Fragmenti iz Fra Filipa Lastrića

	malo scensko kazivanje NAJAVLJIVAČ (u civilu) PRVI GLAS (u habitu) DRUGI GLAS (u habitu) TREĆI GLAS (u habitu)

   Filip Lastrić Oćevac bio je najučeniji fratar svojega doba u Bosni – teolog i filozof, pisac, propovjednik, povjesničar, govorio je jezike, mogao je birati od Budima do Rima gdje će živjeti mirnim životom profesora i znanstvenika. No, jedini njegov izbor bio je uvijek i samo – Bosna, a jedino sredstvo kojim je djelovao bilo je znanje i knjiga.

   Priznavali su ga i pozivali u pomoć i na suradnju veliki evropski umovi. S njime smo već prije dva i pol stoljeća bili istinskim dijelom evropske književne civilizacije, a da to ni danas ne znamo.

   U svojim knjigama Lastrić je govorio s više glasova, jer su i potrebe bile mnoge i nejednake. Pisao je za svoju braću svećenike – da ih učvrsti i pomogne u teškoj misiji, pisao je za svoj puk katolički – da ga pouči u vjeri i ohrabri u iskušenjima, pisao je, konačno, za iduće naraštaje, kao da ih je gledao kako dolaze...

   Sada ćete na samo nekoliko primjera, izvađenih iz stotina fra Filipovih stranica, poslušati kako zvuče njegovi različiti književni glasovi – kada propovijeda, kada u prekrasnom prijevodu čuvene pjesme Jacoponea da Todija tuži s Majkom Božijom pod raspećem, kada ispisuje povijest majke provincije Bosne Srebrene, sve na svom starom, ponosnom slavo-bosanskom jeziku, kako ga je sam zvao.

   Riči upravljene kapelanom iliti misionarom bosanskim:
ovo dilo malašno, braćo poštovana, vama prikazujem, i slideće riči najnapre k vama upravljam. Uzdam se da ćete dragovoljno darak ovi truda moga za vašu lasnoću primiti. Svarha moja najprva: slava Božija. Druga: korist duša puka priprostitoga komu vi duhovno služite. Treća: lasnoća vaša. Morete, braćo da rečem ovako, vazda u nidrih uza se imat i nositi krušca za malene iliti pripostit puk vaš, znadem bo ja, da vi neimate vrimena vazda pripraviti se za dugo govorenje i pripovidanje. Braćo pripoljubljena, kakogod ćete vi uzet i primiti, ja se uzdam da mogu reći s Okrunjenim Prorokom: Izustilo je srce moje rič dobru.

   Znam ja, poštovani kapelani i misionari bosanski, trude vaše i ustrpljenje. Znam da su vaše ovčice rastrkane po daleku. Za služiti ga podpuno, malo počivanja imate, nego ste najviše u obtrkivanju i hodu po selima. Znam da na mnogo mista pribivališta vaših ovčica jesu pomišana s nevirničkim, kroz koja vam valja putovati sve sa strahom, niti brez pogibli. Znam da vam se ne zna mnogo puta dan ni noć, konak ni postelja, ručak ni večera, nego valja da ste zadovoljni onako kako se gdi nađe kod siromaha. Znam da crkava ne imajući valja vam tražiti zgradah i pojatah, ili načinjati kolibice pod dubljem, te kabanicom pokrivši misu govoriti. Znam da vaše ovčice, budući po daleku rastrkane, inače ljudi težaci i siromasi, ne mogu k vama doći u druge dneve, nego najviše u svetkovine. Onda vam je krstit, vinčat, i upisat i jedno i drugo. Onda vam je ispovidat i pričešćivati, onda nad nelagodnim Boga molit i blagosivljati.

   Sa svim tim sve vas rečene stvari odgovoriti ne mogu ni opravdati da vi niste pod teško pomanjkanje dužni i čistoću ruha misnoga čuvati, i vaše ovčice sveudilj pašom duhovnom pitat i hraniti. Pogledaj rubrike crkvene, vidićeš kako zapovidaju da se misa ne more govoriti u odrpanu ruhu i izderanu. Pripušta se zakrpiti štogod, ali tako lipo, da cilju odgovara.

