Nasi su stari uvijek govorili: komsija ti je preci od rodjenog brata. Mi smo ti se uvijek toga i drzali. Dogodio se belaj i svi dobro znamo da nase komsije nisu krivi sto se belaj dogodio. Mi smo odmah htjeli pomoci nasim komsijama. Odmah smo ih pozivali na povratak. Nasa predsjednica, cuvena Mary, o cijoj plemenitosti citav svijet znade, odmah se obratila ambasadoru u Republici Hrvatskoj, gospodji Biseri Turkovic, UNPROFOR-u i majoru Birgeru i Medjunarodnom crvenom krizu, gospodinu Mischelu, ovim pozivom:
"Kao sto Vam je poznato, prvih dana mjeseca novembra 1993. godine po pozivu HVO Vares vlade, a prije ulaska Armije R BiH u grad, doslo je do organizovanog i ubrzanog iseljavanja stanovnistva hrvatske nacionalnosti sa teritorija nase opstine u pravcu opstine Kiseljak i ostalih mjesta. Po nasim saznanjima koja su potvrdili i predstavnici Medjunarodnog komiteta Crvenog krsta, nasu opstinu napustilo je 6500 do 7000 ljudi, sa konacnim ciljem da se nasele u dvanaest opstina Hercegovine.
Opredjeljenje Predsjednistva opstine Vares je da se svi ti ljudi vrate na svoja vjekovna ognjista, te smo u tom smislu poduzeli niz konkretnih mjera i aktivnosti. Istina, te mjere nisu imale svoj puni efekt, niti su rezultirale povratkom ljudi, jer nasa ocekivanja nisu ispunili oni koji su nam obecali pomoc i od kojih smo se najvise nadali, ukljucivsi i mnoge medjunarodne organizacije." ("Ratni bilten", Vares, mart 1994, broj 9)
Predsjednica je pisala i paroku ovako:
"Postovani! U nizu aktivnosti koje je provelo Predsjednistvo SO Vares na planu povratka gradjana hrvatske nacionalnosti na svoja ognjista u opstini Vares, slobodni smo obratiti se i Vama da nam pomognete i date svoj doprinos za uspjesno razrjesenje ovog posve znacajnog pitanja". ("Ratni bilten", Vares, mart 1994, broj 9)
Kada smo vidjeli da se nase zelje ne mogu tek tako brzo ostvariti onda smo se potrudili zastititi stanove svojih komsija i njihove stvari tako sto je svatko uzeo na sebe obavezu cuvati jedan, dva ili tri, a ponetko i cetiri oveca stana i sve stvari u njima. Neki od nasih komsija mislili su da se odmah poslije primirja u Washingtonu treba vratiti pa su poceli dolaziti. Mi smo im rekli da je nesigurno vracati se i da cemo im mi cuvati stanove i stvari i lijepo smo im dali policijsku pratnju do Kiseljaka da im se sto ne dogodi. Oni su opet navaljivali dolaziti kao da im mi ne govorimo istinu, a mi smo ih opet vracali natrag da ih zastitimo. Oni opet u Vares, mi opet natrag i sve tako. Ako smo mi rekli da cemo cuvati stanove, onda cemo cuvati, jer smo od rijeci. Nama je bilo naporno sve ove godine cuvati te stanove i mi smo se namucili, ali ne zalimo jer smo sve cinili za nase komsije. Nismo mi u tome stedjeli nikoga od nasih, svi su morali cuvati stanove. Evo vidite i sada svi bez razlike cuvaju stanove: gradonacelnik, predsjednik vodece bosnjacke stranke, predsjednici opcinskih ureda, direktori, policajci, vojnici, prosvjetari, izbjeglice, obicni ljudi. Za nas je sveta duznost cuvati komsijin stan.
