Fra Filip Lastrić - dobri duh Bosne

   U svijesti bosanskih franjevaca kroz sva protekla stoljeća njihova djelovanja Bosna je imala posebno mjesto. Duboko su je osjećali kao svoju domovinu i svoj zavičaj, nikada je nisu dovodili u pitanje niti je se odricali. Čuvali su je kao svoje zavičajno tlo, voljeli je kao zemlju svojih otaca. Kada su uslijedila stoljeća osmanske vlasti (1463. – 1878.), oni su je, kao i u vremenu njezine samostalnosti, u svojim kronikama i knjigama i dalje nazivali kraljevstvom, ali porobljenim i zasužnjenim, kojemu će, vjerovali su i živo se nadali, jednom zasjati svjetlo slobode. Za Bosnu su živjeli, voljeli je, a kad je trebalo, za nju i umirali. U suočenju s moćnim osmanskim Osvajačem kobne 1463. imali su dvije mogućnosti: napustiti je ili ostati u njoj kao u svojoj domovini, kao svoji na svome, pokušati iznaći modus vivendi u novome okruženju, te je sačuvati za sebe i svoj katolički puk. Bilo je, razumije se, i onih koji su mislili da treba bježati i nastaniti se u krajevima pod upravom kršćanskoga vladara, a na ostanak su gledali kao na izdaju, kolaboraciju s tuđinskom vlasti.

   Franjevci su ipak odlučili ostati u zemljici Bosni i ishoditi uvjete za opstanak na svome. Odlučili su se za život u novome okruženju, iako su bili svjesni da u njegovu oblikovanju neće imati odlučujuću riječ. Započeli su tako jedan oblik suživota, za koji se, istina, ne može reći da je bio idiličan. Ponekad se znao prometnuti u okrutan progon, što je za posljedicu imalo paljenje samostana, rušenje crkava i domova i nadasve ubijanje ljudi. Za opstanak u Bosni uistinu je trebalo, osim ljubavi i privrženosti svojim ognjištima i svome zavičaju, imati mnogo diplomatskoga umijeća, vještine u ophođenju s osmanskim vlastima, i na koncu, što je osobito važno, trebalo je imati mnogo hrabrosti. Islamski teokratski državni sustav, nametnut osvajanjem Bosne, franjevcima i kršćanima nije ulijevao sigurnost niti je davao velika jamstva za dostojanstven život. Uvijek iznova morali su dokazivati svoja elementarna prava pred bahatim lokalnim moćnicima. Zbog toga su pojedini franjevci povremeno išli u Carigrad, tamo ostajali tjednima i mjesecima, da bi nekim novim fermanom potvrdili onu pregršt slobode, što im je u obliku dokumenta zvanog ahd-nama uspio ishoditi fra Anđeo Zvizdović, hrabro istupivši pred moćnog Sultana u svibnju 1463.

   Ahd-nama je za franjevce i katolike imala svoju vrijednost, dakako različitu u različitim vremenima i okolnostima. Katkada, međutim, nije bilo nikakve koristi ni od nje, ni od svih fermana, ni od diplomatskog umijeća fratara: bila su to vremena teškoga stradanja, rušenja, paljenja, vremena velike žrtve i patnje. Usprkos svemu, franjevci ni u takvim okolnostima nisu pomišljali odreći se Bosne i otići živjeti negdje gdje je sigurnije i možda lagodnije, a mogli su to ostvariti na različite načine. Nisu to činili ni onda kada su kao mladi pripravnici za Red išli na školovanje u blještave europske metropole, gdje su mogli neposredno doživjeti i osjetiti slobodu i sjaj drukčijega života. Nisu tamo ostajali, jer su vjerovali da bi izgubili dio sebe ako bi napustili domovinu i svoj narod. Zato su se bespogovorno vraćali u svoju Bosnu, vraćali se s ciljem da služe svome siromašnome puku, u čemu je i bio temeljni smisao njihova poziva i njihova franjevaštva: služiti onima iz kojih su ponikli. Ta činjenica i danas izaziva udivljenje i to istraživači kulturne i duhovne povijesti Bosne i Hercegovine ne zaboravljaju istaknuti, kako to, primjerice, pokazuje i ovaj navod: “Zadivljuje zanos mladih ljudi koji iz tursko-bosanskih tmina idu na školovanje (u Mletke, Firencu ili Rim, odnosno poslije Karlovačkog mira 1699., u Slavoniju ili Budim) i pristaju, hoće da se vrate u svoj zavičaj, svome svijetu, koji ih treba i očekuje” (Ivo Frangeš).

