Lastrićevi neizbrisivi tragovi u Bosni (Srebrenoj)

   Zahvaljujući odluci jedne angažirane skupine ljudi koji vole svoj zavičaj i svoju Bosnu s njezinom prošlošću, sadašnjošću i budućnošću, 300. obljetnica rođenja fra Filipa Lastrića (1700. – 1783.) ipak će se dogoditi, bit će, iako na skroman način, obilježena. Rado sam se pridružio toj skupini ljudi, čije ćete radove i imena pronaći u ovom izdanju, da im pomognem pa i svojom “službenom” podrškom u ostvarenju zacrtanog plana proslave. Sam je pak tekst koji čitate više impresija, a mnogo manje znanstveni uradak, nastala ponovnim iščitavanjem Lastrićevog djela Pregled starina bosanske provincije, IP “Veselin Masleša”, Sarajevo – 1977. i knjige fra Andrije Zirduma Filip Lastrić Oćevac, KS, Zagreb – 1982.

   Čitajući ove knjige u kontekstu svojih današnjih saznanja o Bosni i posebice o Bosni Srebrenoj, sve sam više uviđao da je ovaj veliki franjevac tijekom svoga dugoga, napornog i uzbudljivog života i rada ostavio na ovim prostorima neizbrisive tragove. Neću ih sve spominjati, a i one koje spomenem neću biti u stanju iscrpno obraditi, jer, kao što rekoh, radi se o impresiji. Govorit ću tek o tri: o činjenici zvanoj Bosna, o Lastrićevoj ljubavi zvanoj Bosna Srebrena, te o borbi za jednu i drugu.

   Fra Filip Lastrić je veliki dio života proveo izvan Bosne, no Bosni se uvijek vraćao mislima, riječima i faktično. Ostalo je zapisano svjedočanstvo da ju je cijelu prošao pješice. U VII. poglavlju Pregleda starina bosanske provincije navodi kako je “neki ozbiljni povjesničar rekao da je za svakoga čovjeka sramota ako ne pozna kraja u kojem boravi, ako ne zna kako je u njega došao i od kojih je pređa potekao” (s. 143.). Zato Lastrić nastoji prije svega utvrditi naziv i postanak Bosne, ispitati tko su bili “njezini upravljači”, da bi poslije toga opširnije govorio o bosanskim kraljevima i o Bosanskom kraljevstvu.

   Kad Lastrić govori o Bosanskom kraljevstvu pretvara se u pjesnika bojovnika, trudeći se pobiti sve one koji kad o Bosni govore nastoje opisati “samo surovost i neprijatnost njezinih planina” (Pregled, s. 156.), jer on zna da u Bosni “nema planina koje nisu bogato protkane krasnim i raznolikim livadama i gajevima. Natapaju ih potočići iz izvora, pa one gode pogledu i razveseljuju srca” (Pregled, s. 156.). Žao mu je stoga što “kršćanski vladari malo cijene ovo kraljevstvo, koje je i te kako vrijedno. To je stvar dostojna žaljenja” (Pregled, s. 158.). Nastavljajući i dalje ovako govoriti o Bosni, Lastrić će nabrojiti njezine ljekovite izvore, rijeke, bogatstvo ruda, da bi jednostavno ali izričito naglasio da “Bosna posjeduje sve potrebno za prijatan ljudski život, a obiluje onim čime se može napuniti vladarska blagajna” (isto).

   Kada bi Lastrić kojim slučajem prošetao prostorima današnje Bosne i susreo one koji su u njoj rođeni, zasigurno bi njihovim odnosom prema Bosni bio razočaran. Njegov bi komentar bio isti: “To je stvar dostojna žaljenja!”

   Njegova ljubav prema Bosni ga je nagonila da govori, da ispituje i da utvrđuje njezine granice. Tako na jednom mjestu kaže da “griješe oni koji tvrde da rijeka Vrbas rastavlja Bosnu od Hrvatske. Ispravno je reći da je odvaja Una”, da bi poslije nastavio da je Bosna, kao kraljevstvo, dok je doživljavala svoj procvat, “imala više banovina, kneževina i drugih upravnih jedinica ili pokrajina. Graničila je s istoka rijekom Drinom koja utječe u Savu, s juga Dubrovačkom Republikom i Primorjem sa Cetinom, Krbavskom planinom i rijekom Unom”.

