Vlc. MATO MAJIC rodjen je 6.listopada 1956. u zupi Velika Brusnica, opcina Bosanski Brod. Osnovnu skolu zavrsio je u rodnom mjestu, a srednju Humanisticku skolu pohadjao je u Dubrovniku 1971-1975. Teologiju je studirao u Sarajevu od 1975. do 1982. godine. Za svecenika Vrhbosanske nadbiskupije zaredjen je 29.lipnja 1982. godine.
Sluzbu kapelana (zupnog vikara) obnasao je u Zenici (zupa Crkvica) 1982-1985. i u Sarajevu (zupa Stup) 1985-1989. godine. U kolovozu 1989. godine imenovan je zupnikom zupe Borovica. Zbog ratnih dogadjanja cijela zupa dozivljava evakuaciju u Vares 30.listopada 1993., a padom Varesa vec u studenome iste godine odlazi u progonstvo zajedno sa svojim zupljanima, gdje pune tri godine zivi u Kiseljaku. Dekretom Nadbiskupskog Ordinarijata imenovan je na sluzbu prefekta u Vrhbosanskoj katolickoj bogosloviji, koju obnasa od 1996. do 1998. godine. U rujnu 1998. dolazi u Vares da animira povratak u Borovicu i pokusa stvarati uvjete za ozivljavanje zupe Borovica.
  Dogodilo se ono u sto su vjerovali samo najveci optimisti. Pocela je naime obnova Borovice, jedne od najvise i najteze stradalih katolickih zupa u BiH. Ona pak druga, ne manje teske duhovna obnova tek predstoji. U ozracju tih neumitnih promjena imali smo prigodu razgovarati s nedvojbeno najpozvanijom osobom, borovickim zupnikom don Matom Majicem, a sadrzaj tog razgovora sa zadovoljstvom podastiremo nasem citateljstvu.
  - Vec sestu godinu nalazim se u progonstvu, a to je jedna trecina cjelokupnog mog svecenickog zivota. Dolaskom u Kiseljak, pri susretu s Nadbiskupom - a sada Kardinalom, na njegov upit: "Kako si?" odgovorio sam: "Ne znam ni ja... nikako! Tesko mi je osjecati se svecenicki, jer svecenik je izmedju ostaloga pastir i ovce idu za pastirom! Osjecam se k'o ?coban?, jer coban ide za ovcama!" U onom presudnom trenutku, u svojoj slobodi i punoj svijesti donio sam odluku: poci za svojim narodom, s njime biti i s njime njegov usud dijeliti. Jedina ispravna odluka, iza koje i danas odgovorno stojim, makar i "cobanski" hod bio, vjreujem da je istinski pastirski hod i pravo svecenicko svjedocenje!
  - Na teritorij zupe Borovica vratilo se sedam obitelji - jedna u Borovicke Njive, dvije na Polozac i cetiri u Donju Borovicu. Ukupno 15 osoba, tj. dusa! Pitate me kako zive? Podjite i vidite - zasigurno cete ih obradovati. Osim svecenika, rodbine, nekolicine prijatelja i susjeda s Pogari nitko ih ne obilazi ili jos bolje receno ne zanima ih kako zive. To se ponajprije odnosi na medjunarodnu zajednicu i njihove organizacije kao sto su: SFOR, IPTF, OHR, OESS, UNHCR - nitko nikada nije ih obisao a kamoli ucinio ono sto su snagom svoje sluzbe duzni uciniti, u najmanju ruku upitati ih: imate li problema; je li vam sto treba; sto vam mozemo pomoci? Takvo se sto jos nije dogodilo. Dogodilo se naprotiv suprotno: iako je americka organizacija USAID odobrila projekt obnove elektricne mreze u koji je ukljucena i Borovica, rukovoditelj poslova USAID-a u BiH gosp. Greg Buck, bez ikakvih konzultacija opcinskih vlasti iskljucio je Borovicu iz projekta obnove elektro-mreze, jer mu je receno u Elektroprivredi Zenica da navodno "za Borovicu nema para"! Sto nakon ovakvog gesta normalan covjek moze zakljuciti? Bojim se i pomisliti - ne samo da ih ne zanima kako zive, nego cine sve da ih u Borovici ne bude i ovaj gest smatram ocitom opstrukcijom povratka.
