INTERVIEW: DON MATO MAJIC, ZUPNIK ZUPE BOROVICA

  Vlc. MATO MAJIC rodjen je 6.listopada 1956. u zupi Velika Brusnica, opcina Bosanski Brod. Osnovnu skolu zavrsio je u rodnom mjestu, a srednju Humanisticku skolu pohadjao je u Dubrovniku 1971-1975. Teologiju je studirao u Sarajevu od 1975. do 1982. godine. Za svecenika Vrhbosanske nadbiskupije zaredjen je 29.lipnja 1982. godine. Sluzbu kapelana (zupnog vikara) obnasao je u Zenici (zupa Crkvica) 1982-1985. i u Sarajevu (zupa Stup) 1985-1989. godine. U kolovozu 1989. godine imenovan je zupnikom zupe Borovica. Zbog ratnih dogadjanja cijela zupa dozivljava evakuaciju u Vares 30.listopada 1993., a padom Varesa vec u studenome iste godine odlazi u progonstvo zajedno sa svojim zupljanima, gdje pune tri godine zivi u Kiseljaku. Dekretom Nadbiskupskog Ordinarijata imenovan je na sluzbu prefekta u Vrhbosanskoj katolickoj bogosloviji, koju obnasa od 1996. do 1998. godine. U rujnu 1998. dolazi u Vares da animira povratak u Borovicu i pokusa stvarati uvjete za ozivljavanje zupe Borovica.

HOCE LI BOROVICANI ZNATI I HTJETI?

   Dogodilo se ono u sto su vjerovali samo najveci optimisti. Pocela je naime obnova Borovice, jedne od najvise i najteze stradalih katolickih zupa u BiH. Ona pak druga, ne manje teske duhovna obnova tek predstoji. U ozracju tih neumitnih promjena imali smo prigodu razgovarati s nedvojbeno najpozvanijom osobom, borovickim zupnikom don Matom Majicem, a sadrzaj tog razgovora sa zadovoljstvom podastiremo nasem citateljstvu.

   Vec ste nekoliko mjeseci ponovno u nasoj sredini, tocnije u Zupnom uredu u Varesu, a i to samo onda kad niste u Borovici. Ovdje ste, kao jedan od prvih povratnika, jos blize svojoj zupi i zacijelo samo na "proputovanju" te se stoga i pitamo nije li logicnije da zupnik slijedi svoje zupljane. Ovako ispada da ste pastir bez stada, odnosno da je okupljanje rastjeranih ovcica iskljucivo Vasa zadaca.

   - Vec sestu godinu nalazim se u progonstvu, a to je jedna trecina cjelokupnog mog svecenickog zivota. Dolaskom u Kiseljak, pri susretu s Nadbiskupom - a sada Kardinalom, na njegov upit: "Kako si?" odgovorio sam: "Ne znam ni ja... nikako! Tesko mi je osjecati se svecenicki, jer svecenik je izmedju ostaloga pastir i ovce idu za pastirom! Osjecam se k'o ?coban?, jer coban ide za ovcama!" U onom presudnom trenutku, u svojoj slobodi i punoj svijesti donio sam odluku: poci za svojim narodom, s njime biti i s njime njegov usud dijeliti. Jedina ispravna odluka, iza koje i danas odgovorno stojim, makar i "cobanski" hod bio, vjreujem da je istinski pastirski hod i pravo svecenicko svjedocenje!

   Unatoc svemu, nekoliko se obitelji ipak vratilo u Borovicu. Kako danas zive ti Borovicani?

   - Na teritorij zupe Borovica vratilo se sedam obitelji - jedna u Borovicke Njive, dvije na Polozac i cetiri u Donju Borovicu. Ukupno 15 osoba, tj. dusa! Pitate me kako zive? Podjite i vidite - zasigurno cete ih obradovati. Osim svecenika, rodbine, nekolicine prijatelja i susjeda s Pogari nitko ih ne obilazi ili jos bolje receno ne zanima ih kako zive. To se ponajprije odnosi na medjunarodnu zajednicu i njihove organizacije kao sto su: SFOR, IPTF, OHR, OESS, UNHCR - nitko nikada nije ih obisao a kamoli ucinio ono sto su snagom svoje sluzbe duzni uciniti, u najmanju ruku upitati ih: imate li problema; je li vam sto treba; sto vam mozemo pomoci? Takvo se sto jos nije dogodilo. Dogodilo se naprotiv suprotno: iako je americka organizacija USAID odobrila projekt obnove elektricne mreze u koji je ukljucena i Borovica, rukovoditelj poslova USAID-a u BiH gosp. Greg Buck, bez ikakvih konzultacija opcinskih vlasti iskljucio je Borovicu iz projekta obnove elektro-mreze, jer mu je receno u Elektroprivredi Zenica da navodno "za Borovicu nema para"! Sto nakon ovakvog gesta normalan covjek moze zakljuciti? Bojim se i pomisliti - ne samo da ih ne zanima kako zive, nego cine sve da ih u Borovici ne bude i ovaj gest smatram ocitom opstrukcijom povratka.