   Sa studija na visokim školama vraćali su se teološki i filozofski izaobraženi, intelektualno obogaćeni i sa iskustvima jednoga drukčijeg svijeta. Sa sobom su donosili i nove knjige iz teologije, filozofije, povijesti, medicine ... čime su osiguravali, makar i tanašni, protok ideja europske kulture i civilizacije u duhovne prostore Bosne. I sami su pisali knjige i, usprkos svim nedaćama, nosili ih talijanskim tiskarima i tamo ih objavljivali, a onda se s bisagama preko ramenâ punih knjiga vraćali u domovinu i stavljali ih na raspolaganje svojoj franjevačkoj zajednici, ali i svome gotovo posve nepismenome narodu, duboko vjerujući u snagu pisane riječi. Ta franjevačka knjiga bila je katoličkome puku trajna zraka svjetla kroz duga stoljeća osmanske uprave u Bosni.

   U takvome je ozračju rastao i duhovno se oblikovao fra Filip Lastrić (1700. – 1783.), jedan od najistaknutijih u cijeloj plejadi franjevaca četiristoljetnog razdoblja osmanske vladavine. Rodio se u Oćeviji kod Vareša 1700. Osnovnu naobrazbu stekao je u Kraljevoj Sutjesci, filozofiju i teologiju studirao u Italiji. Obavljao je službu profesora filozofije, učitelja novaka, provincijala Bosne Srebrene, pisao je filozofske i teološke rasprave, a autor je i više knjiga propovijedi kao i prvog historiografskog djela na tlu BiH. Umro je u Kraljevoj Sutjesci 1783.

   Lastrić je svoj životni put započeo u trenutku kada je Bosna ostala s vrlo malim brojem katolika, njih oko 25.000, a računa se da ih je oko stotinu tisuća iselilo, uglavnom u Prekosavlje, kao posljedica austrijsko-turskog rata (1683. – 1699.). U tako opustošenoj Bosni ostalo je manje od trideset franjevaca i samo tri samostana (Kraljeva Sutjeska, Fojnica, Kreševo), dok su svi ostali porušeni ili spaljeni. To je jedan od najtragičnijih perioda povijesti bosanskih katolika. Nakon svega što se dogodilo, trebalo je očuvati te ostatke ostataka i graditi nove osnove za život, ponovno spašavati Bosnu za katolike, i katolike za Bosnu.