   Na ime Isusovo
   Štije se u zabiliženji(ma) stari(m) od nikoga glasovita kapetana Boemskoga imenom Žiške, da budući više puta junački naddobio neprijatelje, bijaše im se strašan učinio. Kada dakle imadiaše umriti, zapovidi svojim vojnikom i prijateljom da od njegove kože načine bubanj iliti talambas, i kadgod uzimadu na boju uddriti se s neprijatelji, bubajući onim bubnjem zazivaju ime, Žiška, Žiška, zašto će, govoraše im, zvekom onim i imenom mojim pristrašeni neprijatelji lasno bit pridobiveni od vas. Ako je dopušteno niskim visoka, malim velika i lju(d)skim priminjivati Božanstvena (djela), čini mi se nješto prilično promišljati u Isusu Sinu Božijemu, koji toliko zlameniti pridobitaka suprot neprijateljom budući učinio na nebu i na zemlji, učinise njima strašan. Kada se dakle prikučivaše vrime njegovo sa zemlje otići na nebo, ostavi svojim virnim prislavno Ime svoje, po niki način za talambas, kojim bi strašili neprijatelje, ako bi ga dostojnim jezikom udarali i bubali. Pače, tko bi se služio ovim bubnjem od prisvetoga imena Isusova, udarajući ga dostojnom šipkom jezika pobožnoga i bogoljubnoga, iliti čistim srcem, s ufanjem virnoga zazivajući, nikakve čarke ni čaratarice, nikakvi neprijatelji vidljivi ni nevidljivi, ni vas pakao da ustane, ne bi mu mogao nauditi.

   Na Vodokarstje
   Kralji mu prikazaše tamnjan kako Bogu, zlato kako kralju i Gospodaru sviuh kraljah, i dragu pomast, kojom se pomazivahu tilesa martvie, kako umarlomu, i tako viru svoju živu pokazaše dili(ma) zdvoranjim i prosvitliše. Prikazujete li vi ove darove Ditiću Betlemskomu? Nemojte mi odgovarat, misleći: a odkud nama taki darovi? Imate i(h), sinci, svi koliki. Prorok Okrunjeni šaljući molitve svoje k Bogu pivaše: nek uzađe, Gospodine, molitva moja kakono tamnjan prid obraz tvoj. Tamnjan tada se uzdiže s dimom k nebesom, kada se na oganj stavi, i tada lip i plemenit miris daje, kada je čist i nepomišan ni s kakvim stvarima smrdećim. Molitva ima se staviti na srce ognjem ljubavi Božije užgano i neotrovano mišanijom od poželjenja svitovni(h) i puteni(h). Imadete i zlato za prosvitliti dilom viru vašu, prikazujući mu (h)arač kako kralju. Zašto on po proroku veli: Postavljen sam kralj (od oca) koji pripovidam zapovid njegovu. Evo vam zlato – obsluženje zapovidi Božiji(h), od kojih piva Prorok Okrunjeni da su draža nego zlato i drago kamenje. Ne manjka vam najposli ni draga pomast...

   Ma ima krstjana kojizih molitve samo su u usti(ma), a niti je srce goruće ljubavlju Božijom, ni brez smrada od iljadu požudah i poželjenja putenih. To je smrdljiv tamnjan. Ima, koji namisto obsluženja zapovidi ovog kralja, tlače i(h) gore nego nevirnici i češće – to li je zlato, koje se pristoji ovom kralju? Ima, koji provode život tako, kako da im je dat samo da tilu ugode, odkud svaku želju, svako naslađenje i požudu njegovu usiluju se ispuniti kada mogu, a pedipsanja i pokore nije im drago ni čuti. Jednom ričju, od mlogih s Apostolom mogu reći: ispovidaju da poznaju Isusa, Ditića Betlemskoga, da je Bog, da je kralj, i da je umrli čovik učinio se za naše spasenje, a dilima zatajujuju!

