PROMOCIJA "PISAMA HAJIMU ALTARCU"

Knjiga kompliment Varešu

(Sandra Biletić – Amira Hujdur: Pisma Hajimu Altarcu iz koncentracionih logora u Drugom svjetskom ratu, Sarajevo, 2010.)

 

 Željko Ivanković

 

Priređivačice ove knjige Sandra Biletić i Amira Hujdur uradile su vrhunski posao. S ovom sam se građom upoznao u Građi Arhiva BiH, gdje su je autorice prvotno objavile i, kao i svi koji se s time sretnu prvi put, ostao iznenađen. A onda sam dobio na uvid i knjigu koja zaista izgleda sjajno, i koja je u odnosu na Građu bogatija barem za dva nova segmenta. Prvi, da je prevedena na engleski jezik čime je građa postala svjetski referentna i drugi, što je meni osobno mnogo važnije, da je obogaćena ilustrativnom građom; objavljeni su i faksimili dopisnica pisanih iz endehazijskih logora. Na sarajevskoj sam promociji, koja je bila u židovskom Novom hramu, autoricama rekao ono što želim i ovdje naglasiti: ova je knjiga najmanje knjiga o Hajimu Altarcu, ona je mnogo više knjiga o nesretnicima koji iz endehazijskih logora i očaja pišu čovjeku koji se nalazi negdje otkud im možda može pomoći, a to se "možda" pokazuje veoma učinkovitim. I drugo, meni još važnije – ovo je knjiga o Varešu. Ova je knjiga najveći kompliment Varešu!

Govorim to sa sviješću čovjeka koji je pročitao toliko knjiga vareških autora, ali i knjiga o Varešu. Ovo je zaista knjiga koja Varešu podiže trajan spomenik.

Želim pokazati zašto takvo što tvrdim. Nedavno smo, većina nas se sjeća, imali na ovim prostorima rat i dobro znamo što znači kad jedna vojska poklopi jedan grad i kako je u tom gradu onima koji su druge vjere, nacije ili ideoloških oznaka. Kako je bilo u Varešu kad je na vlasti bio HVO kad bi neki Hrvat pomagao svojim sugrađanima Muslimanima ili Srbima, ili obratno, kad je na vlasti bila Armija što je značilo kad bi neki Musliman pomagao svojim sugrađanima Hrvatima. E sad, zamislite Endehaziju koja je čak, za razliku od ovoga, imala rasni zakon po kom se Židovi imaju eksterminirati, a vi ne samo da se upuštate u rizik "sumnjivog" djelovanja, nego otvoreno kršite zakon.

I kako je onda moguće razumjeti ili objasniti da u toj i takvoj Endehaziji postoji i u nekakvom Varešu javno djeluje nekakav Hajim Altarac?

Ova knjiga otkriva jednu dimenziju tog problema i neću je ponavljati. Autorice su, međutim, donijele građu koja će nužno zaintrigirati mnoge historičare, a koji će neizbježno polaziti od ovih dokumenata u svojim budućim istraživanjima. Ovdje, naime, želim ukazati na jedan posve drugi dokument i pokušati vas navesti na zajedničko razmišljanje o problemu. Alen je Kristić prije dvije godine, na znanstvenom skupu Stoljeća Kraljeve Sutjeske kritičko-istraživački "iščitao" samostansku kroniku iz Drugog svjetskog rata i u svom je tekstu donio veoma zanimljivo svjedočenje čovjeka koji je tu kroniku pisao. Podsjećam sve vas da franjevački samostani imaju svoje službene kroničare, a ovaj je dio kronike u Kristićevu tekstu prvi put postao prezentan našoj javnosti.

Ovdje želim usporediti te dvije slike, te dvije vizure, ta dva segmenta jedne velike i još neistražene istine kako bismo zajedno razmislili o činjenici kako je bio moguć jedan Hajim Altarac u jednom Varešu u jedno takvo vrijeme kad su endehazijski logori, a bilo ih je na desetke, bili puni Židova, i kad su ti isti Židovi bili prisiljavani na logorski "koristan rad" ili jednostavno osuđivani na ubijanje i nestanak. Ne umanjujući nijednu kvalifikaciju o velikom i važnom čovjeku, o velikom malom čovjeku Hajimu Altarcu, kako se ovdje kaže, koji je bio i cijenjen i poštovan i stručan i nesebičan čovjek, neosporno veliki dobročinitelj, želim ukazati, uz svoju osnovnu tezu da je ova knjiga kompliment Varešu, i na sljedeće: Varešani se bore da tog čovjeka sačuvaju, bore se protiv njegova hapšenja. Zašto? I kako se moguće boriti protiv države koja hoće uhapsiti proskribiranog čovjeka? Naravno da je važna činjenica i opravdanje da je on ljekarnik, da im je potreban, da im pruža pomoć, jer ima medicinska znanja, dakle u malome je i liječnik i ljekarnik... No, je li sve to dovoljan razlog da bi jedan takav čovjek ostao u životu? Ne. I mnogo veći i važniji Židovi, i s mnogo većim ugledom i s mnogo boljim društvenim vezama u to su doba nestajali. Koliko god se za Altarca zalagali građani jednog malog mjesta poput tadašnjeg Vareša to ne bi bilo dostatno za suprotstaviti se rasnim zakonima Endehazije. Jer, koliko god da su bili preuzeti iz Hitlerovih rasnih zakona, dakle i sami rigorozni, moramo imati na umu da se čak i tadašnji visoki predstavnik Hitlerove vlasti u Zagrebu često bunio protiv rigoroznosti njihove praktične provedbe u Pavelićevu režimu. Kako je, dakle, bilo moguće da jedan takav čovjek ostane i opstane u Varešu, i još bude u poziciji pomagati svojim sunarodnjacima u cijelom nizu endehazijskih logora?

