Fra Filip Lastrić - Farlatijev suradnik

  Historiografska djela fra Filipa Lastrića najznačajniji su njegov prinos hrvatskoj kulturi i znanosti u Bosni i Hercegovini i općoj hrvatskoj kulturi, što se nažalost redovito zaboravlja i zaobilazi u Zagrebu. Lastrić se naslanja na tradiciju franjevačkih kronika Bosne Srebrene, onih koje su pisali Lašvanin, Bogdanović, Margitić, Šipračić, a s fra Bonom Benićem je suvremenik i suradnik na istom poslu. On njih nadilazi svojom suvremenom metodologijom, svojim uvažavanjem i pristupom izvorima i svojim znanjem i marom. Kod njega je u dobroj mjeri razvijen duh kritičnosti i on je prvi u Bosni i Hercegovini baveći se poviješću shvatio da svoja istraživanja i djela mora temeljiti na povijesnim izvorima i njihovoj kritičkoj valorizaciji.

   Lastrić se služio arhivskom građom i izričito navodi da je proučavao arhive u samostanima franjevaca u Kraljevoj Sutjesci i Fojnici, ali se zna da je dolazio i u Kreševo i zacijelo nije propustio prigodu da zaviri u arhivske dokumente. Služio se pored domaćih franjevačkih kronika i izvještajima ugarskog kroničara fra Vicencija Bloha. Na jednom mjestu on se žali što su mnogi dokumenti izgorjeli ili na druge načine uništeni u samostanima za turskih napadaja. Od štampanih djela koristio se radovima Marka Lisabonskog, Wadinga, Farlatija, Gonzage, Emerika Pavića, Mavra Orbinija, Ančića i drugih. Iako je Lastrić proučio dosta njemu tada pristupačne povijesne građe, bio je svjestan da njegovo djelo ima nedostataka i opravdava se siromaštvom dokumenata (penuria documentorum) do kojih je mogao doći. Zato se nada da će u povoljnije vrijeme, ako dođe do novih dokumenata, izdati nove Epitome.

   Lastrić se počeo baviti poviješću svoje provincije Bosne Srebrene, a time i domovine Bosne, stjecajem okolnosti. Provincija se nalazila pred teškim iskušenjima, prijetila joj je opasnost da se ugasi, pa se Lastrić prihvatio pera da bi dokazao njena povijesna prava i povlastice. Iz tih potreba nastalo je njegovo djelo Epitome, koje su dobrim dijelom polemičke naravi.

  Možemo slobodno kazati da je movens Lastrićeva istraživanja povijesti i njenog pisanja bio položaj franjevaca i katolika u Bosni i Hercegovini. Lastrić djeluje kao historiograf u vrijeme početka nagrizanja Turskog Carstva, ali i u teškim prilikama borbe bosanskih ujaka za vlastitu egzistenciju i egzistenciju svojih vjernika, u vrijeme kada se drevna franjevačka provincija Bosna Srebrena sve više prostorno sužava. Pred njegovo rođenje poznati Bečki rat (1683. – 1699.) opustošio je hrvatska područja u Bosni, što je dovelo do još jednog egzodusa hrvatskih katolika iz Bosne u Dalmaciju i Slavoniju, a što je bilo prijetnja opstanku katolika i Hrvata u Bosni i Hercegovini. Tada kao i danas bosansko-hercegovački franjevci ostajali su na braniku katoličanstva i hrvatstva.

  Pisati o Lastriću kao historičaru ne može se a da se u središte toga zanimanja ne stavi njegova suradnja s talijanskim isusovcem Danielom Farlatijem (1690. – 1773.) u stvaranju kapitalnog djela za našu povijest Illyricum sacrum. To djelo je zasnovao također isusovac Francesco Riceputi kojemu je 1722. godine dodijeljen Daniele Farlati kao suradnik. Farlati ubrzo preuzima čelnu poziciju u stvaranju djela Illyiricum sacrum, temeljito mijenja njegovu koncepciju, a njegov rad kasnije nastavlja G.G. Coleti.

