Srcem za Boga, pa za Bosnu

(Fra Filip Lastrić)

   Među bosanskim franjevcima 18. st. bez sumnje se najviše ističe fra Filip Lastrić, čestit i učen redovnik i svećenik, razborit poglavar, revan propovjednik i topao, duševan pisac. Osim zauzetosti za Božju stvar, osobito ga odlikuje ljubav prema Bosni.

   1. Fra Filip se rodio u selu Oćeviji kraj Vareša 1700. godine. Nakon pripremnog školovanja i novicijata u Kraljevoj Sutjesci od 1712. do 1720. svršio je filozofske i teološke nauke u Narniju u Italiji pa je 1724. postao svećenik. Nakon povratka u domovinu postavljen je (1726) za predavača filozofije na franjevačkom učilištu u Požegi, gdje je na latinskom jeziku sastavio opsežan prikaz filozofije. 1729. premješten je za učitelja franjevačkih novaka u Kraljevu Sutjesku, gdje je, uz tu službu, obavljao i dužnost kapelana. Pet godina iza toga (1734) postao je kustos tadanje velike Bosanske provincije, koja se protezala od Jadrana do Budima i nekih dijelova Rumunjske, a nešto kasnije (1741) izabran je za provincijala. Poslije te službe, Lastrić je desetak godina boravio u Bosni (u Sutjesci i, kako izgleda, također i u Kreševu). Kroz to vrijeme otišao je (1748) u Beč do carice Marije Terezije, da joj iznese molbe bosanskih franjevaca. Nešto kasnije, 1752, neki turski siledžije navalili su na sutješki samostan pa su tom prilikom hicem iz kubure ranili Lastrića u bedro: to ga je prisililo da provede tri mjeseca u krevetu.

   U 18. st., nakon austrijskih ratova s Turskom, kojima je bila oslobođena Dalmacija, Ugarska i Slavonija, nastala je potreba da se golema Bosanska provincija podijeli. Njezino je područje, naime, potpalo pod razne države (Veneciju, Austriju i Tursku), između kojih je saobraćaj bio težak, opasan a često i nemoguć. Stoga se dalmatinski dio Bosanske provincije odcijepio od velike cjeline već 1735; dvadesetak godina kasnije (1757) odijelio se i prekosavski dio. Tom je prilikom sama Bosna izgubila rang provincije i postala kustodija, jer je imala samo tri samostana a koncem 17. i početkom 18. st. izgubila i četiri petine svoga katoličkog stanovništva. Bosanski franjevci doživjeli su ovo snižavanje kao udarac, pa su poslali fra Filipa Lastrića u Rim kao svog zastupnika. On se dobro potrudio kod poglavara Reda i kod pape da se Bosni povrati ime provincije i da ona zadrži svoje staro, ugledno mjesto među drugima u Redu. I papa Klement XIII. i generalni ministar Reda izišli su ususret toj molbi pa je tako Bosni već 1758. vraćeno njezino nekadašnje dostojanstvo.

   Nešto kasnije (1760), kad je pećki patrijarh htio da pod svoju vlast podloži i bosanske katolike, branio je fra Filip, zajedno s još nekim franjevcima, pred vezirom u Travniku neovisnost bosanskih katolika od pravoslavne crkvene uprave. Da bi postigli svoje pravo, morali su franjevci platiti preko 1000 zlatnih dukata, ali – takvi su u to vrijeme bili turski sudovi.

   G. 1764. pohodio je fra Filip, ispred vrhovne uprave Reda, braću svoje provincije. Jednom je (1762) mjesto bolesnog provincijala otišao na opći kapitul Reda u Mantovu.

   Preostali dio života upotrijebio je Lastrić na spisateljski rad, po kojem je on i najpoznatiji a koji je, po utjecaju, bio i najdalekosežniji. Osim već spomenutog filozofskog djela, koje je ostalo u rukopisu, napisao je još jedan spis na latinskom:”Pregled starina Bosanske provincije”,u kojem je prikazao ne samo povijest i djelovanje bosanskih franjevaca, nego je pružio i kratki zemljopis i povijest Bosne. Napisao je četiri propovjednička djela: “Dvojezično svjedočanstvo” ( na latinskom i hrvatskom jeziku), “Nediljnik dvostruk”, (po dvije propovijedi za svaku nedjelju u godini), “Svetnjak” (propovijedi o svecima i blagdanima) i vrlo omiljenu knjigu “Od’ uza me”, u kojoj, osim tumačenja kršćanskog nauka i sažetih propovijedi, ima i dosta korisnih uputa za bosanske dušobrižnike (“kapelane”). Ovdje ne navodimo dva-tri sitnija djela a ni Lastrićevu suradnju na djelu isusovaca Farlatija (Ilirske zemlje s crkvenog gledišta) i Mađara Al. Horányija (Prošlost Mađara).

