Malo je nedostajalo da ova značajna obljetnica – 300 godina od rođenja fra Filipa Lastrića Oćevca – ostane nezapažena i potpuno zaboravljena. Zahvaljujući jednoj grupi entuzijasta, uglavnom okupljenih oko lista Bobovac, Ivici Mlivončiću, fra Mati Topiću, Željku Ivankoviću i Čedomiru Jeliću, ipak će ostati zabilježen trag na ovaj događaj.
Peti dani hrvatske kulture u Kraljevoj Sutjesci i Varešu, akademije u Oćeviji i Varešu 10. lipnja, akademija u Kraljevoj Sutjesci 21. lipnja u povodu otvaranja muzeja a u organizaciji fra Stjepana Duvnjaka, te simpozij u Mostaru 12. lipnja u povodu Mostarskih dana hrvatskog jezika, u organizaciji fra Andrije Nikića, učinili su onoliko koliko je u okvirima institucija organizatorâ bilo moguće. O ovoj obljetnici svjedočit će i spomen-obilježje s Lastrićevim likom postavljeno u fra Filipovu rodnom mjestu Oćeviji. A ovaj zbornik članaka napisanih u povodu ove obljetnice vjerojatno je ono najvrjednije što će ostati kao trajno svjedočanstvo i što će biti u svakoj obitelji vareške općine i u svim kućama provincije Bosne Srebrene.
Živimo u vremenu u kojem svijetli likovi naše prošlosti svjesno ili nesvjesno bivaju zaboravljeni ili zamijenjeni herojima neprovjerenih kvaliteta. Baš zato mnogi velikani ostaju anonimusi, pa i kod svojih najbližih. Stoga se ne bih začudio kada bi i daljnji Lastrićevi rođaci ili članovi franjevačke provincije koju je fra Filip sačuvao – zbog nezainteresiranosti ili neznanja – upitali u čemu je veličina fra Filipa Lastrića.
a Fra Filipa Lastrića povjesničari s pravom nazivaju ocem bosanskohercegovačke historiografije, a bosanski franjevci ga zovu ocem Provincije. Ovakve i slične titule veliki ljudi redovno stječu u teškim vremenima s izvanrednim naporima. A fra Filipovo vrijeme upamtilo je kako je Bosna ostala bez četiri petine katoličkog puka. Bosanski katolici našli su se na vjetrometini gdje su im svi drugi radili o glavi – i katolici, i pravoslavni, i Turci.
U katoličkom svijetu Bosna je izgubila status provincije i svedena na kustodiju. Prekosavski dio, po sebi jači i sačuvaniji, i članovi Generalne uprave u Rimu odnosili su se prema katolicima u Bosni kao prema
dijelu provincije koji će u takvom ozračju zasigurno nestati. Fra Filip je s velikim trudom i naporom pred generalom Reda i pred papom 1758. godine uspio argumentirano predstaviti Bosnu kao vrijednu zemlju kojoj bi se
trebalo vratiti ime i status provincije.
Fra Filip je branio malu, raspršenu šačicu katolika i pred pravoslavljem. Lastrić je na sudu pred vezirom u Travniku branio bosanske katolike od namjere pećkog patrijarha koji ih je htio podložiti pod ovisnost pravoslavne crkvene uprave. 1760. godine grčki patrijarh iz Duklje došao je s fermanom u ruci i javio pravoslavnima u Sarajevu kako imaju povelju sultana prema kojoj će katolike podvrgnuti grčkom obredu. Zahvaljujući Lastrićevoj obrani sud u Travniku je presudio parnicu u korist fratara i katoličkog puka.
A koliko su tek Turci bili stalna prijetnja opstanku katolika u Bosni i koliko je fra Filipu bilo potrebno raditi na zaštiti franjevaca i puka od Turaka, samo po sebi je jasno.
Ako znamo da je Lastrić živio neposredno poslije Bečkog rata (1683. – 1699.) i neposredno poslije upada u Bosnu Eugena Savojskog (1697.), u vrijeme još jednog turskog poraza koji je potvrđen mirom u Požarevcu (1718.) i u vrijeme turskog rata s Rusijom, onda ćemo razumjeti zašto se sav turski bijes srušio na katolike toga vremena koji su još ostali u Bosni. Mnogi mučenici iz vremena osmanlijske vladavine Bosnom bili su Lastrićevi suvremenici. Lastrić se vraća u Bosnu da bi pomogao svom napaćenom puku, iako se mogao još više usavršavati na znanstvenom polju da je ostao izvan Bosne. Odlazi do Marije Terezije da bi tražio pomoć za Bosnu. Bori se za samostalnost Bosanske provincije. Tješi i odgaja katolički puk u Bosni pišući propovijedi za dušobrižnike. Osjetio je opasnost življenja katolika u Bosni kada je i sam bio ranjen od turskih siledžija u Kraljevoj Sutjesci.
Kada povučemo paralelu između vremena fra Filipa Lastrića i ovoga našeg vremena, nalazimo veliku sličnost: navala pravoslavlja na neke dijelove Bosne iz kojih su morali otići mnogi katolici; planski rad katolika i katoličkih vladara koji okružuju Bosnu da se bosanski katolici povuku iz Bosne; planski rad islamske zajednice i stalni pritisci na katolike koji zbog toga svakodnevno napuštaju Bosnu, vrlo često bez povratka.
U ovom vremenu iz Bosne se iselilo 2/3 katolika. Trista godina poslije rođenja fra Filipa Lastrića povijest se ponovila sa svim surovim metodama i politikama, i realnim strahovima za zajednicu katolika u Bosni.
Baš zbog toga ova obljetnica bila je prigoda da oni čije pero ostavlja snažnije tragove povuku jasnu paralelu između Lastrićeva vremena i naših dana kako bi današnji puk u Bosni u sadašnjim političkim metodama prepoznao proces nasilja nad čovjekom i čitavim narodom u Bosni koji ima duboke korijene u ovoj našoj prošlosti.
Zahvaljujem autorima tekstova: fra Ignaciju Gavranu i fra Andriji Zirdumu, umirovljenim profesorima; fra Bernardinu Matiću iz Kraljeve Sutjeske; fra Andriji Nikiću iz Mostara; Ivici Mlivončiću iz Splita; fra Petru Anđeloviću, provincijalu iz Sarajeva; fra Marku Karamatiću iz Sarajeva; fra Stjepanu Lovriću iz Visokog; Ivanu Lovrenoviću, Dubravku Lovrenoviću i Željku Ivankoviću iz Sarajeva.
Zahvaljujem pokroviteljima manifestacija: Anti Jelaviću, članu Predsjedništva BiH, Ministarstvu za prosvjetu, kulturu i sport Zeničko-dobojskog kantona, Provincijalatu Bosne Srebrene, Općini Vareš, Miji Vidoviću iz Offenburga, te Oćevcima u Oćeviji, Australiji i Drvaru.