   Na Svetoga Matia
   Poslušajte što se dogodi Aleksandru velikomu. Ovi budući podložio svojoj oblasti kraljevstva s ovu stranu mora, otiđe onam priko mora i podloži blizu veći dio svega okoliša, najposli došavši k nikim golemim planinama i (h)otijući nji(h) prišavši naći il drugi svit ili more bit raj zemaljski. Posla dakle ljude, da izvide kakve su planine, kako bi ih prišao i što je onamo za njima? Ma što se dogodi? Iđući uhode u planine, evo i(h) srite jedan starac, upita kud iđu, i reče im: o, budale, malo li vam je svita koga uživate, te (h)oćete tražiti drugoga? Pak, im dade jedan dragi kamen, ponesite, veli, vašemu kralju, kada pritegne ti dragi kamen, onda će drugi svit naći. Vratiše se uhode i kazaše svaka (sve) Aleksandru, davši mu dragi kamen, koga metnuta na terezije nikakova težina pritegnuti ne mogadijaše; kada ga posuše prahom iliti lugom, toliko lagan posta koliko ga jedna slamčica pritezaše. Sazva dakle Aleksandro mudrace da istomače ovo skrovište, što zlamenuje oni dragi kamen, koga ništo koliko mu drago teško pritegnuti ne more, a kada se lugom pospe i prahom, tada je teža od njega jedna slamčica. Mudraci mu istomačiše ovakovo otajstvo. Svitla i privisoka kruno, ti si ti dragi kamen, zašto nikakva sila ni mogućstvo svitovnje ne more pram tobom stati, ali do malo vrimena, kada se pospeš prahom u grobu, nitko te neće se više bojati, svu ćeš moć i oblast izgubiti pod zemljom, kako ti dragi kamen pod prahom i pepelom, i tada ćeš naći drugi svit koga tražiš, kako ti je poručio oni, koji ti je poslao ovi dragi kamen po tvoji(h) uhoda, a ne prije. Tada Aleksandro ožalosti se, ponizi, i izađe mu vitar od (o)holosti i tašte slave iz glave.

   Na Svete Apostole Filipa i Jakova: Cviće se ukazalo u zemlji našoj.
   Istina je da zimnih vrimenah žestina budući bila zemlju zatušila, nije se ova dosad vidjela vesela ni zaodivena gizdavom odićom od primalića. Al ovog miseca svibnja vidiće se puna raskošja, i tako nakićena, da se po niki način s istim nebom nadmeće u lipoti, zašto ako se ovo neizbrojenim zvizdama nakićeno diči i ponosi, obogaćena svakim nakićenjem vidiće se odsele ponositi i zemlja. Ako pogledam planine, zazivaju nas počivati pod čadori zelenoga lišća svoga. Ako spustimo oči u polja, vrtle, cvitnjake i vinograde, ništa nećemo viditi što nam ne naslađuje oćućenja(h) i raskošja ne pokazuje. Žita se klasaju, voće pupa, cviće se cvate, zelje zeleni, i svaka nam ova daju razgovor i uzdanje jesenskie plodova. Ričju imam reći: svibanj podpuno nam prikazuje raskošje i veselje od primalića, budući da se u njemu vidi sva zemlja priobražena u jedan plemeniti cvitnjak od raskošja i uživanja.

   Na treći Dan Duhova
   Vira je temelj jedini i stanoviti života vičnjega i spasenja, ali vira brez djelah mrtva jest, veli S. Jakov Apostol. A što ću vam više reći? Koliko se vi morete pouzdati da jedan konj mrtav more vas odniti iz ovoga kraljevstva u drugo, toliko se morete uzdati, ništa više, da po samoj viri, brez dobri(h) djelah, morete otići sa zemlje u kraljevstvo nebesko...

