Da nije dosao rat i opasala ih strateska vaznost, visinske bi kote, sto u svoja njedra zaklanjase nekoc vrlo popularan planinski dom "Javorje" kao poseban dragulj, u mislima ostale jednako znacajne koliko i lanjska trava ili bukova stabla na njima. No, gotovo bi svako od njih da zna kazivati danas moglo svjedociti o prizorima i postupcima, koje netko, gdje god da je, mora nositi na savjesti, a netko s dubokim bolom samo naslucuje svjestan da to nikada ne moze doznati. Tajne sto ih svake jeseni sve dublje zakopavaju opalo lisce i sasusene vlati u onome glavnom ipak nisu nedokucive. Naprotiv. Ondje su se od ovoga svijeta rastali odreda heroji i mucenici. I hladna Zvijezda se nase krvi napila i drugi manje ili vise vazni lokaliteti, seoske crte ili kucni pragovi, ali je Perun bio taj na kojem se bitka za Vares gubi ili dobija.
Prvi put to se dogodilo posljednjega dana svibnja 1992. godine. Povijest se tada mijenjala naglo kao vojnikov puls na nocnoj strazi. O njoj tek imaju suditi ozbiljni vojni analiticari i zbrajatelji politickih i svakih drugih posljedica pa cak i da ne bude pravilno skrojena ostaju sjecanja koja neka dosadasnje "historijske" podvale nisu mogle izbrisati niti izmijeniti spoznaju pravde i nepravde koje svaki ljudski um moze razlikovati osim ako sam pred sobom ne glumi i namjerno ih brka. Stoga, neka su sluzbene elaboracije po strani jer njihova suhoparnost bit ce tipicno nemilosrdna; misao vodilja ovoga tekstaj esu ljudska osjecanja. Taj aspekt zasigurno je teze dokuciti, zbrajati i oduzimati, pa ga onda u ime nekoga ili necega javno predstaviti, ali on egzistira i ovoje pokusaj da mu se da malo prostora.
Polazeci od cinjenice da je za primjer i vise nego dovoljan samo jedan zivot ostavljen u zalog, zaplet odvlaci u noc prije akcije spomenutog datuma. Pred jednom je skupinom vojnika u malim kartonskim kutijama konzervirane hrane dostatno za bar tri dana sto samo po sebi budi neizvjesnost, a za pocetak predstoji visesatno pjesacenje po grubim terenima. Smisao je dragovoljnosti zamalo postao relativnim jer ga se tada precesto dovodilo u pitanje, ali ne od tih i nekolicine drugih ljudi. Oni su, po mnogima, nepotrebno izazivali sudbinu i trebalo je da su u krevetu umjesto sto u maskirnoj odjeci hodaju okolo i zveckanjem streljiva remete zrikavaca glas, a sudbinska pitanja neka se rjesavaju sama od sebe. Ako se netko od njih i jest lomio pod pritiskom nove i dotad nepoznate zivotne situacije nije se dalo primijetiti, prava kusnja morala je pocekati jos pola sata kojeg buduci ratnici iskoristise za malo sna. No, jedan je od njih utonuo u svoj posljednj i ovozemaljski san. Nije se znalo tko je, niti da ce uopce biti tako, ali cinjenica je da su svi otisli i suocili se.
Koliko god se o dogadjaju toga dana jos iste veceri zivo raspravljalo, i bespredmetno ali i na koristan nacin, i ma kako to povjesnicari kane razvrstati, situacija je ubrzo postala i ostala posve jasna: zna se dobro ciji su hici tada poceli rat, kakve su cije namjere i koliko ispravne bile, ali i tko se u danim okolnostima pokolebao! Sve eventualne lazi mogu se prodati jedino na strani, ovdje vise ne, i uvijek ce se moci uz njih ili im na put stati. Bilo gdje. Isto tako, ovom dogadjaju ne treba traziti mjesto u posvemasnjem priljevu i danas svakakvom poimanju slavnog, legendarnog i tome slicnog. On je uostalom, otvorio crnu rubriku u koju ce od toga dana pa do kraja rata biti upisano vise od 110 vareskih hrvatskih imena. Ni heroje svoje ne trebamo izmisljati hineci im pocast kao oni koji se u tome posljednjih godina ostro nadmecu vec samo istinski cijeniti zrtvu, u ovom slucaju pokojnog Roberta Zekica, te cestito je bastiniti, sjecajuci se onoga ipak povijesnog dana i nje kao prve i neprikosnovene odnosno kao takve koju su u ono doba, a i mnogo kasnije, samo rijetki bili spremni uciniti.
U SJECANJE NA ROBERTA ZEKICA, PRVOG PALOG BRANITELJA OPCINE VARES | |
|
umrijet mora svak, alī pise nam u zvijezdama, iz dlana ces procitat, da ostajes nas, Ti, u oruzju brat ... |