  U svom proučavanju i prikupljanju dokumenata o crkvenoj i političkoj povijesti Ilirika, Farlati su susreo s mnogim dubiozama i njemu nepoznatim činjenicama i događajima (vel dubia vel ignota), osobito kada je počeo raditi na povijesti bosanske biskupije koja je nekoć bila u sastavu salonitanske nadbiskupije. Illyricum sacrum je tiskan u osam velikih svezaka, in folio, u njemu je objavljeno mnoštvo izvornih dokumenata u cjelini, koji su važni za opću povijest Ilirika, a ne samo Crkve u njemu, te time za povijest Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

  Našavši se pred dubioznim i nepoznatim stvarima i činjenicama u pripremi za tiskanje četvrtog toma djela Illyricum sacrum, a bilo je to između 1760. i 1762. godine, Farlati je osjetio potrebu pronaći dostojnog suradnika za povijest bosanske biskupije, koji će mu riješiti sve zagonetke i otkloniti nejasnoće. Bio je to dio četvrtog toma u kojemu je trebala biti opisana povijest “Ecclesiae suffraganae metropolis spalatensis”, među koje je svojevremeno spadala i bosanska biskupija. Nijedan njegov suradnik nije ulazio u Bosnu i Tursko Carstvo. Građu koju je pronalazio po hrvatskim i inozemnim arhivima nije mogao u cijelosti prihvatiti jer je bila prije svega djelomična, ali je i vrvjela nepoznatim lokalitetima i osobama, o kojima nitko ne samo u Italiji nego ni u Hrvatskoj nije ništa ili je tek ponešto znao.

  O tome kako je našao najbolje rješenje za te svoje potrebe i kako je došao do fra Filipa Lastrića, Farlati je opisao na 38. stranici, u drugoj kolumni četvrtog toma svoga djela Illyricum sacrum. On kaže da se obratio pismeno fra Jeronimu Filipoviću iz Rame, dalmatinskom provincijalu (1751. – 1754.), za kojega je saznao da se bavi književnim radom i da je bio u Bosni, pa se ponadao da će od njega dobiti dragocjene podatke za svoju studiju o Bosni. Kako je fra Jeronim iz Rame već duže vrijeme bio izvan Bosne, iako je rodom iz nje, on je Farlatijevu zamolbu proslijedio tadašnjem provincijalu franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Marku Dobretiću. Dobretić je u dva mandata bio na čelu bosanske franjevačke provincije Bosne Srebrene i to kao vikar 1757. – 1758. i kao provincijal 1758. – 1762. godine.

   Farlati kaže da je Dobretić bio “sadašnji provincijal”, ali on nije bio dovoljno upućen u prošlost Bosne i povrh toga nije imao vremena radi službenih redodržavničkih poslova da se posveti pitanjima povijesti bosanske biskupije i s time povijesti Bosne uopće. Zato Dobretić zamoli fra Filipa Lastrića da se prihvati pera i za Farlatijevo monumentalno djelo napiše povijest bosanske biskupije i franjevačke provincije.

  Znajući za Lastrićeve kvalitete kao povjesničara i njegovo poznavanje povijesti provincije Bosne Srebrene iz borbe s prekosavskim franjevcima, Dobretić je bio uvjeren da je on najpozvanija osoba za Farlatijeva suradnika. O tome što mu je Lastrić učinio i poslao i što je na temelju toga o njemu mislio, Farlati ovako opisuje:

   “(On, Dobretić) zamoli bivšeg provincijala o. Filipa Oćevca, čovjeka izvanredno učena i veoma velikog poznavaoca mjesta i starina tamošnjeg Kraljevstva i Crkve, da mi odgovori na upite. Što je traženo, veoma je rado i opširno učinio neobično zdušni i izobraženi čovjek, te poslao punih deset listova raznorodne građe o Bosni. Na njima je veoma brižno opisao topografiju, te mnoge po izbor stvari o stanju čitavoga Kraljevstva i Bosanske crkve, koje je veoma korisno poznavati. Ovoj trojici glavnih i mnogopoštovanih otaca toliko sam dužan, koliko je teško odužiti se. Veoma, dakako, zahvaljujem, ostajem zahvalan prvoj dvojici koji su meni i mome znanstvenom radu priskrbili takvog i tolikog čovjeka, veoma marljivog istraživača prilika u Bosni, a o. Filipu, jer je radi mene i mojih istraživanja preuzeo na se toliki posao i neugodnost. Što sam, dakle, pismeno primio od o. Filipa, to ću razmjestiti i utkati na raznim mjestima ove povijesti, kako će to zahtijevati narav i prilike vremena”.

