LEGENDE IZ VARESKOG KRAJA (6) Pise: Toni Petkovic
Svaki je narod u svojoj proslosti imao teske i tegobne godine, ali i desetljeca napretka i prosperiteta. Od tih minulih vremena ostali su nam pisani dokumenti i, dakako legende. Pisana povijest vjerodostojnost nas vodi ka nasim starinama, ali je i ona omedjena vremenom kada njezini izvori presusuju. Legenda nas, pak, svojim leprsavim krilima nosi do neslucenih daljina u kojima stvarnost cesto prelazi u bajku i najljepsi san. Mnogo je pisanih povijesnih dokumenata koji svjedoce o proslosti naseg grada i njegove okolice, a legende su prilicno rijetke i upravo zato dragocjene za nas.

KAMENI MOST

   Te je zime planina Zvijezda dugo drzala u snjeznom zagrljaju naselje, smjesteno u njezinu podnozju. Usljed snjeznih nanosa, okolne su padine iznad kotline bile tesko prohodne. Ledeni planinski vjetar brzo bi zameo tragove rijetkih nevoljnika koji su se usudili gaziti duboki snijeg. Stisnuta strmim padinama i pritisnuta dubokim prekrivacem, umrtvila se kotlina i zajedno sa svojim ziteljima utonula u zimski san.

   Iznenada, naglo i silovito, u kotlinu stize proljece. Ni najstariji zitelji maloga naselja nisu pamtili tako brzo budjenje iz zimske obamrlosti. Starije su zene govorile da to nece biti na dobro, plaseci se kao i uvijek kuge, gladi i rata.

   Proljetni razvigorac nije probudio samo prirodu; njegovom opojnom sumu ne odoljese ni Ijudi. Odvec dugo pritajena simpatija izmedju Anke, mlade krscanke, i Akifa, mladica iz imucne i ugledne muslimanske obitelji, poput bujice buknu u snaznu Ijubav.

   Poznavali su se dugo, gotovo od djecijih dana. Akifovi su u naselju drzali trgovinu, imali zemlji i lijepu veliku kucu. Akif se cesto zadrzavao u naselju. Po citavo je Ijeto boravio u toj kuci, a samo bi zimi duze ostajao na ocevu imanju izvan naselja.

   Mladic je vec poodavno prispio za zenidbu. Nudio mu je babo pristale djevojke,ali on ni da cuje. Uporno je, mimo svih obicaja, ponavljao ocu da zeli samo lijepu krscanku iz Varesa. Nije to starom Jusufu bilo pravo; ta zar da mu, pored tolikih djevojaka iz uglednih muslimanskih obitelji, snaha bude tudjinka? Ali, Jusufje uvijek bio razuman covjek. Sina jedinca Bog mu podari u poodmaklim godinama, a mladiceva silna Ijubav prema lijepoj krscanki skrsi njegov otpor i on na koncu sinu dade dopustenje da je dovede u kucu.

   Presretan zbog oceva pristanka, mladic sa svojom izabranicom dogovori da ona u nedjelju s vecernje mise ne podje doma uz Vares kako je to godinama cinila, nego da krene niz carsiju do uskog drvenog prijelaza preko rijeke gdje ce je on cekati.

   I Anka se dugo lomila, krijuci svoje jade i od najblizih. Majka je sutjela, premda je zamjecivala blijedilo na kcerinom licu. Znala je Anka da ce i sama pomisao da bi mogla poci za drugu vjeru kod njezinih izazvati osudu i mozda roditeljsko prokletstvo. Znala je i to da joj u novom domu nece biti lako; drugi Ijudi, obicaji i vjera bili su barijera preko koje se tesko prelazilo. Ipak, srce joj je govorilo da jedina odluka koju ona moze donijeti jeste poci za Akifa. Stoga krisom spremi nesto stvari i nista ne govoreci svojima odvazno zakoraci u neizvjesnost. Srce joj je ludo lupalo, a suza zamaglila oci dok su je te veceri noge vukle niz varesku carsiju.

   Akif je jos davno dosao na drugu stranu rijeke i pod sirokom krosnjom stare lipe krsio prste moleci se bogu da se Anka ne predomisli. Od silne Ijubavi krv i misli mu se uzburkase bas kao i rijeka pokraj njega, nabujala od siline proljeca i naglog topljenja snijega u planini. Rijeka, inace mirna i pitoma, nadosla i popunila korito, a zamamnim vrtlozenjem zanosi oci.

   I bas te veceri naoblaci se od perunske strane, a proljetna kisa smoci kaldrmu niz carsiju i uski drveni prijelaz preko kojeg je Anka trebala prijeci na drugu obalu. Ne sluteci zlo, Anka zakoraci na prijelaz znajuci da je na drugoj strani ceka njen Akif. Presavsi veci dio mostica baci pogled u nabujalu rijeku koja je svojom igrom zanese, drhtava noga pokleknu, Anka se oklizne i s krikom pade u vodu. Snazna je matica odmah zahvati i ponese.

   Vidjevsi sto se dogodi njegovoj dragani, Akif ne razmisljajuci ni trena skoci u nabujalu rijeku. Uspije jedino uhvatiti Ankinu ispruzenu ruku koja ga u samrtnom grcu posljednji put stisnu.Voda ih izbaci tek u donjem toku rijeke gdje ih pronadjose ugljari.

   Glas o nesreci dvoje mladih munjevito se prenese mirnim naseljem. Crkveno zvono zaplaka muklom zvonjavom, a zene se s nevjericom krstise zazivajuci im pokoj vjecni. Tek treci dan odlucise ih pokopati. Mladicu podigose nisan na obali s kojeje skocio u uzburkanu rijeku, a djevojku sahranise na drugoj strani nasuprot njemu.

   Ankina smrt duboko razalosti njezin roditeljski dom.

   Akifov je otac danima zamisljeno otpuhivao dim iz cibuka. Vidjelo se da tesko pati i da se lomi sto uciniti. Naposljektku odluci da bogatstvo koje je godinama stjecao podari sinu jedincu. Sva imanja rasproda a trgovinu dokinu i od prikupljenog novca naumi graditi most na mjestu gdje stradase njegov jedinac i nesudjena nevjesta. Dovede graditelje vjeste obradi kamena, koji su tri godine strpljivo zidali kameni most na jedan luk. Gradeci ga sa dvije strane na sredini ga spojise u neraskidivu vezu, bas kao sto se u samrtnom trenutku spjise ruke Anke i Akifa.

   To je bila posljednja zelja staroga Jusufa; da svog voljenog sina posmrtno spoji s njegovom odabranicom, te da ostavi vjecni spomen na nesretnu sudbinu dvoje mladih Ijudi.

   U konstrukciji mosta vjesti majstori ostavise otvor u koji Jusuf drhtavom rukom polozi dva zlatna prstena ukrasena dragim kamenjem kojim posmrtno vjenca Anku i Akifa, kao i zapis o njihovoj tragicnoj smrti. Otvor zazidase posljednjim kamenom, nakon cega Jusuf otpusti majstore, bogato ih nagradivsi i obavezavsi na cuvanje tajne o pokretnom kamenu i o dva prstena u otvoru. Jusuf ubrzo umrije ne mogavsi preboljeti sinovljevu smrt.

   I danas se taj kameni most uzdize iznad rijeke kao dvije ispruzene ruke spojene u vjecni stisak.