Svaki govor i razmišljanje o prošlim događajima i istaknutim ličnostima podrazumijeva uvažavanje šireg i užeg konteksta, odnosno uzročno-posljedičnih zakonitosti, kako bismo izbjegli opasnosti stvaranja neutemeljenih zaključaka koji su za nas i našu budućnost višestruko pogubni. Kako je Bosna “zemlja epohalnih zaokreta, izlomljenih kontinuiteta i diskontinuiteta” (Džaja), kontekstualizacija se nameće kao bitan i neizostavan moment.
Lastrićevo vrijeme, tj. prva polovica osamnaestog stoljeća, obilježeno je upravo prekretnicama i u Bosni i izvan nje. Najvažniji događaj koji će se višestruko reflektirati na bosanske prilike svakako je Bečki rat (1683. – 1699.) Krajnji cilj, naime, turske osvajačke politike bio je zauzimanje Beča i slamanje Habsburške monarhije. Nakon neuspjele turske opsade Beča, Austrijanci su, uz pomoć poljskog kralja Jana Sobjeskog, odbili Turke, što će motivirati Veneciju da uđe u koaliciju koja će idućih godina prijeći u protunapad. Turski će neuspjeh osobito osokoliti kršćansko stanovništvo u pograničnim krajevima sjeverne Dalmacije koje se diže na ustanak i oslobađa dijelove Dalmatinske zagore. Oslobodilačke su akcije pokrenute i u Ugarskoj, koja je s glavnim gradom Budimom oslobođena 1686. godine. Istovremeno je počelo oslobađanje Slavonije, a jedan od vođa ustanka bio je franjevac Luka Ibrišimović iz Požege. Turci su bili primorani na povlačenje i iz Like, gdje se kao organizator ustanka istakao svećenik Marko Mesić. Zahvaljujući ovakvim uspjesima stvorilo se kod Austrijanaca uvjerenje da je došao pogodan trenutak za konačno slamanje Turskog Carstva, što ih je motiviralo da krenu u oslobodilačke pohode u Bosnu i Srbiju. Nanijevši Turcima težak poraz kod Sente početkom rujna 1697., Austrijanci su se još više uvjerili u mogućnost ostvarenja svojih planova.
STOLJEĆE RATOVAPosebno mjesto u okviru ovih događaja zauzima akcija Eugena Savojskog u jesen 1697. godine. Nakon zauzeća Doboja i Maglaja ovaj je vojskovođa ušao u Sarajevo, opljačkao ga, a potom zapalio. Posljedice ove epizode osobito će osjetiti katolici u krajevima kroz koje je Savojski u pohodu i prilikom povlačenja prolazio.
Rezultat ovih događaja bit će sklapanje mirovnog ugovora između Austrije i Turske. Mir koji je ugovoren u Srijemskim Karlovcima 1699. godine odgovarao je objema sukobljenim stranama. Dogovoreno razgraničenje područja išlo je, uglavnom, današnjom sjevernom granicom Bosne i Hercegovine.
Stanje mira neće dugo potrajati. 1714. godine Turci su smatrali da su sposobni povratiti izgubljena područja i objavili su rat Veneciji. Kako je Venecija bila svjesna snage turske vojske, pokušala je i uspjela nagovoriti Austriju da zajednički uđu u rat, koji je započeo 1716. godine. Turci su izgubili sjeverozapadne dijelove Bosanskog pašaluka, što će biti sankcionirano mirom u Požarevcu 1718.
Tridesetih godina osamnaestog stoljeća odredbe Požarevačkog mira bit će ozbiljno dovedene u pitanje, ponajprije zbog teških prilika u kojima se našla Austrija nakon rata za poljsko naslijeđe. Situacija je postala još neizvjesnija kad je Rusija 1735. godine zaratila protiv Turske i zatražila od Austrije da se i ona uključi u rat. Turci su u ovom ratu porazili Austrijance kod Banje Luke i primorali ih na povlačenje preko Save. Novi mirovni ugovor, sklopljen u Beogradu 1739., za Austriju je značio gubitak ranije osvojenih područja u Bosni i Srbiji.