   Napokon je došla i smrt 1783. Provinicija ju je osjetila kao golem gubitak, jer je fra Filipa smatrala Ocem Provincije i u to vrijeme najuglednijim članom.

   2. Već iz ovog dosad izloženog vidi se koliko je Lastrić bio zauzet za dobro svoje Bosanske provincije, posebno one u užem smislu.

   On je bio sklon umnom radu pa je položio ispite za profesora i filozofije i teologije. U Slavoniji i Ugarskoj, na području vlastite provincije, on je lako mogao biti profesor na bilo kojem od tamošnjih provincijskih učilišta. Ipak, budući da su ga braća iz Bosne molila da se vrati u Bosnu, odrekao se učenjačke karijere i krenuo u svoju zasužnjenu domovinu da joj služi.

   Kad je izaslanik Reda, o. Kajetan iz Introdakve, 1734. nastojao da podijeli golemu Provinciju, Lastrić se (kao i mnogi drugi) suprotstavio tome, uglavnom iz bojazni za Bosnu: kako će njoj biti kad nemadne uporišta u dalmatinskom i prekosavskom dijelu? Kad nije uspio u tome (jer su i objektivni razlozi bili za podjelu!), htio je da Bosna bude samostalna pa je to 1735. i postigao, ali su prekosavski franjevci taj njegov uspjeh poništili pa je Bosna ostala u zajednici s njima. Međutim, ona je malo-pomalo postala samo privjesak Prekosavlja, koje je imalo neusporedivo više kuća i više osoblja i nije se pravo brinulo za Bosnu. Tada je Lastrić, zajedno s drugima, zaključio: siroti je bolje biti i bez oslonca pa se svojski brinuti za sebe, negoli biti pastorče slobodnih i imućnih. Tako se, unatoč protivljenju Prekosavlja, Bosna osamostalila, najprije kao kustodija a onda, fra Filipovom zaslugom, kao provincija.

   Kao što ga ispunjava svijest o sjajnoj prošlosti i velikoj ulozi Bosanske franjevačke provincije, tako je Lastrić oduševljen i za Bosnu gledanu s građanskog gledišta: ponosan na ljepotu i bogatstvo njezina tla, njezinih šumama bogatih planina, njezinih rijeka i potoka, njezine zdrave klime, a također ispunjen nostalgijom za nekadašnjom samostalnošću i slobodom. Mislio je o tome kako li bi Bosna bila napredna i uređena kad bi njom upravljao uman vladar, kojem bi stvarno bilo stalo do njezina procvata. Tako nam je Lastrić pružio, doduše vrlo kratku ali, prema okolnostima, dobru prvu povjesnicu i zemljopis Bosne. Ali, ne samo nama; budući da je svoj “Pregled starina” pisao latinski, upoznao je i ljude izvan Bosne s njom, vođen potajnom željom da je neki kršćanski vladar oslobodi od sužanjstva.

   3. Najvažniji dio Lastrićeve djelatnosti za nas je ipak njegovo pisanje na materinskom jeziku. Tko god je zavirio u njegove spise ne može se oteti čaru njegova jezika, jasnoći izlaganja, ljepoti slika. Na svakom koraku osjeća se kako je on blizak svom narodu, kako zna da mu ljepotu kršćanskih istina prikaže uvjerljivo, živo i reljefno, da pronađe put do njegova srca.