   Na Svetu Mariju Mandalinu
   Uniđe dakle Mandalina u riku Jordan, u sebi govoreći:

  O, nesrićne kose moje,
koje ste dosad bile uža đavaoska
za pritezati u pakao ašike moje, iliti drage,
odsad imate biti konopci,
koji ćete me svezanu
držat kod noguh Spasitelja moga.

   O, nesrićne oči moje,
koje ste dosad prosipale zrake nepoštene
od bludnosti i svake ispraznosti,
odsad se imate okrenut u vrutke i potoke od suza.

   O, usta moja,
koja ste dosad bila vrata od nepoštenja
u ričma, i naslađenja u jilu i piću,
pripravite se na gorkost od plača i žestoki(h)
postova.

  Ruke moje,
koje ste dosad bile nakićene zlatom
i dragim kamenjem,
pripravite se odsad brez počinuća
držat biče za frustati tilo moje.

  Isprazna odićo moja,
koja si me činila s tolikom (o)hološć
u i taštom slavom ponositi se,
skoro ćeš, skoro sirotam bit razdiljena i ubogim.

   A ti, tilo moje,
koga sam te držala u tolikom raskošju,
ispraznosti i naslađenju dosada,
pripravider se podnosit oštrine, biče,
i svake pokore u gladu i žegi.

   Na S. Roka
   Budući da svitovnja slava sva se zdrži u ispraznosti vrimenitoj, svit i svitovnji običaju faliti ljude glasovite i slaviti u plemenštini od dostojanstva, u lipoti obličja, i nakićenju ispraznomu od odila, u nauku, vrsnoći, i junaštvu, jačini i slobodi tilesnoj, i u drugim ispraznostima priličnim. Ali duhovni duhovna slide, i faliti imaju glasovite ljude u kripostima duhovnim, a osobitim načinom u onoj, o kojoj vas zakon visi i Proroci, po riči vičnje istine Gospodina našega Isukarsta – to je ljubav Božija i iskarnjega.

   Na Sve Svete
   Prava mati, i ljubezniva, usiluje se po svaki način učiniti da nje dičica izađu srićna u svemu i čestita, zato nikakve brige ne ostavlja svarhu njih. Sad ji uči, sad ponukuje, sad kara, sad miluje; koji put i ošiba prutom milostivo, i razložno udari i za uši. Najposlije namamljuje darovma, pokazujući njima i obećavajući dat ora(ha), jabuka, lipu odićicu skrojiti, isto da i(h) učini poslušne, valjale, ugodne i čestite.

   Čovik nesrićnik namišćen je u pustinji ovog svita, da stoji na njem priko svega života ovog umrloga. Namišćen jest, pače još i usilovan, stajati u pustinji punoj otrovi, razbojnici, i neprijateljma neizbrojenim. Jer rečeni neprijatelj pakleni, koji čovika navede na grihe, postavi svit vas u pustinju. Po kojoj pustinji nasija i posadi trave otrovne, grihe, i prigodbe od griha, da se otruje svaki tko god se njima prikuči. Također napuni ga razbojnika i neprijatelja, vidljivi(h) i nevidljivi(h), zašto – što su ljudi zločinci, koji nas progone, potaknućem njegovim, nego neprijatelji vidljivi? A nevidljivi jesu sluge njegove paklene, koje šalje da nas napastujući navode na zlo i na sagrišenje, a od dobra odvraćaju...

   Od muke Isukarstove, svidočanstvo prvo
   Videći Pilat da čifuti (h)oće da im oprosti Barabana i pusti, a ne Isusa, reče im: Quid ergo faciam de Jesu? Oh, Isuse, slatkosti nebeska i ushićenje dušah pravovirni(h) zaručnicah tvoji(h), te na to li si spao kod nevirnie ljudi, da te procinjuju koliko jednu jabuku trulu? Trulu jabuku podaj komu god, što ima reć neg ovo: što ću od ovog učiniti? Što će mi ovo? Tako je tebi rečeno, Gospodine: quid faciam de Jesu? Što ću učinit, veli, od Isusa?, kako da si ništo, i ne valjaš ni za što. K tebi se ja sad obraćam, o svemogući Oče nebeski, i vapijem: evo, vidiš da zaručnica, dosada draga a nemila sad i nevirna sina tvoga, skupština žudinska, okrenuvši mu pleća, kako kurva zaručniku, s kurvarom se Barabanom na oči njegove grli. Dakle i ti, molim te, od nje obrati jedinoga sina tvoga Isusa k novoj zaručnici, Svetoj Crkvi, neka ju sebi zaruči...