   Farlati je doista sve što mu je fra Filip Lastrić napisao o povijesti bosanske biskupije i Bosne uopće skoro doslovce uvrstio u svoje djelo. Čak je fra Filipove odgovore na deset pitanja tiskao kurzivom da se lakše uoči autorstvo tih tekstova. Važno je pitanje kada je vođena korespondencija između Farlatija, fra Jeronima Filipovića, fra Marka Dobretića i fra Filipa Lastrića. Farlati navodi da se Filipović obratio “sadašnjem provincijalu istog Reda u Bosni”, a znamo da je Dobretić bio bosanski redodržavnik od 1758. do 1762. godine.

   Zanimljivo je pitanje da li su se susreli Farlati i Lastrić. Da bismo to bolje razumjeli valja poći nekoliko godina unazad. Godine 1756. franjevačka je provincija unutarnjim fratarskim intrigama degradirana na razinu kustodije, oduzet joj titul provincije, pečat, stare povlastice i časti. Taj akt izazvao je veliko ogorčenje među bosanskim franjevcima i provincija šalje fra Filipa Lastrića u Rim da brani njena prava, dostojanstvo i povlastice. Upravo je tada umro papa Benedikt XIV. i papom je postao Klement XIII., koji svojim breveom, uvažavajući Lastrićeve razloge, franjevcima Bosne Srebrene vraća stari i časni naslov provincije. Lastrićev povratak u Bosnu bio je veličanstven, svugdje je priman s veseljem, prozvan je “uskristiteljem provincije i ocem domovine.”

  Prekosavski franjevci opet nisu bili zadovoljni odlukom pape Klementa XIII. nego su i nadalje radili da njihova provincija ima prednost. Stoga je na provincijalnom kapitulu u Fojnici siječnja 1762. godine odlučeno da Lastrić putuje u Mantovu na generalni kapitul umjesto novoizabranog provincijala fra Franje Bogdanovića (1762. – 1765.), koji je bio malo bolestan i da tamo opet zastupa interese svoje provincije, što je on s uspjehom učinio.

   Ovaj Lastrićev put u Mantovu je zanimljiv iz dva razloga. Najprije treba reći da je tada u Mantovi, znači 1762. godine, fra Filip Lastrić podnio izvještaj svome Franjevačkom redu o stanju u provinciji Bosni Srebrenoj. Prema njegovu izvještaju, te godine Bosna Srebrena je imala 3 samostana, 6 rezidencija, 32 župe, 150 redovnika od kojih 103 svećenika i 56.000 vjernika. U Bosni postoje samo samostanske osnovne i humaniorne škole i to isključivo za svećeničke pripravnike.

   Drugi razlog je pitanje jesu li se u Mantovi sastali Lastrić i Farlati. Farlati na 86. stranici četvrtog toma svoga djela napominje da sve ono što je tu izneseno o Bosni i kršćanstvu u njoj može se vidjeti iz onoga što je opisao mnogopoštovani otac fra Filip Oćevac, nekoć provincijal, a što je on “mihi communicavit” kada je došao u Mantovu na generalni kapitul Franjevačkog reda 1762. godine. Iz sklopa “quam mihi communicavit” može se zaključiti da su se njih dvojica u Mantovi susreli i da je Lastrić “communicavit – priopćio” Farlatiju sve što je napisao. Mi smo mišljenja da su se njih dva doista susrela, jer latinski glagol communicare znači priopćiti komu što, dijeliti što s kim, savjetovati se s kim zajedno.

  Zanimljivo se upitati zašto se Lastrić prihvatio suradnje s Farlatijem. Mislim da je on želio takvu prigodu i da je ponuđenu suradnju objeručke prigrlio. Lastrić je obilazio europske zemlje, vidio je mnoge krajeve i gradove, upoznao različite ljude i bio je veoma razočaran što o njegovoj Bosni malo tko nešto zna, a i ono što misli da zna bilo je krivo predstavljeno u njegovoj glavi. Tadašnja učena Europa, kao i današnja, nije niti poznavala niti razumjela dušu Bosne. Ona je za njih bila dio Turskog Carstva, njezinu povijest i ljepotu nisu poznavali. Lastrić iz domoljubnih razloga na latinskom jeziku nastoji Europi približiti Bosnu i Hercegovinu, pa piše o povijesti Crkve u njoj i o njoj uopće.