   Lastrić se školovao u Italiji u vremenu kada se franjevačka zajednica izdizala iz pepela. Broj se franjevaca istina pomalo povećavao, ali ih je još uvijek bilo premalo za velike pastoralne potrebe. Brojčano su rasli i preostali bosanski katolici i pomalo zaživljavali nakon velike katastrofe koja ih je zadesila. Bili su raspršeni na širokom prostoru, tako da je nevelik broj franjevaca teško mogao udovoljavati njihovim duhovnim potrebama. To je vrlo dobro znao i sam Lastrić još u vrijeme svoga školovanja u Italiji. Premda je imao želju da se kroz studij što temeljitije osposobi u teološkome nauku, on je, ipak, svjestan potreba u Bosni, zamolio nadležne crkvene vlasti u Rimu da mu kao dvadesettrogodišnjaku omoguće svećeničko ređenje, jer po kanonskim propisima još nije imao potreban broj godina: “Budući da sam rođen, othranjen i ušao u Red male braće od opsluženja sv. Franje u Bosni Srebrenoj, došao sam ovamo na studij da bih kasnije mogao poučavati one siromašne kršćane”. Tako piše Lastrić u svome pismu, naglašavajući manjak duhovnika, budući da u Bosni djeluju samo oni franjevci koji su u njoj rođeni, a Provincija se tada protezala i na Slavoniju, Ugarsku i Dalmaciju. Lastrić se, očigledno, zbog potreba franjevačke zajednice i katolika u Bosni već kao student pokazao spremnim na odricanje od mogućeg osobnog promaknuća, kao što je, primjerice, profesorska služba na nekom učilištu u inozemstvu, za što je kao darovit i marljiv student imao dobre preduvjete. I kasnije se on predstavljao u tom svjetlu. To dobro ilustrira primjer kada se odazvao pozivu na natječaj za mjesto profesora na teološkom učilištu u Budimu. Sutješki su franjevci, međutim, osjetili da bi to za njih bio velik gubitak, zbog čega je – bilježi ljetopisac – nastala “velika žalost, jer su se bojali da će ih ostaviti onaj, čijim su savjetima i izvanrednom sposobnošću u vođenju poslova bili pomagani u raznim prilikama”. I ovaj put Lastrić je osobnu promociju podredio potrebama svoje Bosne, za njezino dobro, za dobro ljudi kojima služi. Upravo zbog duhovnih i drugih potreba tih ljudi, bosanskohercegovačkih katolika, kojima se s punim pregalaštvom i sa svim žarom srca i uma stavljao u službu, umio je oštro prigovoriti i nekim visokim crkvenim velikodostojnicima zbog njihovih postupaka kojima su zanemarivali stvarne potrebe vjernoga puka, stavljajući iznad svega svoje interese, jer njima, kako kaže u svome pismu Propagandi u Rimu, “nije stalo do spasa ovaca, nego se bore za njihovu vunu”.

   Lastrić je duboko proživljavao tragičnu činjenicu da je Bosna izgubila svoju samostalnost, da njome gospoduje tuđin, te da su katolici izloženi progonima i svakovrsnim nepravdama. Tako on 1755. godine s mnogo tuge u duši opisuje stanje i položaj katolika i katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini: “Evo ljiljani otajstvi vire Tvoje, koi među dračjem rastu od nevirstva: Evo ružice od članaka priateljice i zaručnice Tvoje pripoljubljene, s/vete/ Crkve Katolič/ke/ među prioštrim trnjem Turske žestine, premda im zima, mraz, i tuča od progonstva nigda ne pristaje, brez pristanka cvatuće. Cvatuće, velim, u očinstvu ovom momu, Bosni Srebrenitoj”. Bosnu on poistovjećuje s negdašnjim Kraljevstvom, štoviše ona je za njega i sada Kraljevstvo, ali koje je nesretno i porobljeno. Bosna nije tek neka osmanska pokrajina, nego upravo Bosansko kraljevstvo – tako je Lastrić osjeća i tako je imenuje – koje je imalo tu nesreću da je palo pod tuđinsku vlast: “Koju, ili imam reći Kraljevstvo nesrićno, il Blaženo i srićno? ne znam. Cvili zarobljeno, i podloženo po nevirniku nevirno od trista blizu godina. Nevirnikom se vlada, sluša nevirnika i na sramotu, njemu služi, čini se dakle da bi se imalo reći prinesrićno s’ podpunim razlogom”.