   Od Uskarsa, svidočanstvo drugo
   Naredi (uskrsli Isus) da se svi stave lipo o procesion, da idu poštovati i razveseliti Majku Mariju. Tada se dogodi neki ljubezniv inad među onim svetim Dušama: koji bi naprid otišao radostan glasnik k Blaženoj Divici Mariji, iliti muštulukčija? Adam, kako korin plemena lju(d)skoga, veli: to se meni pristoji. Al mu odgovara Gospodin: Ne, ne, Adame, zašto, ako putem nađeš jabuku lipu, ustavićeš se more bit pod njom, te zakasniti, znaš ti što ti se dogodi u raju zemaljskomu? Dakle, ja bi bio vridan za ti posao, veli sveti Abel, budući prvi krv za pravdu prolio. Al mu odgovara: ne, zašto, ako te susrite Kain, bojat se da ne pogineš. Ja ću ići, veli pravedni Noe. Al mu odgovara: Aja, Noe, ni ti nisi za to, znaš li posli potopa kako se opi, drago ti je vino, ako najdeš pivnicu, zakasnićeš. Evo, sveti Ivo Krstitelj vas veseo poigravajući vapije: Gospodine, ja sam tvoj elčija, ja imam biti i muštulukčija Majci tvojoj, od slave tvoga uskrsnuća. Al mu odgovori: ne, dragi moj Ivo, još je živ Irud, ako te ufati, bojat se da te ne zatvori opet u tavnicu, i tako će zakasniti glas mojoj majci. Najposli dobri razbojnik, evo, vapije: Gospodine, ja ću ići, ja nju dobro poznajem, vidio sam nju na Kalvariji pod križom prikjučer. Ne, sinko, veli Gospodin, noge su ti probodene, ne moreš trčati. Za dati dakle svrhu ovom bogoljubnom inadu, onoga koji je navistio Blaženoj Divici Mariji porođenje njegovo, odredi da iđe navistiti i uskrsnuće – Arkanđeo Gabrijel.

   Svidočanstvo od porođenja Isusova
   Ah, daleko je, oče, Palestina, daleko je Betlem – čujem gdi niki u srcu misle. Istina je, braćo, daleko je Palestina, daleko je Betlem, al Isus danas porođeni i potribit u jasle stavljeni, ni od jednog vas nije daleko, nego vrlo blizu. (H)oćete li da vam rečem gdi ćete ga naći i ljubav mu pokazati? Eno, u kući onog siromaška konšije, iliti susida tvoga! Eno u kući oni sirotah, koje gladuju i žeđaju i goli i bosi! Eno kod onoga bolesnika, koji nit ima tko bi mu poslužio, ni čim bi se pokripio, ni drvaca čestito pri čem bi se ogrijao! Ondi je Isus kod svoje braće, kod ubogih i potribitih, ako njih pohodite i podpomožete, pohodićete i Isusa i njemu istom poslužiti.

   Na Svetoga Andriu Apostola
   Ma stupimo malo u vrtao Getzemanski, kada no Isukarst zapušten bi od Božanstva u samoj slabosti čovičanskoj, i kako takom prikaza mu se prid oči križ, i sve muke i pogrde, koje imadijaše trpiti. Udilj poče se strašiti i žalostan biti, niti se uzdrža ispoviditi ove žalosti, govoreći učenikom, koji kod njega bija(h)u: Žalosna je duša moja tja do smrti.

   Evo što križ uzrokova Isukarstu u slabosti čovičanskoj zapuštenu, kada ga ugleda iz bliza.