  - Sesnaest puta obisao sam sve prognane po zbjegovima od Kiseljaka preko Hercegovine do Splita, Solte i Trogira. Jedanaest puta sve do Zagreba i sedam puta sve do Beca, Munchena i Stuttgarta. Jedan mali broj se snasao i za sada nema namjeru vratiti se. Par obitelji je otislo u Ameriku, Kanadu i Australiju, neki sredjuju papire i namjeravaju krenuti u avanturu lutanja po svijetu, ali... i to ce proci i to ce sve jednom dodijati... mnogima ce se to lutanje ogaditi. Mnogi lazu i sebi i drugima kako im je ljepse tamo gdje su - u tudjem, negoli u svome pa svojim lazima i druge kusaju zavesti i jednako unesreciti. Ipak, procentualno gledajuci, najveci broj je onih sto su istinski zainteresirani za povratak - da nisu, zar bi jos uvijek bili u sabirnim centrima, kao sto su: Kiseljak, Ruzici, Gradac, Promajna, Podgora i sl.? Bude li medjunarodna zajednica pruzila jaku i materijalnu i politicku potporu povratku, bude li osigurala ne samo verbalno i deklarativno pravo na povratak, vec i uvjete za zivot dostojan covjeka, povratka ce biti iznad svakog naseg ocekivanja!
  - Istina je da smo prosle, 1998. godine, oformili i osnovali udrugu gradjana "Nas dom Borovica", koja je sudski odobrena i djeluje kao koordinacijski odbor za povratak. Siroko je polje njenog djelovanja: od moralnog stvaranja pozitivnog ozracja do suradnje sa svima koji nam mogu i zele pomoci, te stvaranja uvjeta za povratak u konkretnim mogucnostima i odredjenim vanjskim okvirima. Vjerujem da je to dobar potez, da ce Udruga naci polje svoga djelovanja i da ce imati razloga zivjeti!
  - Jesuit Refugee Service (JRS-Europe) je prva crkvena humanitarna organizacija koja je nacinila prve konkretne korake u Borovici, obnavljajuci cetiri obiteljske kuce, koje su u fazi dovrsenja i useljenja. Kad smo u srpnju 1998. krenuli u realizaciju, vise je granicilo sa "ludoscu" negoli sa hrabroscu, ali... led je probijen, sjeme zivota je posijano i nasa nada da ce to biti samo pocetak nije bila uzaludna. Americka humanitarna organizacija ARC, takodjer je u prosincu 1998. godine odobrila projekt obnove cetiri obiteljske kuce u Donjoj Borovici i krenula u realizaciju odobrenog. Zima i teske hladnoce uvelike usporavaju realiziranje. Nadam se da ni Gornja Borovica nece ostati mrtva - vec ove godine bit ce zivota i u njoj, podignut cemo makar jedan krov!
  - Ni blizu koliko bi to bilo pozeljno, moguce i potrebno! Suradjivati svima nam je duznost i na dobrobit svih. Radovala bi me zdusnija i iskrenija suradnja, a svaka potpora bila bi novo ohrabrenje i osvjezenje. Nije dostatno provjerena utemeljenost informacije, ali ima naznaka da opcinske vlasti ozbiljno racunaju ove godine dati jacu podrsku Borovici i prioritet u obnovi infrastrukture i obiteljskih kuca sto raduje nas, u strpljivosti osnazuje i zavredjuje postovanje i zahvalnost. Istinski se nadamo da se nece bas uvijek na nama obistiniti ona narodna: "Obecanje ludom radovanje"!
  - Jos 1996. godine prigodom mlade mise patra Blazenka Nikolica, rekao sam u Borovici nazocnim visokim drzavnim duznosnicima: "Pomozite ovim ljudima da oni opet imaju svoj dom, a mi cemo samo sagraditi crkvu svoju"!(v.br.19-20) Budu li Borovicani opet imali svoju kucu, imat ce vremenom opet i svoju crkvu! Sto ce svecenik i crkva u Borovici ako nema ljudi u Borovici i ako oni nemaju krov nad glavom? Budu li oni imali svoj obiteljski dom imat ce i svecenik mjesta u njihovu domu. Sto se tice borovickog zupnika on je stalno duhom i mislima u Borovici, a vjerojatno ce uskoro i ovih 65 kg tijela preseliti konacno u Borovicu, u jednu od obnovljenih i useljenih obiteljskih kuca, kad nema jos uvijek svoje svecenicke kuce. Jednog lijepog dana vjerujem da ce i borovicki zupnik imati obnovljenu i crkvu i zupnu kucu - mozda nam i opcina Vares u tome pomogne?! Na bozicnom prijamu u restoranu "Napredak" u pozdravnom govoru nacelnik opcine Vares, gosp. Samir Musa, rece kako je veliki uspjeh sto "nakon pet godina opet se slavila misa polnocka u Borovici", ali ne u crkvi, jer je srusena, nego u obiteljskoj kuci Grge Vukancica u Donjoj Borovici. Jos vecim uspjehom moci ce smatrati i s pravom to reci - pomogne li nam da iduce Bozice Borovicani slave u svojoj crkvi!