   Život u porobljenoj Bosni, koju on katkada naziva jednostavno Bosna Srebrena, bio je za katolike uistinu težak i pun neizvjesnosti, a u pojedinim razdobljima dramatično je kulminirao u progonima i nepravdama. Lastrić je bilježio takve dramatične događaje do kojih je dolazilo u momentima bezvlašća, kada se palilo i ubijalo, kada nitko nije bio siguran za svoj život, kada su se međusobno ubijali i pripadnici povlaštene konfesije. Dramatičnost tih događanja Lastrić je tako duboko doživljavao da je bio uvjeren da se to zapravo riječima i ne da iskazati, jer se radilo o uistinu okrutnim pobunama, o događanjima koja nadmašuju svaku mogućnost iscrpnog opisa. To zapravo zna samo onaj, ističe Lastrić, tko je iskusio te nevolje i patnje, nesigurnosti i strahove, onaj koji se suočio s bezumnim postupcima i bezočnim divljanjem. No, Lastrić je ipak uspijevao svojim perom itekako slikovito opisati svu atmosferu bezvlašća i neizvjesnosti. Tako on piše: “U ovo naime vrijeme, ova moja oplakana Bosna Srebrena, čitava plamti pobunama, razdire sama sebe ratom i nutarnjim pokoljima.” U njoj se može “veoma često vidjeti kako se barbari međusobno ubijaju, nemilosrdno ruše palače velikaša, pale kuće, međusobno se plijene, opsjedaju tvrđave i slična zbivanja. Premda ovo traje već punih pet godina, još se ne može vidjeti završetak. /.../ Ako ovo barbari čine međusobno /.../, što sve moraju trpjeti kršćani, a posebice redovnici-svećenici? Vjeruj, štovani brate, to se ne da ispričati, to su nevjerojatne stvari; samo onaj koji je to iskusio može vjerovati.”

   Nakon završetka austrijsko-turskoga rata 1699. i oslobađanja Slavonije, Ugarske i Dalmacije ispod osmanske vlasti, provincija Bosna Srebrena našla se jednim dijelom na području vlasti kršćanskih vladara (Slavonija, Dalmacija, Ugarska), a dijelom je i dalje ostala pod osmanskom upravom – područje BiH. Franjevci iz BiH našli su se u vrlo nezahvalnom položaju. Otežana je, a kadšto i posve onemogućena, komunikacija s dijelom Provincije u Prekosavlju i Dalmaciji. K tomu, tamošnji su franjevci zazirali od putovanja u Bosnu, pa su se sva značajnija zbivanja, vezana uz funkcioniranje provincije, događala izvan BiH (redoviti kapituli, izbori Starješinstva), što je vodilo zapostavljanju bh-franjevaca u participiranju upravnih i drugih funkcija u Provinciji. Fra Filip Lastrić, koji je vrlo dobro poznavao prilike u Bosni Srebrenoj, s mnogo se energije zalagao za ravnopravnost bosanskog dijela Provincije u upravljanju i vođenju zajedničkih ustanova i poslova. Zahtijevao je da i franjevci iz bosansko-hercegovačkog dijela uživaju jednak status u upravljanju i odlučivanju kakav su imali ranije dok je cijela Provincija bila u okviru Osmanskoga Carstva. Nipošto nije slučajno da je upravo Lastrić bio na braniku prava franjevaca bosanskoga dijela Provincije. On je bio duhovno snažna osoba s naglašenim intelektualnim i moralnim autoritetom te je uživao velik ugled među franjevcima u BiH. Tu tvrdnju potkrepljuje i činjenica da su se franjevci redovito s njim savjetovali o svim važnijim pitanjima, prije nego što su donosili za zajednicu značajne odluke. U njega su bile uprte njihove oči i kada je trebalo razrješavati sporove s dalmatinskim i prekosavskim franjevcima, koji su na bosanske franjevce sve više gledali kao na zanemarivi ostatak, zbog čega su se ovi osjećali zapostavljenima i doživljavali to kao nepravdu koju je nužno potrebno ispraviti. Lastrić je inzistirao na tome da je matica i središte provincije Bosne Srebrene zapravo u Bosni, od koje su se vremenom odvajale i nastajale druge provincije, kao njezine kćeri. Zbog toga se bosanski dio Provincije nikako ne može tretirati tako kao da je nižega ranga i manje važnosti, bez obzira na katastrofu koju su ovdašnji franjevci i katolici doživjeli nekoliko desetljeća ranije.

