300. obljetnica rodjenja - jubilej našeg velikana

Fra Filip Lastrić - književnik

   Opće je poznato da je fra Filip Lastrić (1700. – 1783.) otac bosanskohercegovačke historiografije. To je časno ime stekao svojom knjigom Pregled starina bosanske provincije, te suradnjom u znamenitom Farlatijevu djelu Illyricum sacrum, no nas ovdje zanima književni aspekt njegova djela i po čemu to danas o njemu možemo govoriti kao o književniku, dakle kao o nekome tko je uz velike zasluge za historiografiju, za ponovno uzdizanje Provincije Bosne Srebrene, za katolike u BiH, zaslužan i za ono što zovemo hrvatska književna tradicija u Bosni i Hercegovini.

   Kad fra Ivan Franjo Jukić Banjalučanin, kako se potpisuje u drugom svesku Bosanskoga prijatelja, prvoga časopisa u BiH, 1851. godine, govori o Filipu Laztriću (baš tako!) kao o jednom od najzaslužnijih franciskanah bosanskih za provinciu i književnost, onda to, mada on to piše u dijelu časopisa naslovljenom Književnost bosanska, ne poimamo današnjim parametrima, niti pak po europskim kriterijima onoga doba (to je dvije stotine godina poslije Rabelaisa i bezmalo toliko poslije Shakespearea ili ako vam je draže poslije Marulića i Držića!), jer Bosna Lastrićeva doba je po tko zna koji put poharana pustoš, ovaj put pak poslije Bečkog rata 1683. – 1699. godine, kad je iznova mučno i sporo fizički i duhovno obnavljana što je vidljivo iz Lastrićeve borbe za Bosnu u Rimu. Tako da govoriti o književnosti u smislu u kojemu tada taj pojam živi u Europi i nema smisla, ali tko nema ništa ili ima tako malo u tom dobu, ne može se lako lišiti velikana kakav je Lastrić tada i u europskim razmjerima u historiografiji i, zajedno s Divkovićem, Matijevićem, Posilovićem, Margitićem (pisaoci koji su azbukom pisali), te Bandulovićem, Ančićem, Sitovićem, Lekušićem, Filipovićem, Dobretićem, Vicićem, Ilijićem, Miletićem, Marjanovićem, Matićem, Barišićem, Čuićem i Sitnićem (pisaoci koji su abecedom pisali), kako ih Jukić sve pobroji, utemeljiteljem onoga što je bosanskohercegovačka hrvatska književna tradicija.

   Dakako, sama činjenica pisanja i činjenica opstanka napisanoga iz tih vremena sa svim onim što ovdje podrazumijevamo kao povijesni okvir djelovanja franjevaca u otomanskoturskoj Bosni i Humu znače neprijepornu vrijednost. Ovdje, međutim, toj vrijednosti dodajemo ne samo činjenicu koju podrazumijeva fra I. F. Jukić prije stotinu i pedeset godina, nego i sve one potonje potvrde po kojima danas kad se spomene Lastrićevo ime znademo da je riječ o jednoj od neprijepornih veličina duha – i književnosti – naše starije povijesti. Te su njegove književne vrijednosti ponajprije važne s književnohistorijskog i jezikoslovnog aspekta, ali i kad danas čitamo njegovo djelo, u mjeri u kojoj nam je dostupno, još uvijek stoje prvotni nalazi estetske prirode: ljepota jezika, preciznost govora, živost stila, dinamizam pripovijedanja, snažan osjećaj za dinamičko-pripovjedne cjeline kod očito vrsnog propovjednika i pripovjednika. Sve ove vrijednosti podjednako pokazuju i propovijedi i historiografski spisi otkuda kao ilustraciju izdvajamo iz Pregleda starina i čisto historiografski diskurs, ali i putopisni i, napose, polemički (usp. str. 167 – 172, izdanje iz 1977. g.) u kojem se pokazuje više literarna strast Lastrićeva, nego sama činjenica sučeljavanja dviju vrsta argumentacija.

LASTRIĆEVA ELEGANTNA RJEČITOST

   Prvo o propovjedniku. Literatura bilježi Lastrića kao vrsnog propovjednika, što će reći obrazovanog retora, vrsnog stilista, koji je bio kadar biti do jednostavnosti razumljiv običnom pučaninu i dovoljno elegantno rječit propovjednik za biranog slušatelja u bosanskom susjedstvu. Potvrde ovome istraživači nalaze u bilingvalnom izdanju njegovih propovijedi, jedinom bilingvalnom homiletskom djelu toga doba, koje svakako nije bilo proizvod hira, nego izraz stvarne potrebe, te ugleda jednog od najznačajnijih propovjednika toga doba i na narodnom i na latinskom jeziku, kakvim je držan Lastrić. Poznat po kićenom govoru u Testimoniumu što je prva odlika svakog pravog retorika, Lastrić u Nediljniku i Svetnjaku odstupa od takvoga govorenja i približava se običnom nepismenom pučaninu koga treba poučavati vjeri. Lastrić u propovjedničkom djelu tipični je primjer književnog stvaralaštva svoga vremena unutar crkve. Tek je njegova posebnost osobni dar kojim se izdvajao iz cijelog niza stvaralaca, onaj isti dar koji je znao Farlati kad ga je zvao za pisanje povijesnog djela Illyricum sacrum. To djelo i slična historiografska pribrojili smo, s razlogom, drugom tipu literature, ali i tu se može govoriti o književnosti u onodobnom smislu riječi, kao i u današnjem smislu za literaturu iz onoga doba, jer i kad piše npr. Epitome vetustatum Lastrić je historiografski zanimljiv, polemički zanimljiv i literarno zanimljiv i na tome gradimo onu drugu odrednicu – pripovjednik.