   Ne zaboravlja Lastrić s golemom tugom spomenuti da je Silnik (otomanski osvajač), koji ovdje kroji pravdu,” sve to zavio u tamu”, pa da stoga “povjesničari, geografi i kozmografi, budući da ne poznaju ove krajeve, crno ih prikazuju i njih se većinom površno dotiču” (Pregled, s. 41.).

   Kako bilo da bilo, za Lastrića je Bosna činjenica, on je gleda kao stvarnost, lijepu stvarnost, koja je prolazila kroz tame i nevolje, no ostala je u svojim granicama, koje gotovo i nije bilo moguće mijenjati. Tako je on razmišljao i pisao daleke 1776. godine.

   U prvim desetljećima 18. stoljeća u Bosni se osjećala u velikoj mjeri anarhija, koja je u Turskom Carstvu sve više uzimala maha, što je sa sobom za kršćane donosilo nove probleme. Iz Bosne se u to vrijeme iselilo preko tri četvrtine katolika, uništeno sedam franjevačkih samostana, tako da su ostala samo tri. I sami franjevci su bili prisiljeni seliti se iz porušenih samostana u svoje župe po Slavoniji, Srijemu, Banatu i južnoj Ugarskoj. Posljedica svega toga je da je u Bosni ostalo oko 25.000 katolika i 28 franjevaca, a o veličini te katastrofe može posvjedočiti podatak da je Franjevačka provincija Bosna Srebrena 1674. godine imala 18 samostana (devet u Bosni, pet u Dalmaciji i četiri u Prekosavlju) o čemu piše D. Mandić, Franjevačka Bosna, Rim 1986, s. 200.

   Ovom tužnom događanju bio je svjedok i sam Lastrić koje je na neki način shvaćao i prihvaćao, no ni jednog trenutka nije mogao dopustiti da netko uzdrma i same temelje njegove Bosne Srebrene, njegove velike ljubavi. On i njegova braća sve će od sebe dati da je očuvaju i da je obnove: za svoju Provinciju će po svijetu prositi, pod najvećim opasnostima će se vraćati na zgarišta svojih samostana nastojeći ih obnoviti.

   U svim ovim nevoljama jednu dodatnu nevolju predstavljala je činjenica što se provincija Bosna Srebrena protezala na tri različite i međusobno neprijateljski raspoložene države: Tursku, Austriju i Mletačku Republiku. Sve je teže bilo očuvati jedinstvo Provincije. Franjevci izvan Bosne, koja je bila pod Turcima, počeli su zaboravljati ulogu svoje matice Bosne, pa je sve jača bila želja da se provincija Bosna Srebrena podijeli i prilagodi političkim prilikama, jer su sastanci i vođenje Provincije postali preteški, ako ne i nemogući.

   Lastrić je to uviđao, čak je bio spreman to i prihvatiti, no samo pod uvjetom da Bosna Srebrena ostane provincijom. Za to je bio spreman sve žrtvovati, te se i sam stavio na čelo te borbe. Piše odlučna i borbena pisma u Rim nikoga ne štedeći. Braću izvan Bosne oštro proziva. Sve dijelove velike Bosanske provincije služili su u prijašnja vremena franjevci iz Bosne, podizali župe i gradili samostane po Dalmaciji i Prekosavlju, a oni sada, kad su se oslobodili, to im otimaju iz ruku. Načelno je protiv podjele, ali ako će se dijeliti, onda neka se dijeli na tri dijela, što se stvarno i događa 1735. godine. Provincija Bosna Srebrena biva podijeljena na tri dijela: u Dalmaciji je osnovana provincija sv. Kaja, u Ugarskoj provincija sv. Ivana Kapistrana, a sama provincija Bosna Srebrena je obuhvaćala Bosnu i Slavoniju. No, tu podjelu ne prihvaćaju srijemsko-slavonski franjevci, neće skupa s Ugrima. Nove nejasnoće i nove nevolje, još nema mira. Lastrić je u Rimu, traži najbolje rješenje, posebice sve ulaže da Bosna Srebrena prođe sa što manje rana. Borben je, pa ga u Rimu označuju kao “uznemiritelja bratskog mira”. Nekako u to vrijeme (20.VIII.1741.) biva izabran za bosanskog provincijala, te je tako posljednji provincijal koji je vodio Provinciju dok je ona još obuhvaćala Bosnu, Slavoniju, Srijem, Banat i južnu Ugarsku do Budima. Cijelog svoga provincijalstva nastoji među braćom i među samostanima uvesti slogu i suradnju.