   Kao zupnik obisli ste brojne zupljane u izbjeglistvu. Zanima nas kakva su Vasa ocekivanja glede povratka i koliko je Borovicana uistinu zainteresirano da opet zivi na svojoj djedovini?

   - Sesnaest puta obisao sam sve prognane po zbjegovima od Kiseljaka preko Hercegovine do Splita, Solte i Trogira. Jedanaest puta sve do Zagreba i sedam puta sve do Beca, Munchena i Stuttgarta. Jedan mali broj se snasao i za sada nema namjeru vratiti se. Par obitelji je otislo u Ameriku, Kanadu i Australiju, neki sredjuju papire i namjeravaju krenuti u avanturu lutanja po svijetu, ali... i to ce proci i to ce sve jednom dodijati... mnogima ce se to lutanje ogaditi. Mnogi lazu i sebi i drugima kako im je ljepse tamo gdje su - u tudjem, negoli u svome pa svojim lazima i druge kusaju zavesti i jednako unesreciti. Ipak, procentualno gledajuci, najveci broj je onih sto su istinski zainteresirani za povratak - da nisu, zar bi jos uvijek bili u sabirnim centrima, kao sto su: Kiseljak, Ruzici, Gradac, Promajna, Podgora i sl.? Bude li medjunarodna zajednica pruzila jaku i materijalnu i politicku potporu povratku, bude li osigurala ne samo verbalno i deklarativno pravo na povratak, vec i uvjete za zivot dostojan covjeka, povratka ce biti iznad svakog naseg ocekivanja!

   Prosle su godine Borovicani utemeljili udrugu za povratak. Imate li uvida u njezino djelovanje i je li ona dosad polucila kakve rezultate?

   - Istina je da smo prosle, 1998. godine, oformili i osnovali udrugu gradjana "Nas dom Borovica", koja je sudski odobrena i djeluje kao koordinacijski odbor za povratak. Siroko je polje njenog djelovanja: od moralnog stvaranja pozitivnog ozracja do suradnje sa svima koji nam mogu i zele pomoci, te stvaranja uvjeta za povratak u konkretnim mogucnostima i odredjenim vanjskim okvirima. Vjerujem da je to dobar potez, da ce Udruga naci polje svoga djelovanja i da ce imati razloga zivjeti!

   Tijekom 1998. godine u Borovici je obnovljeno nekoliko kuca. Mozemo li reci da je to tek pocetak, ako se ima u vidu prijeratni broj Vasih zupljana i ako znamo da je u ratu cijela zupa posve razorena?

   - Jesuit Refugee Service (JRS-Europe) je prva crkvena humanitarna organizacija koja je nacinila prve konkretne korake u Borovici, obnavljajuci cetiri obiteljske kuce, koje su u fazi dovrsenja i useljenja. Kad smo u srpnju 1998. krenuli u realizaciju, vise je granicilo sa "ludoscu" negoli sa hrabroscu, ali... led je probijen, sjeme zivota je posijano i nasa nada da ce to biti samo pocetak nije bila uzaludna. Americka humanitarna organizacija ARC, takodjer je u prosincu 1998. godine odobrila projekt obnove cetiri obiteljske kuce u Donjoj Borovici i krenula u realizaciju odobrenog. Zima i teske hladnoce uvelike usporavaju realiziranje. Nadam se da ni Gornja Borovica nece ostati mrtva - vec ove godine bit ce zivota i u njoj, podignut cemo makar jedan krov!

   Nailazi li obnova Borovice na podrsku opcinske vlasti?

   - Ni blizu koliko bi to bilo pozeljno, moguce i potrebno! Suradjivati svima nam je duznost i na dobrobit svih. Radovala bi me zdusnija i iskrenija suradnja, a svaka potpora bila bi novo ohrabrenje i osvjezenje. Nije dostatno provjerena utemeljenost informacije, ali ima naznaka da opcinske vlasti ozbiljno racunaju ove godine dati jacu podrsku Borovici i prioritet u obnovi infrastrukture i obiteljskih kuca sto raduje nas, u strpljivosti osnazuje i zavredjuje postovanje i zahvalnost. Istinski se nadamo da se nece bas uvijek na nama obistiniti ona narodna: "Obecanje ludom radovanje"!