   Naodeći se ovdi u Rimu, zarad uzdignutja upadnute Majke plodne, pristare Provincije Bosanske, još od 22. Rujna ove godine 1758, za odtirati dangubu, koja nas po svidočbi Svetoga pisma uči zloći, ispisa(h) i dado(h) na pritisnutje 16. dan Studenoga ovi način kratak činiti PUT KRIŽA. I čini da se pritisne u štampariji Ivana Generosa Salomoni.

DRUGI GLAS:

Rascviljena Majka staše
Blizu Križa ter plakaše
Sin kad propet visaše
Koje dušu ucviljenu
Vele mlog’ ožalošćenu
Skroz projde mač gorki
O kolik’ ožalošćena
Biše ona priblažena
Majka sina jedinog

TREĆI GLAS (tiho, paralelno, ispod glasa):

Stabat Mater dolorosa
luxta crucem lacrimosa,
Dum pendebat filius.

PRVI GLAS (refren):

Od bolesti Majko Sveta
Rane Sinka tvog propeta
Nek nam budu u srcu

DRUGI GLAS:

Ta(h) tužaše i plakaše
I der(h)taše kad gledaše
Muke Sina pridragog
Koj bi čovik ne plakao
Kad bi Majku ugledao
U tolikoj žalosti
Tko se ne bi ražalio
Majku Božju promislio
U tolikoj žalosti

PRVI GLAS (refren):

Od bolesti Majko sveta
Rane Sinka tvog propeta
Nek nam budu u srcu

DRUGI GLAS:

Zarad griha svoga puka
Vidi Sinka tad u muka
Oštrim biči podložna
Gleda Sinka poljubljena
Od sveg svita zapušćena
Gdi umiruć izdiše
Vrutče živi od ljubavi
Srce moje daj da živi
I da s tobom proplače

PRVI GLAS (refren):

Od bolesti Majko Sveta
Rane Sinka tvog propeta
Nek nam budu u srcu

TREĆI GLAS:

Tvoga Sinka ranjenoga
Za me vele mučenoga
Muke sa mnom razdili
Čin’ da s tobom Majko tužim
Propetomu vridno služim
Dokle budem živiti
Blizu Križa s tobom stati
Mene tebi združivati
U žalosti ja želim

PRVI GLAS (refren):

Od bolesti Majko Sveta
Rane Sinka tvog propeta
Nek nam budu u srcu

TREĆI GLAS: Na ponekom mjestu u svojim spisima, rijetko ali upečatljivo, fra Filip je ostavio malobrojna svjedočanstva o svojemu životu:

Ova moja oplakana Bosna Srebrena čitava plamti pobunama, razdire sama sebe ratom i unutarnjim pokoljima. Tako se sve uskomešalo da se uopće ne zna tko vlada i sudi. Premda ovo traje već punih pet godina, još se ne može vidjeti završetak. Ako ovo barbari čine međusobno, ostavljam, razboriti čitatelju, tvom vlastitom rasuđivanju, što sve moraju trpjeti kršćani, a posebice redovnici?

Na 18. listopada prošle 1752. godine navalili su žešće i neronskije nego obično na ovaj samostan svetoga Ive Krstitelja u Sutjesci... Jedan se popeo na krov i zidove te upao u samostan da drugima otvori vrata, oni koji su čekali pred vratima opalili su iz kubure kroz pukotine vrata i ranili me u gornju stranu desnoga bedra. Kako se zrno nije dalo izvaditi, već je treći mjesec kako sam prikovan uz krevet.