   U Lastrićevim djelima vrlo se često razotkrije život ondašnjih ljudi: lončić koji kuharici prekipi, vreteno koje se slomi, avdika koja se stavlja na mjesto gdje nas je zmija ubola, kola koja, ako su puna, škripe. Konopac, koji se pri vršenju namotava oko stožine, Lastriću je slika ljudskog života: starci su svoje uže već do kraja premotali! Na stotine takvih slika naš propovjednik iznosi pred svoje slušatelje. Koliko se živo on unosi u njihove duše, vidi se iz njegova tumačenja rastresenosti kod molitve. U molitvi, trebalo bi da vjernik zaboravi na sve drugo i da stoji samo pred Bogom a gle, pamet je jednoga “na molitvi samo s tilom i s ustima, a pamet (mu je kod) onoga (što je) u polju, oko rala; onoga – u šumi: razgleda koje će drvo posjeći; onoga u trgovini, razmišlja – kako će jeftinije kupiti a skuplje prodati, na čemu li će više dobiti: one se pamet vrze oko naćava, one: kako će namaknuti na glavu ono što vidi u druge a ona nejma...” (Nediljnik dvostruk, str. 142 – 3).

   Kako su samo rječite, uvjerljive njegove slike! Kad obrazlaže zašto propovjednici rijetko propovijedaju o bludnom grijehu, on veli: “Ovi je grih nika vatra paklena, kojoj su riči drva a misli mihovi, koji ju raspuhuju da se užeže; boje se, dakle, pripovidaoci da ne metnu drva na ovu vatru pak da se ne raspali gdi nije prije gorila” (Nediljnik dvostruk, str. 151). Kad prikazuje odnos Isusove muke na križu i njegova uskrsnuća, on ga slika ovako: “Svitlost božanstva svoga sakri u bukaru zemljanu puti čovičanske ( = zemljani vrč ljudskog tijela): ... razbi bukaru puti čovičanske, ... ukaza se svitlost njegova božanska” (Testimonium bilabium, str. 182 – 3).

   Lastrić ima oko za veličanstvenost i ljepotu prirode. Kod njega Sunce izlijeva na nas rijeku svjetlosti; divi se veličini Mjeseca (izgleda kao sito, a velik je kao Zemlja!): osjećamo kako je dirnut zvijezdama, oblakom, potokom (koji juri, kao da je ispunjen žudnjom, prema moru); on se čudi Zemlji i njezinoj čvrstini, a najviše blistavoj ljepoti proljeća i čudesnim pojavama u svijetu živih bića (Testimonium bilabium, str. 280, 278 – 9, Svetnjak, str. 53, i na dosta drugih mjesta). Ove slike razgale, razvesele dušu i djeluju na nju kao pjesma.

   Ali, Lastrićevi spisi nisu samo pjesnički lijepi, nego i vrlo iscrpni u tumačenju vjerskih i moralnih istina, posebno deset Božjih zapovjedi. Teško je izdvojiti koja je zapovijed odn. zabrana bolje obrađena: da li ona o poslušnosti, ili o krađi, ili o bludnosti. Na sličan način, vrlo je uvjerljivo protumačeno i sve ono što se tiče ispovijedi. U tim tumačenjima, propovjednik kao da u nutrini pokornika čita što mu je potrebno pa mu očinski napominje kako da postupi. Njegove su propovijedi blistavo sredstvo za odgajanje savjesti: da ne ostane na samom vanjskom opsluživanju nego da se čovjek pri tome okrene svojom nutrinom, svojim srcem, Bogu. Neke su stvari, nakon dvjesta godina, doduše zastarjele, ali bi i danas bilo korisno dobiti ovakvu pouku. Kome to izgleda pretjerano, neka posegne za njegovim knjigama; ne sumnjam da će se tada složiti sa mnom.

   Ovaj pisac segne ponekad i preko čisto vjerskih i moralnih pouka pa usput nabaci i mnogu stvar korisnu s ekonomskog, odgojnog i socijalnog gledišta npr. kako će majke držati svoju dojenčad i slično, ali nikad pri tome ne gubi iz vida da se u propovijedi radi o onom glavnom, bitno potrebnom – o duši i njezinom dobru.

   Više od jednog stoljeća djelovao je Lastrić kao odgojitelj na bosanski puk preko svećenika koji su se služili njegovim knjigama i koji su se držali njegovih naputaka. Nastojao je da svaki svećenik shvati da je njegova služba sveta služba, nešto o čemu ovisi i njegovo vječno spasenje; da se svaki treba ponizno ugrađivati u djelovanje svojih predšasnika i suradnika, unoseći čitavo srce i um u svoj rad i nastojeći svojom dobrotom, susretljivošću i blagošću biti vjerniku brat i otac. Takvom radu i valja zahvaliti plodove kojim se je dičio katolicizam u Bosni “poput ružice... među prioštrim trnjem turske žestine brez pristanka cvatuće” (Iz posvete djela “Testimonium bilabium”).