, nakon Bečkog rata, djelovala je na prostoru od Budima i Temišvara na sjeveru do granica Dubrovačke Republike na jugu i Obrovca na jugozapadu te u tri neprijateljske države: Habsburškoj monarhiji, Osmanskom Carstvu i Mletačkoj Republici. Političke prilike zahtijevale su podjelu. U tim događanjima Lastrić je kao predstavnik BiH, došao u prvi plan zagovarajući ravnopravnost i posebnost franjevaca iz BiH koji su djelovali u Osmanskom Carstvu. Kod prve diobe Provincije 1735. – kad se odijelila zagorska Dalmacija pod naslovom Provincija Presvetog Otkupitelja – bio je imenovan kustosom (provincijskim vikarom) preostalog još uvijek golemog prostranstva Bosne Srebrene. Na provincijskom kapitulu u Našicama, 20. kolovoza 1741. – na kome osobno nije ni sudjelovao – izabran je za provincijala te je, zbog posebnih okolnosti, tu službu vršio gotovo četiri godine do 5. lipnja 1745. godine.^[9]

   Zbog svoga visokog položaja i ugleda u Provinciji, Lastrić je često javno nastupao i propovijedao na važnim skupovima i proslavama. I tu je on bio dosljedan sebi, ulagao je truda da bude na razini svoga vremena pa je tako nastala zbirka svečanih propovijedi. U predgovoru od 14. siječnja 1753., on, na latinskom jeziku, piše:

   “Dragi čitatelju, nemoj se čuditi ni dvojezičnosti ni malom sadržaju ovog djelca. Drugi su to ocijenili kao korisno a smatrao sam prikladnim usvjiti njihove napomene. Namjeravao sam da ono bude opširnije, to nisam uspio ostvariti, jer živim u nesretnoj domovini i u nezgodno sam vrijeme (premda prvo koje sam imao na raspolaganju) počeo raditi na djelu.

   U ovo vrijeme, ova moja oplakana Bosna Srebrena, čitava plamti pobunama, razdire sama sebe ratom i unutarnjim pokoljima. Narod ove muslimanske sekte, ne mogavši više podnositi nepravde i tiranske namete barbarskih poglavara, pobuni se i stavi sebi po vlastitom nahođenju domoroce za poglavare, tako se sve uskomešalo da se uopće ne zna tko vlada i sudi.^[10]

   U ovo vrijeme u ovom veoma uznemirenom Kraljevstvu, može se, dragi čitatelju, veoma često vidjeti kako se barbari međusobno ubijaju, nemilosrdno ruše palače velikaša, pale kuće, međusobno se plijene, opsjedaju tvrđave i slična zbivanja. Premda ovo već traje punih pet godina, još se ne može vidjeti završetak. Ako ovo barbari čine međusobno, ostavljam, razboriti čitatelju, tvom vlastitom razmišljanju i rasuđivanju, što sve moraju trpjeti kršćani, a posebice redovnici-svećenici? Vjeruj, štovani brate, to se ne da ispričati, to su nevjerojatne stvari; samo onaj koji je to iskusio može vjerovati.

   Prešućujem što trpe siromašni redovnici-svećenici, koji rade u duhovnoj pastvi, kad ih prepoznaju (iako nastoje da ne budu otkriveni). Nema toga krvološtva i nasilja koje ne vrše razbješnjeli i razuzdani domorodci, zbacivši jaram svake vlasti, pogazivši svaki ljudski autoritet (o božanskom ništa ni ne znaju niti misle na njega), popustivši uzde svojoj podmuklosti, protiv onih koji se kriju zatvoreni u samostanima. Napadaju danju, a često i noću, iznuđuju uz hranu i piće i novčane takse kako im se svidi.

   Na 18. listopada 1752. godine navalili su žešće i neronskije nego obično na ovaj samostan sv. Ive Krstitelja u Sutjesci. Njihovo obijesno nasilje i tiransku podmuklost nismo mogli utažiti nikakvim molbama, darovima i obećanjima. Štaviše, jedan se popeo na krov i zidove te upao u samostan da drugima otvori vrata, oni koji su čekali pred vratima opalili su iz kubure kroz pukotinu vrata i ranili me odzada u gornju stranu desnog bedra. Rana nije bila smrtonosna ali je teška, posebno ovdje gdje nema iskusnog kirurga. Kako se zrno, koje se zabilo u debelo meso, nije dalo izvaditi, već je treći mjesec kako sam prikovan uz krevet. Budući da se nisam mogao predati započetom djelu, smatrao sam da za sada treba prestati i ovaj, premda kratki materijal, što prije dati na svjetlost jer smatram da neće dugo trajati spomenute nedaće...”.^[11]

   Zbog spomenutih političkih prilika u BiH, središnja uprava Bosne Srebrene, koja je boravila u Prekosavlju, zabavljena svojim raznovrsnim unutrašnjim problemima, sve više je zaboravljala i zanemarivala franjevce pod osmanskom vlašću i sve je manje na njim računala. A u bosanskim se samostanima i njihovu djelovanju sve više osjećao nedostatak vodstva središnje uprave.