Hajdemo uvažiti i činjenicu da su ga Varešani krili. No, zapitajmo se, tko je, kad postoji jedan takav zakon, dovoljno hrabar i(li) lud i u stanju sakrivati ga po svojim kućama tolike godine? Tko je to dovoljno hrabar da mu, uza svo skrivanje, još donosi namirnice, lijekove i druge potrepštine da bi ih on, u tim oskudnim vremenima (znamo što je rat!) mogao razašiljati po logorima, i otkud uopće mogućnost da čuvari logora prispjele pakete dijele Židovima? Dakle, očito je da je u tom zakonu i njegovoj provedbi bilo i rupa, kao i u svakom zakonu, te da je bilo ljudi koji su mogli raditi neke stvari mimo ili unatoč tim zakonima. Nas zanima vareška dimenzija tog fenomena.

Kad je Hajim Altarac umro, a ova knjiga i o tome svjedoči, u beogradskim je novinama pisalo da je on bio čovjek kojeg su Varešani spašavali kad bi nailazila "neprijateljska vojska". Citiram: "Spasili su ga radnici ovog industrijskog mjesta. Izlagao se opasnosti i slao pomoć." Pazite to! Koja to neprijateljska vojska nailazi i može naići kroz Vareš od 1941. do 1945., koja kad je u to doba Vareš u NDH, jednoj, unatoč ratu, ipak međunarodno priznatoj državi? A ako je riječ o Endehaziji, ma kakva da je bila, onda nikakva neprijateljska vojska nije mogla nailaziti, osim ako ti neprijatelji nisu bili pobunjenici iz šume, partizani. Jer oni su tada jedini neprijatelji postojećoj državi i režimu. Iz ovog novinskog citata ispada da su Altarca tada čuvali od partizana. Nonsens! U zemlji i gradu kojim vladaju državne strukture NDH nikakvi ga radnici ne bi bili u stanju spasiti od te iste države. A ako u taj grad još dođu ustaše ili Nijemci, oni toj državi nisu bili neprijatelji. Očigledni su problemi s nominacijom koju komunistička vlast nije znala razriješiti, jer se nije htjela suočiti s činjenicama koje ovdje želimo donijeti.

Tezom da su Altarca spašavali radnici, citat je iz 1962. kad je umro, pokušava se reći da je radnička klasa, koja je bila "na vlasti" u drugoj Jugoslaviji, imala stvarnu moć u Varešu i u Drugom svjetskom ratu. Što, evo, dopuštam da je dijelom točno. Međutim, zašto je onda Vareš sve vrijeme iza Drugog svjetskog rata bio proskribiran i pod tihim sankcijama kao ustaško mjesto, kao Mali Rim...?

No, budimo ipak malo realistični. Nema radničke klase koja može spasiti jednog Židova od rasnih zakona kad neprijateljska vojska dođe u Vareš 1941.–1945., kad je sva vlast u Varešu, ako baš hoćete, osim dva-tri kratkotrajna "partizanska oslobađanja" endehazijska – osim ako s oslobodiocima Vareša iz 1945. nije proveo sve vrijeme rata, a to je moglo biti jedino u šumi, i ako je, uz to, bio baš dobro čuvan (kao npr. Nazor) da mu se ništa ne dogodi. No, što ćemo s pismima ljekarničke komore iz Zagreba u proljeće 1942. kad Altarac vodi živu prepisku oko registracije svoje ljekarne u Varešu. Znamo da tu prepisku ne vodi netko u njegovo ime, a ti koji dobiju njegove dopise (u Zagrebu) i koji ga opominju na registraciju itekako znaju da je u pitanju ljekarnik Židov. Pa ipak on u Varešu na određeni način traje i opstaje, uza sve moguće zakone i stvarnu fizičku pogibelj. I to nipošto nije jedini slučaj, bilo je još takvih slučajeva, ali nas zanima ovaj vareški.