   Kad smo vec kod obnove, planirate li obnavljanje porusene ili mozda izgradnju nove crkve? Hoce li se borovicki zupnik u dogledno vrijeme skrasiti u Borovici i koji su preduvjeti za takvo sto?

   - Jos 1996. godine prigodom mlade mise patra Blazenka Nikolica, rekao sam u Borovici nazocnim visokim drzavnim duznosnicima: "Pomozite ovim ljudima da oni opet imaju svoj dom, a mi cemo samo sagraditi crkvu svoju"!(v.br.19-20) Budu li Borovicani opet imali svoju kucu, imat ce vremenom opet i svoju crkvu! Sto ce svecenik i crkva u Borovici ako nema ljudi u Borovici i ako oni nemaju krov nad glavom? Budu li oni imali svoj obiteljski dom imat ce i svecenik mjesta u njihovu domu. Sto se tice borovickog zupnika on je stalno duhom i mislima u Borovici, a vjerojatno ce uskoro i ovih 65 kg tijela preseliti konacno u Borovicu, u jednu od obnovljenih i useljenih obiteljskih kuca, kad nema jos uvijek svoje svecenicke kuce. Jednog lijepog dana vjerujem da ce i borovicki zupnik imati obnovljenu i crkvu i zupnu kucu - mozda nam i opcina Vares u tome pomogne?! Na bozicnom prijamu u restoranu "Napredak" u pozdravnom govoru nacelnik opcine Vares, gosp. Samir Musa, rece kako je veliki uspjeh sto "nakon pet godina opet se slavila misa polnocka u Borovici", ali ne u crkvi, jer je srusena, nego u obiteljskoj kuci Grge Vukancica u Donjoj Borovici. Jos vecim uspjehom moci ce smatrati i s pravom to reci - pomogne li nam da iduce Bozice Borovicani slave u svojoj crkvi!

   Uz iskrene zahvale na razumijevanju i odvojenom vremenu, ostavljamo Vam prostora za eventualnu poruku Vasim zupljanima.

   - Dragi moji zupljani, dragi Borovicani. U nasoj povijesti ostat ce zapisano: 25. prosinca 1998. godine, nakon pet godina opet se slavio Bozic u Borovici, misom polnockom i puckom i to u obnovljenoj kuci Grge Vukancica u Donjoj Borovici. Bilo nas je 39-ero zajedno sa borovickim zupnikom: 21 iz Borovice, 10 s Pogari, 5 iz Varesa i 3 iz Vijake. Hvala svima sto su bili s nama da podijele radost povratka u Borovicu i slavlje Bozjeg dolaska k nama. Mnoge zupne zajednice, sirom svijeta, nastojale su naciniti zivi Betlehem - mi smo ga imali i gledali uzivo: bez struje i vode u mracnoj i jezovito hladnoj noci, u grozoti rusevnosti sto nas je okruzivala i daleko od svih i svojih - ali s puno toploga u srcu i dusi, s puno molitve na usnama, radosti i vjere da Bog nam se smilovao i pohodio nas, da dosao je k nama i ostao s nama i medju nama. Osjecali smo kao nikada do tada da Bog je tu, da puni smo necega tako lijepoga i dobroga, da puni smo jednostavno Boga i Bozica, radosti i zivota, vjere i nade - jednostavno osjecali smo da mi smo Bozji, a Bog sav nas. Ma gdje bili, dragi moji Borovicani, zelim ovim rijecima bar malo preliti i u vase duse uzvisenost radosti sto u sebi je nosimo, ali jos draze bi nam bilo da je trajno dijelimo jedni s drugima u Borovici.

   "Za dobru stvar uvijek se nadje dovoljno odvjetnika, ali malo mucenika" - rekao je netko. Divna misao i pravo upozorenje nama u ovom povijesnom trenutku. Za svoj narod i za svoje krscanstvo treba se zrtvovati. Ako to budemo znali i htjeli, lijepa buducnost nam je osigurana. Ako ne budemno ni znali ni htjeli - ni buducnosti necemo imati! "Iscekujuci cudo ili slucaj, docekat cemo sigurno crni svrsetak" (I.Supek). Borovicani su do sada i znali i htjeli - i Bog i zupnik vjeruju da cete i ubuduce i znati i htjeti!


Razgovarao: C. Jelic