   Kad je ujesen 1753. u Provinciju ušao generalni vizitator te iz Prekosavlja imenovao svog izaslanika da umjesto njega pohodi i napravi izvješće o bosanskom dijelu Provincije, Bosanci su ga molili da on osobno dođe u Bosnu. Nije došao. Raniji problemi, nesporazumi a i to, potakli su dvdesetpetoricu franjevaca iz Bosne, na čelu s Lastrićem, da se sa sastanka u Fojnici 18. ožujka 1754. obrate Propagandi i zamole je da ih ona odmah, zbog političkih i drugih razloga, odijeli od Prekosavlja, tj. osamostali.^[12] Budući da je na provincijskom kapitulu u Vukovaru bez legalnih bosanskih predstavnika – gdje je 23. lipnja 1754. za provincijala izabran Antun Bačić – bilo povreda crkvenog prava, franjevci iz Bosne smatrali su da ih njegove odredbe ne obvezuju. “Zatražili smo toplom molbom”, piše Benić, “da nam dadnu komisara, da bi se stvar istražila i ovaj spor riješio. Rekli smo da odsele nikako ne možemo biti zajedno s prekosavskim područjem a da smo još manje dužni priznati najnovije akte kapitula. Ako ne budemo pravno odijeljeni od Prekosavlja, kao što to želimo, morat ćemo se od njih faktički odijeliti. To, i mnogo drugog, na vrlo jasan način izložili smo i poslali u Rim. Željeli smo da tu stvar zastupa m.p.o. Karlo Marija Perugino, koji je tada bio komisar generalne kurije...

   Napisavši te dopise i poslavši ih u Rim i uredivši stvari u Kustodiji, m.p.o. bivši provincijal Oćevac otišao je odavde u Veneciju s namjerom da preda u tisak svoje odlično djelo pod naslovom Testimonium bilabium. U isto vrijeme želio je da se odatle, budući da će biti bliže, može lakše boriti protiv protivnika i braniti stvar i prava svoga zavičaja.”^[13]

   Kad je general Franjevačkog reda bio upoznat sa svim ranijim postupcima i navedenim razlozima, na šest mjeseci suspendirao je novoizabranog provincijala.

   Benić dalje piše: “Budući da je m.p.o. bivši provincijal Oćevac u to vrijeme bio u Veneciji, mnogo je radio za našu stvar, često pišući pisma odatle u Rim i boreći se s m.p.o. Peruginom. Taj je Perugino, iako je bio branilac naše parnice, ipak – budući da je progutao ne znam već čiju udicu – postupao ne kao branilac nego radije kao prividni prijatelj: pisao je vrlo često m.p.o. Oćevcu u Veneciju namještene i krive dopise, pune izmotavanja. Kad je spomenuti otac razabrao gdje se krije otrov, na svaki je dopis silnom marljivošću i vještinom otpisivao. Konačno smo od preč. generala dobili za komesara-vizitatora m.p.o. Jeronima iz Rame, letkora-jubilata, koji je u dva navrata bio provincijal Provincije Presv. otkupitelja, izvrsna čovjeka. On je 20. juna 1755. došao u Fojnicu i sretno započeo vršiti svoju službu...".^[14]

   Kad bar djelomice znamo spomenuta politička a posebno unutarnja franjevačka zbivanja, onda lakše možemo razumjeti i neke Lastrićeve postupke tijekom tiskanja Testimoniuma.On je fizički bio u Veneciji, a duhom u Rimu i Provinciji. Da bi tiskanje čim prije završio, da ono ne bi štetilo bosanskoj parnici, tiskanje svojih propovijedi povjerio je dvojici tiskara. Glavninu Dominiku Lovisi a šest posljednjih propovijedi nekom drugom tiskaru. Zato Testimonium ima dvije arapske paginacije (/1-22/ 1-398, te 1-144). Da mu tri stranice kod Lovise ne bi ostale prazne, ubacio je jedan dio propovijedi samo na hrvatskom jeziku. A zbog manjka prostora u susjednoj tiskari, morao je skratiti hrvatske verzije nekih propovijedi kako bi sve prostorno uštimao.^[15] Žurio se jer je, kao što je spomenuto, u Bosni već bila počela vizitacija, da bi koliko-toliko svojim iskustvom i informacijama iz Rima utjecao na pozitivan ishod molbe franjevaca iz BiH.

   Ipak ostaje nejasno kako objasniti da je odobrenje državnog ureda za tisak dobio 5. lipnja 1755. – a teško je vjerovati da je tiskara mogla pristupiti poslu prije odobrenja – a već 30. lipnja 1755. Lastrić šalje tiskan primjerak u Foligno. To bi značilo da je djelo otiskano za svega 26 dana. To je začuđujuće brzo. Ako je to stvarno bilo tako, puno govori o tiskarskim mogućnostima u tom ondašnjem središtu europskog tiskarstva.