Nase komsije kao da nisu vjerovali da im mi cuvamo stanove i sve sto je u njima pa su poceli pisati pisma najprije nama pa onda citavom svijetu kao da im ih mi necemo vratiti. Pa su se onda raspisali na razne adrese s raznim molbama, zalbama i zahtjevima. Najprije su pisali opcini zahtjev i molbu za povrat stana i to su morali platiti. Onda je izisao zakon po kojem se svi povratnici moraju prijaviti u opcinu s izjavom da se zele vratiti u svoj stan pa su i to morali platiti. Poslije toga opet smo izmislili malo bolji zakon po kojem se povratnici trebaju javiti u svoja poduzeca i dati zahtjev za povrat stana pa su i to morali platiti. Mnogi su se obracali UNPROFOR-u dajuci svoje izjave i zahtjeve za povrat stana. Opet su morali pisati molbe da bi im se vratio stan. Redovito bi dobivali negativne odgovore argumentirane Zakonom o napustenim stanovima pa bi morali pisati zalbe na odgovor i opet platiti taksu. Poslije negativnog ili nikakvog odgovora obracali su se OESS-u i posredstvom slali zahtjeve Ombudsmanu. Na kraju su se morali obratiti i Ministarstvu zupanije u Zenici kako bi i oni imali sto raditi. I nakon svih pisanija, sudanija i svih drugih petljanija ponetko dobije rjesenje za povrat stana i odluku o delozaciji.
Vidite koliko su nase komsije potrosile papira, vremena, maraka i zivaca. A da su nama vjerovali da im mi cuvamo stanove i stvari onda su samo trebali cekati i sve bi dobili kada dodje vrijeme. Kad je to vrijeme? Onda kada drzava kaze. Koja drzava? Nasa drzava. Drzava koja treba biti nasa. Lijepo je to protumacio nas celnik opcinskog ureda, Sadudin, koji je zbog zasluga i posebnih kvaliteta premjesten na drugu duznost, a napisao je ovako: "Po Vama gospodo Ombudsmani, civilna Vlast u gradu Varesu jos nije pocela funkcionirati, samo zato sto se ovdje sprovode Zakoni drzave Bosne i Hercegovine. Vi nas gospodo zelite primorati da krsimo Zakone o napustenim stanovima. Sto smo mi to krivi sto neka gospoda nije podnijela zahtjev za povrat stana u zakonskom roku? Koja jos vlast moze u potpunosti zastititi imovinu koja je napustena vec vise od 3 godine? Mozda smo po Vama trebali angazovati hiljadama policajaca i zastititi gospodi drustvene stanove i privatnu imovinu, ili pak mozda trebamo cim se pojavi gospoda i zatrazi stan, privremenog korisnika - Bosnjaka izbaciti na ulicu! Zar samo Bosnjaci treba da sprovode Dejtonski sporazum, a ostali kako hoce?!"
I vidite kako smo mi i bez "hiljada" policajaca sacuvali komsinske stanove. I sto sada? Nista! Treba i dalje cuvati komsinske stanove. Od koga? Pa valjda od onih koji provale u taj stan pa kazu da su provalili u "svoj stan". A komsije ne razumiju da jos nije doslo vrijeme vracanja stanova. Istina, neki su se navikli cuvati komsijin stan i njegove stvari pa pomisle da je to njihovo. Ali, to samo pomisle a nikada nista ne uzmu. A komsije sada navalile s delozacijama. Pa ne moze to tako brzo! Neki od onih koji su se navikli rodili su u tom stanu bebu ili dvije ili tri bebe. Komsija bi trebao biti zahvalan za cuvanje stana pa pustiti komsiji koji se navikao u njegovom stanu da mu beba odraste, pa kad odraste onda treba tu odraslu bebu pouciti da ona potjece sa sela, pa je koji put odvesti na selo, pa koji put na selu ispeci janje ili peku ne bi li se privikla na novu sredinu. Ako je ta odrasla beba mozda alergicna na prasinu ili makadamski put, ili stalu, ili kravu, ili staru kucu, treba je lijeciti i s lijecnikom polako navikavati na nove uvjete zivota. Ima onih komsija kojima je trudna zena a trebaju napustiti komsinski stan, pa bi bio red da zena rodi i kada rodi da pusti neka dijete odraste. Ima onih komsinki koje jos nisu trudne pa bi ih trebalo pustiti da zatrudne u stanu u kome su se navikle, jer postoji opasnost zbog naglih promjena uvjeta zivota da ostanu sterilne.
Ima puno toga sto bi trebalo uciniti u nasoj opcini. Svi vidimo i svi cekamo da svoj problem prebacimo na drugoga. I svi u opcini cekamo da nas problem i nase probleme prebacimo na drugoga ili na druge. Ali, kako? Mozda nase probleme niti ne znamo sami rjesavati. A vama koji ste na celnim funkcijama u opcini komsijski kazemo: Nemojte nas de-lazirati!