E sad, pogledajmo kako stoje neke činjenice iz sutješke samostanske kronike? Jedna od njih kaže da je autor kronike fra Arkanđeo Grgić, čovjek desne orijentacije. Nije proustaški orijentiran, ali je neprijateljski raspoložen prema komunizmu i partizanima. U isto je vrijeme tadašnji sutješki gvardijan, fra Srećko Franjkić, rodom iz Vijake kod Vareša, bio čovjek lijeve orijentacije i, gle, čak – predsjednik Općinskog odbora Narodno-oslobodilačkog fronta 1944.–1945. A sad još i ovo! Član prvog ilegalnog Narodno-oslobodilačkog odbora Vareš bio je, a to potpada pod sutješki samostan, vareški župnik fra Miroslav Milošević, rodom iz Vareša. Kuća Hajima Altarca se u to doba nalazi u prostoru unutar današnje ograde župnog dvora, na dohvat očiju vareškog župnika, što nije nimalo nevažno. I sad nam neke stvari postaju mnogo bjelodanije, a osobito s obzirom na tekst svjedočenja nakon Altarčeve smrti.

Očito je i unutar ustaške vlasti i unutar proskribiranog hrvatskog naroda i katoličkog klera snažno razvijena svijest da su rasni zakoni Endehazije zločinački, suprotni kršćanskom nauku. Podsjećam i na činjenicu da vrhovna uprava franjevačkog reda svojim aktom iz Rima 24. srpnja 1941. godine priječi franjevcima bilo kakav angažman u političkom i vojnom aparatu NDH-a i sudjelovanje u progonima Srba i Židova, kao i u masovnom prevođenju pravoslavnih na katoličku vjeru. Tako izričit i precizan dokument sadržan u deset točaka nije izdala nijedna crkvena institucija u toku Drugog svjetskog rata. I dva su se ratna provincijala Bosne Srebrene, fra Anđeo Kajić i fra Kruno Misilo, strogo pridržavali primljenih naputaka zbog čega su došli u sukob s nekim od fratara koji su bili samo proustaški orijentirani, kažem orijentirani, jer nisu mogli djelovati budući da bi u slučaju djelovanja bili isključeni iz Reda.

Dakle, u to doba treba računati barem još i s tom činjenicom da je iza Altarca – koliko god je civilna vlast, kako to kažu spomenute beogradske novine, bila neprijateljska, endehazijska – stajao i snažan potporanj utjecaja vareškog župnika, koji ne samo da je bio ugledni franjevac i katolik kojemu su Božji zakoni iznad ljudskih, pogotovu bezbožnih endehazijskih, nego je u svom dvostrukom životu imao i onaj ilegalni potporanj, vezan uz narodno-oslobodilački pokret, pa je i toj župnikovoj poziciji zahvaliti trajno spašavanje Hajima Altarca. Sve je ovo kontekst u kom u Varešu opstaje ljekarnik Altarac, a za koji mi danas znamo i koji je namjerno bio od nas skrivan u posvemašnjem krivotvorenju povijesti koju je nakon 1945. činio ratni pobjednik!

Takav je ljekarnik, nesumnjivo, trebao i tadašnjem Varešu, ali i onima u šumi, jer je mogao slati lijekove, hranu i ostalo, dok je ugledni vareški župnik mogao djelovati i vjerojatno je djelovao kao "nevidljiva zaštita": i utjecajem na svoje sunarodnjake, ljude koji su obavljali vlast u ustaškoj, endehazijskoj državi i pozivao ih, ako ništa drugo, ono na njihovu vjerničku svijest da taj i takav čovjek treba biti sakrivan i čuvan – jer je prije svega čovjek, a onda i jer je koristan, ako već netko ne razumije visoke moralne zahtjeve – a onda i prema onima u šumi, jer je ustaškoj vlasti bio najmanje sumnjiv.

A ono na što posebno želim svratiti našu pozornost je pitanje bi li Hajim Altarac mogao pružati takvu i tako dugotrajnu pomoć svojim zemljacima po logorima, i ne samo po logorima, jer je pomoć slao i u Visoko, i u Fojnicu, pa i u Sarajevo, dakle bi li mogao slati pomoć u hrani, lijekovima i osnovnim higijenskim potrepštinama – i uza sve svoje sposobnosti i mogućnosti koje je kao takav mogao imati, i još tolike godine i na toliko adresa – da iza njega nisu stajali vareški ljudi!? Tu je pomoć, ipak, davao i vareški narod, s njime je ona skupljana da bi je on bio u stanju slati. I stoga ovdje spominjem, uza sve brojne anonimne pomagače, uglednu varešku trgovačku obitelj Hasanagić, koja se u knjizi izrijekom spominje.

Dakle, po svemu važna knjiga Sandre Biletić i Amire Hujdur donijela nam je iznimno vrijednu historijsku građu, koja će omogućiti i otvoriti daljnja istraživanja. Jedno od njih je, nevezano za ovu knjigu, ono što nam ga donosi izvrstan tekst Alena Kristića. I koliko smo zahvalni našim autoricama za nadasve važnu knjigu, a za Vareš dragocjenu, jer ona u nama budi osjećaj ponosa, toliko smo zainteresirani za sve ono što će ova knjiga u budućnosti potaknuti kao mogući niz istraživanja i razumijevanja one naše povijesti koju ne znamo i koja je od nas namjerno skrivana, a zbog koje je Vareš dugo i neopravdano trpio.