Sva ova zbivanja utjecala su na prilike u Bosni, jer se čestim mijenjanjem granica mijenjala i konfesionalna karta Bosne. Naime, nakon prvih austrijskih uspjeha muslimansko se stanovništvo povlači dublje u Bosnu, što će utjecati na položaj katolika pod turskom vlašću. Austrijske i mletačke akcije, osobito iznenadni upadi u pogranička turska područja, rezultirali su osvetom i revanšizmom nad katolicima, koji su izlaz tražili u preseljenju na austrijski i mletački teritorij. Odmah nakon Bečkog rata katolici iz sjeveroistočne Bosne i ramskog kraja, zajedno s franjevcima, u velikom broju sele u Slavoniju i Dalmaciju, što je odgovaralo osobito Veneciji koja je prema turskim krajevima nastojala osigurati stabilan granični pojas. Na ovaj se način broj katolika u Bosni koncem sedamnaestog i početkom osamnaestog stoljeća naglo smanjio.
Vojnički pohod Eugena Savojskog pokazat će se pogibeljnim za bosanske katolike. Prodor ovog vojskovođe u Bosnu i njegovo pustošenje Sarajeva ozbiljni povjesničari danas drže avanturom koja nikome nije koristila. Nije bilo teško predvidjeti kakva će biti reakcija turskih vlasti na ovaj pohod. U strahu od osvete, nakon povlačenja austrijske vojske, veliki dio katolika uz rijeku Bosnu napušta svoja naselja i odlazi u Slavoniju. Tako ih je koncem sedamnaestog stoljeća u Bosni ostalo svega dvadesetak tisuća.
PREUSTROJ BOSNE SREBRENENovi politički odnosi i razgraničenja uvjetovali su značajne promjene u provinciji Bosni Srebrenoj. Lastrićeva franjevačka zajednica koja se ranije prostirala od Jadrana do Budima, našla se u njegovo vrijeme u tri različite države; Austriji, Veneciji i Turskoj. Dobar dio franjevaca otišao je s pukom iz Bosne. Novi samostani niču u Dalmaciji i Slavoniji, dok se njihov broj u Bosni smanjuje na svega tri. Komunikacije među članovima Bosne Srebrene postajale su sve teže i rjeđe i moralo se razmišljati o njezinu teritorijalnom preustroju. Podjela se dogodila najprije 1735. kada je osnovana provincija u Dalmaciji, a potom i 1757. kad su se odijelili prekosavski krajevi.
Osim ovih političkih i teritorijalno-upravnih promjena, bosanska se franjevačka zajednica duže vrijeme nalazila pred još jednim neriješenim pitanjem. Radilo se o činjenici odsutnosti bosanskog biskupa iz Bosne još od trinaestog stoljeća. Kako je biskup Nikola Ogramić Olovčić sudjelovao u oslobađanju Slavonije, postao je nepoželjnim za turske vlasti u Bosni. Franjevci su pokušali nagovoriti Rim da se za biskupa imenuje franjevac koji boravi u Bosni. U rješavanju ovog pitanja aktivno sudjeluje i Lastrić, koji je bio mišljenja da bosanski provincijal treba preuzeti dio biskupskih ovlasti. Papa Klement VII. nalazi rješenje ustanovom Apostolskog vikarijata. Službu vikara obnašali su bosanski franjevci, a stolovali su u jednom od bosanskih samostana.
Filip Lastrić svjedok je burnih i dalekosežnih promjena i u Bosni i u njezinom kontekstu. I Lastrićevo se doba stoga smije nazvati “sudbonosnim stoljećem” (Draganović) u povijesti franjevaštva i katoličanstva u Bosni.