Ovih je dana najizravnije potvrdjena teza Lea Tindemansa, predsjednika medjunarodnog povjerenstva za Balkan, prema kojoj je svaki pokusaj diplomatskog rjesavanja problema na podrucju bivse Jugoslavije osudjen na puko gestikuliranje ukoliko nije poduprt energicnom uporabom vojne sile. Najnoviji dogadjaji na uzavrelom Kosovu ocit su dokaz opravdanosti izrecenog stava. Svjetski su diplomati sve vrijeme bili gluhi na apele Albanaca "zaboravljenih" u Daytonu. Sada su pak primorani odustati od politike strpljenja i cekanja. Naime, u odredbama daytonskog sporazuma sadrzana je i mogucnost uvezivanja entiteta s drugim drzavama. Jasno je da u takovim odrednicama i Albanci traze mjesta za sebe, ali put do rjesenja toga problema odvec je turoban za Srbiju, pa i Makedoniju. Naravno, u nevoljama su i medjunarodni posrednici kojima, bar za sada, situacija izmice iz ruku. U svakom slucaju, politika svjetskih mocnika, ponajprije SAD-a, dobrano uvucenih u sukobe na Kosovu, polaze jos jedan test zrelosti, s tim sto SAD tek sada hvata pravi zalet, a Milosevic je vec iskoristio time-out za koji ima zahvaliti Americi i njezinoj zaokupljenosti Irakom.
Medjunarodna zajednica je, nadamo se, vec stekla odredjena iskustva, nazalost na nama odnosno u Bosni i Hercegovini, ali je kljucno pitanje u svezi s BiH, koje bi se moglo sazeti u sljedecem: kako izgraditi samoodrzivu demokraciju koja ce svim gradjanima ponuditi stabilnu buducnost i, onima koji to zele, omoguciti povratak u njihove prijeratne domove? jos uvijek otvoreno. S obzirom na pouke iz tri prethodne godine trenutni angazman medjunarodne zajednice pokazuje se bezuspjesnim. Ako ona naime nastavi s dosadasnjom politikom, logika vladajucih stranaka odnosno etnicki koncipiranih teritorija nece se promijeniti. Naprotiv, i dalje ce se nastaviti inadzijska igra "pobjednika" s "gubitnicima" ovisno o lokaciji o kojoj se radi, a u takvom politickom ozracju, jasno, nema puta k toliko potenciranom kompromisu o svim pitanjima. Sve to mozda i ne bi izgledalo tako strasno da nije u najtjesnjoj vezi s povratkom. Kako se onda misli osigurati povratak prognanih, pogotovo u ona podrucja u kojima povratnici nece biti dio vecinske skupine?
Temelj razvoja demokracije jest prilagodba opcih demokratskih nacela lokalnim uvjetima. A koliko li je nas Vares daleko od toga?! Politickim akterima vladajucih struktura u Varesu kudikamo je vaznije da svoje (ne)znanje o demokraciji koriste kako bi promovirali koncepte koji ce funkcionirati u njihovu osobnu korist, a ne u interesu dugorocnije stabilnosti i opceg napretka. Otud i nove konfrontacije, izazvane u prvom redu od bosnjackih politickih duznosnika koji, u vrlo osjetljivoj politickoj situaciji, slijepo i iskljucivo izvrsavaju naloge iz "centra moci". Na "migove" upucene s tog famoznog mjesta poslusnici su znali sto treba poduzeti da se nastavi neovlastena sjeca crkvene sume, da se ne izvrsi rotacija mandata nacelnika Policijske uprave, da se dogode nove provale u stanove, da se svim sredstvima blokira zaposljavanje Hrvata, da se (koje li ironije) blokira obnova bosnjackih kuca, da se zaprijeci uvodjenje prilagodjenog obrazovnog programa za hrvatsku djecu... Bilo kakav "dogovor" izmedju vladajucih stranaka obaju etnickih grupa u stvari znaci novo konfrontiranje koje uvijek prelazi granice nase opcine, obicno se doticuci Zepca ili Usore. Mozda se nesto promijeni ako neshvatljivo sterilna oporba konacno otvori svoje "prozore". Pogled kroz njih tada bi mogao obuhvatiti drugacije vidike, koji uostalom ni po cemu ne moraju biti uokvireni uskim i striktno odredjenim interesima.