   Uz Lastrićeve pothvate u to doba, stoji još jedna nejasnoća. Molba u Rim – na koju je 5. rujna 1755. dobio pozitivan odgovor – da dva mjeseca u Ugarskoj može nositi bradu. On je to pravdavao time da u Budimu treba tiskati neka djela korisna bosanskim katolicima, da ga ondje poznaju kao ozbiljna čovjeka, a u Bosni bi bez brade mogao imati neugodnosti.^[16] Zar to nije mogao lakše otisnuti u Veneciji, ili se žurio i time pravdao svoj boravak u Provinciji, u Prekosavlju, da bi na licu mjesta pratio tijek posebne vizitacije?

   A radilo se o tiskanju dijelova časoslova i misnih obrazaca za svetkovinu sv. Ilije. U Budimu, čini se – kako je sutješki gvardijan Bono Benić 27. listopada 1755. pisao širem članstvu svoga samostana – Lastrić “iest činio uštampat officie S. Ilie i octava. Takođe S. Ilie i misu i pištole naški i sve ie učinio na šest listića, kako more stat u krai breviara maloga, veramente (doista) stvar komodna svakom i lipa”. Ujedno ih je obavijestio da je “o.m.p. Oćevac ex Provincial došao iz Venezie i odnio knjiga od pridika, koie ie on činio štampat sada naški i diački i vele plemenit posao učinio i koristan našemu ieziku i custodii svoi. (...) Indi (dakle), bratio, tko bi otio i knjige od pridika svezane na karti pecari (u kožu) i rečene officie S. Ilie valja mu reći deset misa; ako li oće tko uzeti predike vezano u kartonu i officie rečene, valja mu reći 9 misa za sve; ako li oće samo officie valja mu reći jednu misu.”^[17]

   I ovo Lastrićevo pismo iz Venecije još bolje ilustrira njemu svojstvenu tvrdnju: “Nije mi nedostajala prilika, nego sam ja nedostajao prilici”.^[18] Stvarno, u svojoj širokoj i plodnoj djelatnosti u prvi je plan stavio očuvanje i rast bosanskohercegovačkih katolika Hrvata nakon pustoši koju su doživjeli tijekom i nakon Bečkoga rata (1683 – 99). Sve drugo, ma koliko bilo vrijedno, Lastrić je stavio u drugi plan. S tim i takvim idealima postao je, ipak, najplodniji stariji franjevački pisac, a uz to raznolik i kvalitetan.

[1] Kopiju pisma poslao mi je fra Vlatko Marić iz Pariza, kome i ovom zgodom iskreno zahvaljujem. Četiri različita samostanska žiga na naslovnici knjige očituju put kojim je Lastrićevo djelo stiglo u knjižnicu franjevačkog samostana u 7, rue Marie-Rose, Paris.

[2] Dok četiri djela Matije Divkovića – Lastrićeva susjeda iz Jelašaka – skupa broje 1737 stranica, dotle devet Lastrićevih tiskanih djela imaju 1891 stranicu.

[3] Usp. Andrija Zirdum, Filip Lastrić – Oćevac (1700 – 1783), Zagreb, 1982, 59s. /kratica: Zirdum (1982)/; Andrija Zirdum, “Osnovna i srednja izobrazba franjevaca Bosne Srebrene do 1882. godine”, Franjevačka klasična gimnazija u Visokom 1882 – 1982, Visoko, 1983, 22-30.

[4] Usp. Bosanskohercegovačka književna hrestomatija – Starija književnost, Sarajevo, 1974. [5] Usp. Zirdum (1982), 62s, 172.

[6] Usp. F.E.Hoško, “Franjevci i škole u kontinentalnoj Hrvatskoj”, Mir i Dobro, (katalog izložbe), Zagreb, 2000, 43-63.

[7] Usp. Zirdum (1982), 86-90; Andrija Zirdum, “Lastrićev rukopis ’Universa aristotelico-scotica philosophia’”, Jukić 3, Sarajevo 1973, 87-98.

[8] Usp. Julijan Jelenić, Kultura i bosanski franjevci, I, Sarajevo 1912, 232; Zirdum (1982), 85, bilj. 109.

[9] Usp. Andrija Zirdum, “Dioba franjevačke provincije Bosne Srebrene 1735. godine”, Bosna franciscana, 12, Sarajevo 2000, 129-151; Ivan Stražemanac, Povijest franjevačke provincije Bosne Srebrene, Zagreb, 1993, 184-207. Priredio Stjepan Sršan.

[10] O tim političkim previranjima usp. Zirdum (1982), 12-14; Fra Bono Benić, Ljetopis sutješkog samostana, Sarajevo, 1979, 158-168. Priredio Ignacije Gavran, /kratica: Benić (1979)/.

[11] Zirdum (1982), 97.

[12] Usp. Zirdum (1982), 183s, prilog IX.; Filip Lastrić, Pregled starina Bosanske provincije, Sarajevo, 1977, 79. Priredio Andrija Zirdum; Benić (1979), 73-77.

[13] Benić (1979), 77

[14] Benić (1979), 78.

[15] Usp. Zirdum (1982), 99-101.

[16] Usp. Zirdum (1982), 76, bilj. 81.

[17] Vladimir Ćorović, “Nekoliko fojnički pisama”, GZM (1909), 485; Zirdum (1982), 76, bilj. 82.

[18] Usp. Zirdum (1982), 170.