   Novonastale političke granice između Turske, Austrije i Mletačke Republike, kao rezultat Karlovačkoga mira 1699., vodile su ipak konačnom razdvajanju Provincije, koja se stjecajem okolnosti našla na teritoriju triju međusobno neprijateljskih država. Usprkos nastojanjima da se očuva jedinstvo Provincije, postojeće političke realnosti odredile su drugi smjer u životu Bosne Srebrene. Činjenica sve težeg prelaženja granice prema Slavoniji ili Dalmaciji i stalnog sumnjičenja franjevaca da su uhode Beča ili Mletaka, vodila je tomu da se sve više razmišljalo o podjeli. Rezultat takvih okolnosti jest konačno odvajanje dalmatinskih franjevaca (1735.), a potom i slavonskih (1757.). Upravo ta zadnja podjela izazvala je dvojbe i negodovanja franjevaca iz Bosne, jer je Bosna Srebrena dokinuta, a na njezinom teritoriju osnovana nova provincija Sv. Ivana Kapistrana u Prekosavlju i kustodija Sv. Križa na području osmanske BiH. Bosna Srebrena je degradirana na niži stupanj u okviru tradicionalne teritorijalne podjele u Redu, što je povrijedilo ponos bosanskih franjevaca, zbog čega su odlučili pisanim putem obratiti se u Rim i tražiti ispravljanje učinjene nepravde. Ali nisu se zadovoljili samo time, nego su, uz to, poslali i fra Filipa Lastrića s ciljem da se on svojim umijećem i autoritetom izbori za povratak oduzetih prava i časti prastare Provincije, tj. da “poradi na ponovnoj uspostavi provincije Bosne Srebrene”. To je za Lastrića bila vrlo zahtjevna i izazovna zadaća, što i sam priznaje. Trebalo je u Rimu argumentirano pokazati, koristeći pravne i historijske dokaze, da je odluka o dokidanju Bosne Srebrene neodrživa jer je ona Majka-provincija kasnije nastalih provincija, ona je najstarija te joj kao takvoj pripadaju čast i prvenstvo pred novonastalim. Lastrić se odlučio svim silama boriti za promjenu rimske odluke. Bio je spreman, kako to sam sugerira, ići na sve ili ništa, što nipošto nije bilo lako, kako vidimo iz slijedećeg njegova razmišljanja: “”Bilo je, stvarno, veoma teško ponovno uzdići Kustodiju sv. križa u Bosni na čast provincije Bosne Srebrene sv. križa. Odlučio sam ipak ili uskrisiti staru provinciju Bosnu Srebrenu bez ikakva dodatka u naslovu, ili zajedno s njom iščeznuti u pepelu. Radio sam i na tome da se Provincija oživi s istom prednošću, povlasticama i častima što ih je uživala prije ovog sniženja. Neka nitko ne misli da je ovakav pothvat bio lagan posao.” Lastrić se dobro pripremio, vješto i mudro razradio strategiju obrane, iznijevši povijesne i pravne argumente. I u tome je uspio. I papa i general Reda su, kako piše Lastrić, zapovjedili “da se prava ove prastare Provincije, majke mnogih drugih, moraju očuvati neokrnjena i da joj treba povratiti stari žig, sa starim povlasticama i prijašnjim pravom prednosti”. Dakle, nadležne vlasti u Rimu prihvatile su njegove dokaze kao posve uvjerljive, te je kustodija Bosna Srebrena ponovno uzdignuta na čast Provincije “sa svim ranijim pravima i povlasticama”. To je potvrđeno posebnim papinim dekretom 1758. godine. Zbog toga je po svome povratku svečano i s oduševljenjem dočekan u Bosni.