   Nemiri u Provinciji se nastavljaju i događa se, makar i na kratko, ono čega se Lastrić najviše plašio. Prekosavski franjevci hoće provinciju za sebe. Uporni su i u toj upornosti, služeći se svim sredstvima, uspijevaju postići da je Benedikt XIV. 1757. godine dokinuo provinciju Bosnu Srebrenu proglasivši je kustodijom, a dopustio je da se od njezinih prekosavskih dijelova formira provincija sv. Ivana Kapistranskoga. Franjevci Bosne Srebrene na čelu s Filipom Lastrićem trpe i tu nevolju radujući se samostalnosti i u čvrstoj vjeri da će njihova kustodija brzo biti proglašena provincijom. Nisu dugo čekali. Već slijedeće godine Bosna Srebrena je provincija sa svim svojim prijašnjim pravima i povlasticama. Fra Filip Lastrić se raduje, braća ga svečano dočekuju nazivajući ga “uskrsiteljem provincije”, koja evo, prolazeći kroz mnoge patnje i nevolje, traje do dana današnjega.

   U svom zalaganju za Bosnu i za Bosnu Srebrenu Lastrić se strogo držao postojećih pravila. Posebno je nastojao ne kršiti crkvena pravila. Ako je trebao postići neko rješenje nije mu bilo teško pisati ili čak putovati u Rim. Tako 1734. godine piše Propagandi opširno pismo u kojem opisuje stanje u Bosni. Teško je zbog postupaka turske vlasti ali i zbog nedefiniranog crkveno-pravnog položaja katolika i franjevaca. Obara se na makarskog biskupa, čije je vladanje “posve oprečno evanđeoskom pastiru”. Ovo je pismo bilo važno, a i braći poznato, njim se zapravo fra Filip franjevcima stavio na čelo i on će im više od trideset godina biti vođa u svim problemima koji će se pojavljivati u njihovoj zajednici.

   Godine 1735. Lastrić je u Rimu. Izborio je za svoju zajednicu samostalnost. Godinu dana kasnije skupina od 35 franjevaca piše: “Svidio nam se postupak o. Filipa Oćevca našeg predstavnika koga smo poslali u Rim s tim zadatkom. On je znao predstaviti naše bijede i naše posve opravdane zahtjeve”.

   Imao je Lastrić problema i s domaćim biskupom u Bosni. Radilo se o jednom franjevcu, fra Bernardinu Petroviću. Biskup mu je bio oduzeo jurisdikciju, no Lastrić je dokazao da je spomenuti franjevac u pravu i jurisdikcija je bila vraćena. Lastrić je dobio još jedan spor s biskupom kad je ovaj optužio franjevce iz Kraljeve Sutjeske kako nezakonito ubiru takse da bi mogli plaćati đulus Turcima. 1758. godine Lastrić je ponovno u Rimu i opet se vraća kao pobjednik: Provincija je spašena.

   Zanimljiv je i poučan Lastrićev odnos prema susjednim provincijama, kćerkama Bosne Srebrene. Shvatio je da Bosna Srebrena zbog političkih prilika mora biti podijeljena, no nikako nije dopuštao, opet kao pošten i uporan borac, da pritom štetu pretrpi Bosna Srebrena. On želi sačuvati njezine povlastice. Ne dopušta da dalmatinska provincija uzme dio jugozapadne Bosne kad ovi krajevi bivaju oslobođeni od Turaka, čak ne dopušta da im u imenu ostane “provincija Presv. Otkupitelja, nekoć Bosna Srebrena”.

