Bože, ti što dade Veliku knjigu, što svijetu
dade velike i blistave knjižnice, kao hranu
oholosti njegovoj, što dade učene umove,
i pripusti ih k svome sjaju i blještavilu,
zašto puštaš da naše knjige idu vrletima i
šumama bosanskim potajice kao zlo ili krivnja?

Bože, ti koji mi dade oči da vide svjetlost
mramora i kupole što k tebi rastu kao
taština kule babilonske, zašto tim očima
dade i gorke suze? Zar da oplakuju
rane naroda moga, dok s njim, saginjući
evo glavu ulazim, kao u štalu, u crkvu
prvoga među anđelima tvojim?

Bože, ti što svijetu dade zlato i grimiz,
raskoš Solomonovih palača u Gradu,
zašto hoćeš da klečim pred tobom u
prostoru u kakvom u Rimu bolje karavane
ni konje i sluge ne ostavljaju? Zar ti treba
još jedan Betlehem, još jedna štala
negdje daleko, na rubu svih svjetova?

Ne razumijem te, Bože. Ne razumijem
zašto si htio da ja to i jedno i drugo
vidim, da i jedno i drugo doživim.
Zar si htio kušati moje opredjeljenje?
Bože, pa ti ništa ne razumiješ. Ta ja sam
izabrao. Ja sam ovdje sa svojim narodom,
ali ne znam jesi li ti tu, Bože. Jesi li?