  - Dragi moji zupljani, dragi Borovicani. U nasoj povijesti ostat ce zapisano: 25. prosinca 1998. godine, nakon pet godina opet se slavio Bozic u Borovici, misom polnockom i puckom i to u obnovljenoj kuci Grge Vukancica u Donjoj Borovici. Bilo nas je 39-ero zajedno sa borovickim zupnikom: 21 iz Borovice, 10 s Pogari, 5 iz Varesa i 3 iz Vijake. Hvala svima sto su bili s nama da podijele radost povratka u Borovicu i slavlje Bozjeg dolaska k nama. Mnoge zupne zajednice, sirom svijeta, nastojale su naciniti zivi Betlehem - mi smo ga imali i gledali uzivo: bez struje i vode u mracnoj i jezovito hladnoj noci, u grozoti rusevnosti sto nas je okruzivala i daleko od svih i svojih - ali s puno toploga u srcu i dusi, s puno molitve na usnama, radosti i vjere da Bog nam se smilovao i pohodio nas, da dosao je k nama i ostao s nama i medju nama. Osjecali smo kao nikada do tada da Bog je tu, da puni smo necega tako lijepoga i dobroga, da puni smo jednostavno Boga i Bozica, radosti i zivota, vjere i nade - jednostavno osjecali smo da mi smo Bozji, a Bog sav nas. Ma gdje bili, dragi moji Borovicani, zelim ovim rijecima bar malo preliti i u vase duse uzvisenost radosti sto u sebi je nosimo, ali jos draze bi nam bilo da je trajno dijelimo jedni s drugima u Borovici.
  "Za dobru stvar uvijek se nadje dovoljno odvjetnika, ali malo mucenika" - rekao je netko. Divna misao i pravo upozorenje nama u ovom povijesnom trenutku. Za svoj narod i za svoje krscanstvo treba se zrtvovati. Ako to budemo znali i htjeli, lijepa buducnost nam je osigurana. Ako ne budemno ni znali ni htjeli - ni buducnosti necemo imati! "Iscekujuci cudo ili slucaj, docekat cemo sigurno crni svrsetak" (I.Supek). Borovicani su do sada i znali i htjeli - i Bog i zupnik vjeruju da cete i ubuduce i znati i htjeti!
HOCE LI BOROVICANI ZNATI I HTJETI?
  Vec ste nekoliko mjeseci ponovno u nasoj sredini, tocnije u Zupnom uredu u Varesu, a i to samo onda kad niste u Borovici. Ovdje ste, kao jedan od prvih povratnika, jos blize svojoj zupi i zacijelo samo na "proputovanju" te se stoga i pitamo nije li logicnije da zupnik slijedi svoje zupljane. Ovako ispada da ste pastir bez stada, odnosno da je okupljanje rastjeranih ovcica iskljucivo Vasa zadaca.
  Unatoc svemu, nekoliko se obitelji ipak vratilo u Borovicu. Kako danas zive ti Borovicani?
  Kao zupnik obisli ste brojne zupljane u izbjeglistvu. Zanima nas kakva su Vasa ocekivanja glede povratka i koliko je Borovicana uistinu zainteresirano da opet zivi na svojoj djedovini?
  Prosle su godine Borovicani utemeljili udrugu za povratak. Imate li uvida u njezino djelovanje i je li ona dosad polucila kakve rezultate?
  Tijekom 1998. godine u Borovici je obnovljeno nekoliko kuca. Mozemo li reci da je to tek pocetak, ako se ima u vidu prijeratni broj Vasih zupljana i ako znamo da je u ratu cijela zupa posve razorena?
  Nailazi li obnova Borovice na podrsku opcinske vlasti?
  Kad smo vec kod obnove, planirate li obnavljanje porusene ili mozda izgradnju nove crkve? Hoce li se borovicki zupnik u dogledno vrijeme skrasiti u Borovici i koji su preduvjeti za takvo sto?
  Uz iskrene zahvale na razumijevanju i odvojenom vremenu, ostavljamo Vam prostora za eventualnu poruku Vasim zupljanima.
Razgovarao: C. Jelic