   Ta događanja vezana za status franjevaca u Bosni i Hercegovini, nakon podjele, utjecala su na odluku Filipa Lastrića da napiše djelo o povijesti Bosne. Pregled starina (Epitome velustatum Bosnensis Provinciae) na latinskom jeziku, koje je tiskano u Italiji (treće dopunjeno izdanje izašlo u Anconi 1776.) Pišući to svoje djelo on veli da ga nije vukla želja za bilo kakvim isticanjem ili pak za kakvim dobitkom, “nego samo namjera da spasim čast svoje plodne majke Provincije”. Kada pak u Pregledu starina govori “o svjetovnoj i građanskoj Bosni”, on iznosi i dodatni motiv za pisanje toga svog djela: da ono bude poticaj budućim naraštajima da istražuju svoju prošlost i da njeguju historiografsku znanost: “Jedina mi je želja i cilj da potaknem buduća pokoljenja našega naroda da nastave njegovati ovu suhu granu znanosti, koju ni naši stari nisu razvijali. Ja sam se ovim počeo baviti gotovo kao osamdesetogodišnjak, drhtavih ruku, upola slijepih očiju i na izmaku tjelesne snage.”

   Tim svojim djelom Lastrić je na osobit način izrazio svoju privrženost Bosni, kao svojoj domovini, i franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj u čiju je obranu uložio mnogo truda i za čiju se čast bio spreman do kraja žrtvovati i ako treba, kako je rekao, “s njom iščeznuti u pepelu” Nastanak djela, dakle, potaknut je obranom provincije Bosne Srebrene. Njezinu je povijest napisao na latinskom jeziku i učinio je pristupačnom i onim zainteresiranim čitateljima daleko izvan Bosne. Za njega je Bosna Srebrena starodrevna provincija, to poručuje onima koji joj osporavaju njezino časno mjesto među drugim provincijama u Redu, te se ne boji ustvrditi da je ona “gotovo istodobna sa samim franjevačkim redom”. Istina je, kako to ističe Lastrić, da je u Bosni malo samostana, ali se znaju razlozi za to, jer nakon što su se “silnici dokopali Bosanskog kraljevstva i podvrgli ga pod svoju vlast, samostane, kojih je tu bilo još mnogo, razoriše, opljačkaše i popališe... Ako se, velim ovo uvaži, nitko se neće moći čuditi što ima malo samostana, nego bi trebalo da suosjeća...”

   Lastrić ne sugerira mržnju prema osvajačima i tiranima, koji su uistinu, kako to sam svjedoči iz vlastitog iskustva, mnoga zla počinili i prema franjevcima i prema katolicima, nego je to, prema njegovu mišljenju, više plod grešnoga življenja, zbog čega treba izmoliti oproštenje od Boga. Zbog toga on veli, “kad bi nam Svevišnji oprostio kaznu koju smo svojim grijesima zaslužili i milosrdno podvrgnuo Bosnu vlasti nekog kršćanskog vladara”, onda bi franjevačka zajednica iznova doživjela svoj procvat, izgradili bi se novi samostani, za katolike bi došli svjetliji dani. Takav čvrst moralni stav odsijeva u svim njegovim djelima i to je ono što zadivljuje s obzirom na iznimno teške uvjete življenja koje je nametnuo zavojevač. On čuva takvo duhovno raspoloženje, iako sam svjedoči o velikim nevoljama i patnjama. “Šta su i koliko su naši redovnici pretrpjeli, (i nikako ne prestaju trpjeti) od razularenih barbara među kojima boravimo, i to posebno u prvim stoljećima otkako je Bosansko kraljevstvo zasužnjeno...”