   Pripovijedajući svoju historiju Bosne, Lastrić je, a Bosnu je Srebrenu proputovao uzduž i poprijeko nekoliko puta (sam za sebe kaže popisujući provincijale Bosne Srebrene u Pregledu starina, Sarajevo, 1977., str. 128, o. Filip iz Oćevije, običavao je pješice obilaziti Provinciju), i pripovjednik-putopisac, pa mu i tu u književnom stvaralaštvu ima mjesta kao i npr. Jukiću koga Koromanova Hrvatska proza Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas uzima kao rodonačelnika toga literarnog žanra, mada bi hrvatski putopis u BiH, da je Koroman postupio kao Lovrenović u svome izboru, bio stariji za cijelih stotinu godina. Ivan Lovrenović, a potom i fra Marko Karamatić, uvršćuju putopisne odlomke iz Lastrićeva Pregleda starina (usp. str. 143 i 156) -–danas bismo to tretirali putopisom u pravom smislu riječi – u svoje izbore iz književnosti bosanskih franjevaca iz 1982. i 1994. godine za razliku od Bosanskohercegovačke književne hrestomatije, sv. 1 iz 1974. godine koja donosi samo izbor iz propovijedi.

SNAŽAN LITERARNI NERV

   I dok je vrijednost propovijedi tog učenog bosanskog franjevca, kako pišu historije o Lastriću, u brojnim pričama, prispodobama, rekli bismo po uzoru na prispodobe kojima Krist obogaćuje svoje propovijedi i tako ih približava običnom čovjeku, dakle dok je njihova vrijednost u svježini i slikovitosti govora koju sebi može dopustiti iznimno obrazovan čovjek i propovjednik s darom, sjećamo se one o Aleksandru Velikom i njegovu snu, vrijednost literarnih pasaža unutar eminentno historiografskih djela tipa Pregled starina, vrijednost je urođenog i odškolovanog dara i iznimnog literarnog nerva koji je Lastrić posjedovao, a koji se ne može sakriti niti tamo gdje mu je, rekli bismo to po današnjim kriterijima, najmanje mjesto. Nenadmašeno u sintetičkom pogledu djelo učenog i uvaženog fra Julijana Jelenića, dvotomna Kultura i bosanski franjevci, najvećim i najzaslužnijim franjevcima u historiji na poseban način drži pisce, te tu Divkovića, Posilovića, Ančića, Benića, Lastrića, a govorništvo u kulturnoj povijesti bosanskih franjevaca smatra jednom od najbolje zastupanih umjetnosti (usp. izd. 1990., sv. I, str. 238), gdje je Lastrić (kod Jelenića Laštrić) jedan od najplodnijih govornika s dvojezičnom knjigom propovijedi na latinskom i ilirskom i tri knjige sastavaka hrvatskih govora Od uzame, Nediljnik i Svetnjak. Vrijednost Lastrićevih historiografskog i zemljopisnog djela ocijenio je već Jukić u svom Zemljopisu i poviestnici Bosne, a najbolja potvrda vrijednosti i trajnosti kao vrijednosne potvrde propovjedničkog Lastrićeva djela je njegovo obnavljanje što ga još i nakon trideset godina od prvoga tiskanja čini fra Grgo Ilijić Varešanin kad 1796. godine Od uzame proširuje s dvanaest svojih propovijedi i tiska, također u Mlecima, i danas starome bosanskome ujaku milu knjigu, kako to kaže Julijan Jelenić 1912. godine, kad iz tiska izlazi prvi tom njegove već spomenute knjige.

   Držeći s pravom govorništvo umjetnošću ne samo u antičkom smislu, nego i u njegovom bosanskom derivatu, Jelenić je najbolje okvalificirao i djelo fra Filipa Lastrića u književnom smislu, koliko god je Lovrenović s pravom u Lastriću prepoznao i putopisca, a Jukić još i zemljopisca, a sve na fonu Lastrićeva zapisa da je za svakoga čovjeka sramota ako ne pozna kraja u kojem boravi, ako ne zna kako je u njega došao i od kojih je pređa potekao.

   Lastrićeva književna relevancija, nikad sporna, danas nam se čini još razvidnijom budući da je u posljednjih trideset i nešto godina istražena, ponajprije književno-historijski i jezično, a onda i komparativno, što je Lastrića iz pozicije eminentno historika, čak oca historiografije u nas, mada to sam skromno niječe, otkrilo i u svjetlu jednog od literarnih rodonačelnika, a njegovo djelo učinilo paradigmatičnim za proučavanje bosanskoga varijeteta u cjelini onoga što danas tako difuzno znači i vrijednosno jest – hrvatski jezik i hrvatska književnost i(li) bosanski jezik i bosanska književnost.