Boreći se protiv umanjivanja prava svoje provincije Bosne Srebrene, Lastrić je napisao i svoje najpoznatije povijesno djelo Pregled starina, prvo takvo u historiji Bosne i Hercegovine:

   Ostavljam po strani kraljevstva, kneževine, nadbiskupije i oblasti u kojima se nekoć prostirala ova majka provincija Bosna Srebrena, koja će roditi mnogo kćeri svom Redu i toliko unaprijediti svetu rimokatoličku vjeru... Te provincije našeg Reda sada joj ne pripadaju, osim ako ih promatramo kao njezine kćeri. Sada je sačinjava jedino Bosansko kraljevstvo. Ona je nekoć i u samom Bosanskom kraljevstvu imala mnogo kuća ili samostana... Sada se sastoji od samo tri samostana, i to: svetoga Ivana Krstitelja u Sutjeskoj, Svetoga Duha u Fojnici i svete Katarine, djevice i mučenice u Kreševu. Uz to, ona ima šest rezidencija, i to: svetoga Mihovila Arkanđela u Varešu, Blažene djevice Marije na nebo uznesene u Travniku, Rođenja Blažene djevice Marije u Sarajevu, svetoga Mihovila Arkanđela u Ivanjskoj, svetoga Petra Apostola u Tuzli i svetoga Ivana Krstitelja u Jajcu. U cijeloj Bosni ima župa trideset i dvije; u njima se pravovjernim kršćanima, koji su rasijani među Turke i grčke raskolnike, dijele božanske tajne.

Vrijednost i ljepota Bosanskog kraljevstva uistinu je manje poznata svijetu pa se ne usuđujem da je opišem, makar to bilo i iskreno, a da se taj prikaz kritičarima ne učini izmišljen i pretjeran. Silnik, koji ovdje kroji pravdu, zavio je sve to u tamu a povjesničari, geografi i kozmografi, budući da ne poznaju ove krajeve, crno ih prikazuju i njih se većinom površno dotiču. Stoga se događa da prešute unutarnju vrijednost ovoga tla, pa nastoje opisati samo surovost i neprijaznost planina. No onaj tko bi se oslanjao više na vlastito iskustvo nego li na prikaze povjesničara sigurno bi potvrdio ovo što ćemo reći.

Bosna obiluje ne samo planinama nego i ravnicama, a jedne i druge vrlo su plodne. U Bosni nema planina koje nisu bogato protkane krasnim i raznolikim livadama i gajevima. Natapaju ih potočići iz izvora, pa one gode pogledu i razveseljuju srce. Nema rijeke koja s obje strane ne bi bila okružena obrađenim njivama i oranicama – što ravnim što brežuljkastim – i to vrlo plodnim. Ne treba smatrati nevjerojatnim ako se kaže da s nekih planina teku zlatonosne rijeke. O tome neka kažu svoju Epirci, koji, budući da su vješti ispiranju zlata iz pijeska, s dopuštenjem sultanovim često dođu da se obogate ovim zlatom. Rijeke i gorski potoci obiluju vrlo ukusnom ribom. Žitarica, povrća, jabuka, krušaka i drugog voća svake vrste ima u izobilju, ako izuzmeš mali broj onoga koje ne podnosi zimsku studen. Bogata je svakovrsnom stokom kao i pašnjacima za njihovu ljetnu ishranu, i livadama odakle se kupi sijeno za zimsku prehranu. Umorni ljudi osvježavaju se na mnogim izvorima vrlo pitke vode, a na dosta mjesta ima kiselih voda... Ukratko rečeno, Bosna posjeduje sve potrebno za prijatan ljudski život, a obiluje onim čime se može napuniti vladarska blagajna.

Pročitao sam kako je neki ozbiljan povjesničar rekao da je za svakoga čovjeka sramota ako ne pozna kraja u kojem boravi, ako ne zna kako je u njega došao i od kojih je pređa potekao... Želja mi je da potaknem buduća pokoljenja našega naroda da nastave njegovati ovu suhu granu znanosti, koju ni naši stari nisu razvijali. Ja sam se ovim počeo baviti gotovo kao osamdesetogodišnjak, drhtavih ruku, upola slijepih očiju i na izmaku tjelesne snage. Nadam se da kasniji naraštaji neće prezreti moj trud zbog oskudnosti i nesavršenosti ovog djela. Umjesto toga nadam se, kad dođu do bogatijih dokumenata i ako budu živjeli u sretnijim vremenima da će ga, natječući se, proširiti i usavršiti. Neka bude tako!