Pilana brace Sisic je takoder izgradena 1919. godine u Potocima u mjestu Vareske kod Varesa, a izgradio ju je Petar Petrovic iz Varesa. Bila je na vodeni pogon s jednim gaterom venecijanerom, a godisnji joj je kapacitet bio 2.000 m3 cetinarske pilanske oblovine. On je tu pilanu 1923. godine prodao sinovima pokojnog Mustafe Sisica iz Varesa: Vejsilu, Aliji, Muharemu, Bajramu i Mehmedu. Sisici su poslije tu pilanu prosirili u okviru "Braca Sisic - trgovina drvetom i gradevinskim materijalom" do godisnjeg proizvodnog kapaciteta od 7.500 m3 drveta. I ova je pilana izgorjela (1926.) i odmah obnovljena i osposobljena za rad.
I pilana Kazaferovica je iz 1919. godine, dakle neposredno nakon Prvog svjetskog rata. Nju je izgradio Mijo Semunovic iz Varesa u gornjem toku rjecice Tribije, u opcini Pogare, kako svjedoci nas autor. Pilana je bila primitvna i malog kapaciteta s jednim gaterom venecijanerom i kapacitetom do 500 m3 cetinarske pilanske oblovine godisnje. Semunovic svoju pilanu 1922. prodaje Mehmedu Hadi Kazaferovicu iz Varesa, a poslije njegove smrti pilana postaje vlasnistvo Avdije Kazaferovica koji je naslijedeno pilansko postrojenje modernizirao i pored vodenog uveo i parni pogon. Vec 1930. u toj su pilani parni lokomobil od 44 KS, jedan dinamo-stroj snage 6 KS, gater venecijaner, te jedan puni gater i tri cirkulara.
Kapacitet ove pilane bio je, na bazi jedne smjene, 7.250 m3 cetinarske pilanske oblovine. Njegovo rezervaciono podrucje bilo je suma Tribija, ali je 1931. bankrotirao, pa je pilanu prodao Petru Jurisicu iz Varesa. No, kako je ta transakcija proglasena nezakonitom, pilana je na javnoj drazbi prodana Muhamedu Saletovicu iz Varesa. Medutim, novi vlasnik nije dobio i pravo koristenja sume, pa je 1935. pilansko postrojenje demontirao buduci je od ranije ostalo van pogona.
U Tribiji su pilanu imali i Ivo i Vinko Stjepanovic. U mjestu Kokosinjac, u opcini Donja Vijaka, 1920. sagradio ju je Jozo Colic Matin iz Varesa i, vidljivo je, konstruirana je na vodeni pogon. U njoj su bila instalirana dva gatera venecijanera sa dva cirkulara. Kapacitet ovog postrojenja bio je 2.500 m3 pilanske oblovine, a u sumi Tribija imao je rezervaciono podrucje s godisnjim etatom od 3.200 m3 cetinarskog i 750 m3 bukovog drveta. Svrsetkom 1940. godine ovu su pilanu kupili od Joze Colica braca Ivo i Vinko Stjepanovic iz Varesa i osnovali javno trgovacko drustvo "Pilana Tribija Ive i Vinka Stjepanovica". Oni su pilanu modernizirali, uveli i parni pogon i umjesto gatera venecijanera uveli puni gater. U ratu je i ova pilana unistena.
Pilana Tusevljakovic i dr. podignuta je 1923. godine u mjestu Pogari - Bare s dva puna gatera i jednim venecijanerom. Njezini vlasnici bili su Lazar Tusevljakovic i Krsto Jovanovic, trgovci iz Sarajeva. Kapacitet tog pilanskog postrojenja u Bukovici iznosio je 10.000 m3 cetinarske oblovine. Vec 1925. su oni svoju pilanu prodali sarajevskim trgovcima Beli Adleru i Aleksandru Oppermannu koji su osnovali trgovacko drustvo "Parna pilana Bukovica - Adler i Oppermann u Varesu" koje je sumu eksploatiralo iz Zvijezde. Poduzece je, medutim, iz godine u godinu sve losije poslovalo, pa je 1930. palo pod stecaj. 1937. godine likvidira se poslovanje i demontira pilansko postrojenje.
Pilana brace Zlovusic (Marka i Franje Ivinog) sagradena je 1923. godine u Ponikvama. Uz Marka i Franju u firmi su bili zastupljeni i Filip i Ante Zlovusic Jozini, svi iz Varesa. Tijekom godina mijenjao se sastav drustva, ali su Zlovusici ostajali. Pilana je bila na parni pogon s parnim lokomobilom od 85 KS, gaterom venecijanerom, punim gaterom, tri cirkulara i jednim dinamo-strojem snage 63 KS. Godisnji kapacitet iznosio je: 1922-1926. 5.000 m3, 1926-1928. oko 10.000 m3, a 1928-1941. 12.500 m3 drveta. Rezervaciono podrucje bilo je u Zvijezdi s etatom od 13.200 m3 cetinara i 1.600 m3 bukovog drveta, s tim da je etat rastao do 17.300 m3 cetinarskog i 5.000 m3 bukovog drveta.
I Drzavni rudnik u Varesu imao je u svom sastavu pilanu na elektricni pogon s jednim punim gaterom i ostalim pomocnim strojevima i uredajima. Kapacitet ove pilane bio je 3.360 m3 pilanske oblovine. Snabdijevanje ovog pilanskog postrojenja islo je putem Rudarskog sumskog poslovanja koje je bilo osnovano s ciljem da sjecom drzavnih suma na osnovi posebnih ugovora osigura drzavnim rudnicima potrebno jamsko drvo i ostale drvne sortimente, kamo su spadali i pilanski trupci. Takve su kapacitete i takva postrojenja imali i rudnici u Kaknju i Brezi, primjerice.