   Kada govori o Bosanskom kraljevstvu iz vremena samostalnosti, on mu iskazuje svoju domovinsku privrženost i onda kada zapaža očite slabosti i mane, kao što je, na primjer, borba za vlast i prijestolje koja je dovela do trovlašća početkom XV. stoljeća. On je svjestan da to nije bilo dobro, ali da to treba razumjeti u smislu postojanja ljudskih slabosti, koje su se i drugdje javljale, pa i u samoj Crkvi, želeći sugerirati čitatelju da se previše ne snebiva nad takvima pojavama: “Želio bih, čitatelju, da se ne čudiš, jer je i Rim katkad trpio i izdržavao u isto vrijeme trojicu papa”. Dakle, ako može u takvoj ustanovi kakva je Crkva, koja se zauzima i za nadzemaljske stvari i koja se trudi da bude sveta, zašto bismo bili previše kritični prema našoj Bosni i slabostima njezinih vladara – hoće reći Lastrić!

   No, i zasužnjena Bosna, koja ne uživa slobode, ipak je lijepa i ugodna za ljude i, k tomu, veoma bogata. I na taj način Lastrić iskazuje svoju ljubav prema Bosni, čije vrijednosti i ljepote ne mogu niti tirani uništiti: “Bosna posjeduje sve potrebno za prijatan ljudski život, a obiluje onim čime se može napuniti vladarska blagajna.” Bogata je darovima prirode: “Obiluje pšenicom i svakovrsnim drugim plodovima, sitnu i krupnu stoku plodni pašnjaci opskrbljuju hranom. Šume pružaju bogato obilje divljači za lov. Ne oskudijeva ni u zlatnim rudnicima, ali najčuvenija je po srebrenim rudnicima, po kojima je dobila ime Bosna Srebrena.” On te riječi ispisuje za stranog čitatelja u Europi i pritom izražava svoju tugu da tamo ne poznaju sve te vrijednosti i ljepote Bosne, a zapravo jer se “sve to prikriva, kršćanski vladari malo cijene ovo kraljevstvo, koje je i te kako vrijedno. To je stvar dostojna žaljenja! Ili se možda plaše sjene brojnih tvrđava, koje ipak, uz suvremenu vojničku vještinu, (izuzevši vrlo mali broj), nemaju nikakvog značenja.”

   Fra Filip Lastrić, “jedna od najznačajnijih ličnosti u hrvatskoj kulturnoj baštini Bosne i Hercegovine” (Andrija Zirdum), bio je i ostao veliki privrženik svoje Bosne i svoga naroda, komu je misao o Bosanskom kraljevstvu uvijek oživljavala nadu u slobodu i samostalnost. On ju je volio i porobljenu i prezrenu, napuštenu i pogaženu, volio ju je kada su je drugi ostavljali i pozivali na selidbu u zemlju Cesarovu, volio ju je i onda kad su njega i katolički mu puk stizale najveće nevolje i stradanja, kada su navaljivali “žešće i neronskije” i kad su ga ranili “iz kubure kroz pukotine vrata”, volio ju je i kada su podmuklo napadali “danju, a često i noću”, pa i onda kada su iznuđivali “uz hranu i piće i novčane takse kako im se svidi”. Fra Filip je volio narod i svoju Bosnu, “očinstvo svoje”, i onda kad je kroz nju valjalo “putovati sve sa strahom”, i ne “brez pogibli”, i kad “se ne zna mlogo puta dan ni noć: konak, ni postelja, ručak, ni večera”, kada je trebalo tražiti “zgrada i Pojata, ili načinjati kolibice pod dubjem, te kabanicom pokrivši Misu govoriti”, da bi se vjernike “po daleku rastrkane”, koji su “inačie ljudi težaci i Siromasi”, duhovno poslužilo, i da bi im se bilo od svake druge pomoći. Takav je bio fra Filip Lastrić – čovjek Bosne, njezin dobri duh!