   O Bosni Lastrić piše veoma kritički. Za njega je njegova domovina u “ropstvu pod kojim stenjemo do dana današnjega”. A on je oduševljen svojom domovinom, njenim ljepotama i bogatstvima. Historijska građa koju je predao Farlatiju bila je velika i veoma vrijedna, a to su geografsko-topografski podaci, opisi bosanskih gradova, opisi prirodnog bogatstva i prirodnih ljepota Bosne, podaci o političkoj i crkvenoj povijesti njegove domovine.

   Lastrićev opis Bosne je topal, ali izražava stanovitu piščevu tugu zbog žalosnog stanja u njoj i zbog teškog položaja njegovog hrvatskog naroda. On najprije konstatira da su ljudi njegova vremena malo upućeni u prošlost i sadašnje stanje u Bosni radi njena robovanja turskom osvajaču. Zatim piše kako je Bosna bogata zlatonosnim rijekama, plodnim poljima, šumovitim brdima, kako su bosanske rijeke i potoci puni plemenite ribe. Nadalje navodi da u Hercegovini ima dobrih vina, u ostalim krajevima različitog žita, voća i povrća, a livade pokrivaju stada ovaca i goveda. Mineralne vode toliko su dobre da se u Europi jedva mogu naći slične njima. Brda i doline su bogate metalima (metallifera). On iz toga zaključuje da Bosna i Hercegovina imaju sve ono što je potrebno za pristojan život njihovih ljudi. 

  Kada piše o povijesti Bosne, on je nostalgičan za njenom samostalnošću i slobodom. Svjestan je da je turska uprava kočnica razvoja Bosne i stoga sanja o novom vladaru, koji će je osloboditi. Njegova potajna želja je da Bosnu oslobodi turskog jarma neki kršćanski vladar.

   Na Farlatijevo pitanje o sjedištu bosanskih banova i kraljeva, odnosno o rezidenciji bosanskog paše, Lastrić piše: “Sigurno je da su bosanski kraljevi rezidirali u Jajcu”, ali su stolovali i u različitim mjestima, pa navodi kao primjer Curia bani (Kraljeva Sutjeska) i Bobovac “čije ruševine i tornjevi visoko strše iznad zemlje, udaljen od Sutjeske 4 – 5 talijanskih milja, a položajem i čvrstinom izgleda gotovo neosvojiv”.

  Kada opisuje Kraljevu Sutjesku, Lastrić kaže da u njoj postoji živa uspomena na bosanskog kralja Stjepana Tomaša, koji je tu pokopan, i “veoma stara slika na kojoj se vidi kako se Krist Gospodin ukazuje kralju Tomašu koji kleči... U istoj sakristiji nalazi se stola s manipulom, burzom za korporal i jedan dio vezene misnice, izrađen zlatnom žicom divno i za pogled veoma ugodno. O njima od pamtivijeka postoji predaja, jer je to rad kraljice Katarine (koja je pokopana u Rimu), žene prije spomenutog kralja Tomaša. To je ona radila svojim rukama. Kako je valjda, poslije kraljeve smrti morala bježati, misnicu nije mogla dovršiti”.

   O tadašnjim bosanskim pravoslavnim episkopima i svećenicima nije dobro mislio, jer je s njima imao gorko iskustvo kada su htjeli pod svoju jurisdikciju staviti bosanske katolike, što je bio put pravoslavizaciji njegova naroda, zatim njegovoj srbizaciji kao prirodnom procesu i napokon bi nestalo i Katoličke crkve na prostorima Bosne i Hercegovine. Stoga Lastrić oštro optužuje Pravoslavnu crkvu i njeno svećenstvo pa piše: “Mi u njima imamo ljuće dušmane nego li su sami Turci, jer oni nikada ne prestaju raditi na tome da nas sprave pod svoju vlast”.