   U svim ovim sukobima Lastriću je stalo da povijesno identificira svoju zajednicu, jer je dobro znao da pravni čini i odredbe imaju gotovo uvijek temelje u povijesnim aktima. To je ujedno bio i glavni razlog zašto se dao na proučavanje povijesti kako Bosne tako i svoje Provincije. Proučavao je ne samo relevantnu literaturu nego se bavio i proučavanjem arhiva. Pri tome se jada u Povijesnim zapisima kako “manjka mnogo starih spomenika. Nestalo ih je bilo zbog nemarnosti, bilo zbog sudbonosnih događaja”, da bi produžio sa žaljenjem što su neke crkvene stvari prenesene u slobodne krajeve ili založene u vrijeme dugova, mnogo je toga propalo, a nešto je preskripcijom pripalo drugima.

   Pišući svoja povijesna djela “pismeno i znalački” (A. Zirdum), Lastrić se prvi uspio izdići iznad ljetopisa, memoara, redanja dokumenata, te je tako postao začetnikom moderne bosanske historiografije, mada je svoj trud na tom području smatrao trudom “dobronamjernog amatera”. No, iz svega je očito da je svoja djela pisao nadahnut ljubavlju prema zajednici u kojoj je živio i prema zemlji iz koje je potekao. Još je nešto vidljivo iz njegova pisanja: bila mu je jedina namjera, kako i sam kaže, “spasiti čast svoje plodne majke Provincije”.

   Lastrić je, spašavajući “čast svoje plodne majke Provincije”, bio oštar ali i pravedan. “Ja sam već jedanput izjavio”, kaže on, “što se jasno vidi i iz ’Pregleda’, da nikom ne navješćujem rata, niti koga izazivam na raspravu, nego da svakom dopuštam da zastupa svoje mišljenje” (Pregled, s. 168.).

   Privodeći kraju ovo zbrajanje impresija koje čovjek doživi pri čitanju Lastrićevih djela i onih o njemu, nadam se da mi je dopušteno, slijedeći doprinos njegovog životopisca fra Andrije Zirduma u upoznavanju toga velikog bosanskog franjevca, izreći nešto kao zaključnu misao.

   Lastrić je svoje djelovanje prilagodio potrebama franjevaca BiH i katolika koje su oni služili. Pri tom se nije bavio političkim pitanjima ukoliko ona nisu izravno odlučivala o sudbini njegove zajednice ili puka koji je bio njoj povjeren, pri čemu ne treba zaboraviti da on djeluje u vrijeme kad je Katolička crkva u BiH izgubila preko 80% članova i 70% samostana. Ipak, on u svojim djelima gotovo ni jednom riječju ne spominje tursku vlast, niti joj što prigovora. Nije, naime, vidio nikakva smisla, zbog površnih provokacija, izlagati neugodnostima i odmazdi franjevce i katolike. I inače u njegovim djelima ne susrećemo nacionalističke ideje koje su u to doba pripremale Francusku revoluciju, ni ideje “slovinstva” karakteristične za neke njegove suvremenike. Sve njegove diskusije i polemike vezane uz granice pokrajina su regionalnog, a ne nacionalnog karatera. No, on je rodoljub kojem velika istina o Bosanskom kraljevstvu daje nadu u slobodu i samostalnost, premda se, čak ni u mislima, nije mogao naslutiti kraj tuđinske vlasti.

   Već su mnogi rekli da je Lastrić jedna od najznačajnijih ličnosti u hrvatskoj kulturnoj baštini Bosne i Hercegovine. Tragove njegove djelatnosti nalazimo u svim važnijim događajima u životu Provincije pa i cijele Bosne, što još nije sasvim osvijetljeno; stoga će, kako kaže A. Zirdum na kraju svoga djela Filip Lastrić Oćevac, “trebati još istraživati i njegov život i njegov rad i prilike u kojima je djelovao, kako bi se mogla dati potpunija ocjena njegova djela i odrediti njegov položaj unutar cijele hrvatske kulture i europskih kulturnih zbivanja u 18. stoljeću” (17l.). Ove ovdje napisane impresije tek su mali doprinos kojim se željelo pobuditi interes za upoznavanjem fra Filipa Lastrića.