SVJEDOČANSTVA: OLOVSKE RATNE GODINE (III)

PRSA U PRSA

 

Ovo su zapisi koji se odnose na četiri burne godine u olovu – od 1. siječnja 1992. do 1. siječnja 1996. – kojima su obuhvaćena ratna zbivanja na području te Varešu susjedne općine.

Dramatična storija o stradanju ljudi toga kraja obiluje pikanterijama i ratnim preokretima kakvi su mogući valjda samo u Bosni, a osim Olova, u fokusu se nalaze i hrvatska-katolička sela Magulica i Jelaške, te Vijaka i Oćevija.

 

            Piše fra Berislav Kalfić

 

            23. rujna 1992.

 

U ranim jutarnjim satima, negdje oko 4 sata, bio je napad na Olovo na bojišnici "Jelik", u pokušaju proboja. Upravo na toj crti nalaze se i bojovnici HVO voda "Fra Matija Divković". Došao je i gosp. Mario Andrić iz Vijake, zapovjednik satnije HVO brigade "Bobovac". Dovezao dragocjenu pomoć u streljivu za HVO bojovnike. Podijeliti nešto od toga i za borce muslimanskog bataljuna. Napad je odbijen!

 

26. rujna 1992.

 

Poginuo na bojišnici "Jelik" od gelera topovske granate sa srpskih položaja Vladimir Grgić, sin Rude, bojovnik voda "Fra Matija Divković". Pokopan je u gradskom parku, kod robne kuće. Na groblje je bilo nemoguće ići, jer tu lokaciju granatiraju "oni s brda"!

 

27. rujna 1992.

 

Popodnevni sati. Ubitačno, opet, granatiranje grada Olova, posebnog Gornjeg. Granate su padale i oko crkve. Jedna teška haubička granata pala je na podzidu (deset metara od zida sakristije) i razorila jedan dio te podzide, dok je druga prebacila sakristiju pa na istoj udaljenosti eksplodirala u stijeni. Od tih granata smrskana su gotovo sva stakla na prozorima sakristije, a poneki komadić (geler) proletio je i kroz vitraje crkvenih prozora. Jednom riječju: dan je ovo bio najstravičniji za Gornje Olovo. Posebno za područje zvano Hanište (lokacija ispred crkve) koje je cijelo bilo u plamenu i dimu. Oko 15 kuća je posve porušeno, izgorjelo u vatri sve. Nadlijetala je i avijacija. Djelovala na obližnjim Bakićima. Čulo se mnogo snažnih detonacija, bijaše jezivo osluškivati ih.

 

5. studenog 1992.

 

Od 10.30 počela je, do sada, najžešća topnička vatra i granatiranje centra Olova. Pogođen je i stožer HVO-a. Oštećen je mnogo. Poginuo je od gelera granate (uz druge još poginule i ranjene!) hrabri bojovnik Ljuban Kokorović, član predsjedništva HVO Olovo. Granatiranje ga je zadesilo u zgradi stožera i krenuo je u obližnje sklonište, ali poginuo na putu. Pokopan je sutradan na groblju u Magulici.

U 16.45 novi pokušaj prodora. Teške borbe vodile su se na položajima Kruševo – Bakići. Ima mnogo ranjenih i poginulih boraca Olova. Ipak, prodor je zaustavljen, Olovo spašeno.

 

9. studenog 1992.

 

Večernji sati – oko 22h. Opet teške borbe za Olovo. Sada se vode nadomak gradu – u Olovskim Lukama. Zaglušna pucnjava svih vrsta oružja razliježe se dolinom olovskom. Došlo je i do presudnog trenutka – borbe "prsa u prsa"! Bitka je trajala cijeli sat. Ranjenih i izginulih na obje strane bijaše mnogo. No, obrana je izdržala. Olovo je opet spašeno, hvala Bogu!

 

26. studenog 1992.

 

Granatiranje opet. Bjesomučno. I Gornje i Donje Olovo na udaru su. Ne biraju se ciljevi. Tako cijeli dan, uz samo kratke pauze, toliko valjda da se ohlade topovske cijevi... Ima dosta ranjenih. A i poginulih – dva civila i jedno dijete! Grad sve više postaje hrpa ruševina. Ulicama i putevima ne može se ići zbog srušenih električnih stupova i zamršenih električnih žica koje leže po tlu. Sve djeluje sablasno i stravično. Grad je već mjesecima bez struje. Tko ima svijeća, služi se njima...

Jest, tako eto prođe i ovaj dan. A tek je prošlo nekoliko mjeseci ratovanja, što li će biti još!?

 

25. prosinca 1992.

 

Jučer, na Badnjak dakle, palo samo nekoliko granata u prijepodnevnom vremenu. Danas, na blagdan Božića, bilo je mirno. Tradicionalna misa polnoćka nije bila – iz razumljivih razloga. Bila je samo misa zornica u 6 sati. Celebrirao je fra Bernardin Matić, duhovni pomoćnik pri Svetištu. Prisutnih, odnosno rekao bih – hrabrih, koji su došli, bilo je oko 30! Većinu sačinjavali pripadnici olovskog voda HVO-a.

Na filijali Oćevija bila je isto misa zornica u 5 sati koju sam išao osobno predvoditi. Naroda puna crkva. Poslije mise bila je pucnjava ne samo kod crkve nego i na svim stranama (širinom i dužinom) mjesta Oćevije.

U dodatku i ovo: za božićnu misu zornicu u Oćeviji olovska muslimanska brigada ponudila mi je kao upravitelju svetišta pratnju do Oćevije – svoju vojnu policiju. Kako u znak počasti "paroku", tako i iz razloga osobne sigurnosti.

 

U sljedećem broju:

 

Pucnjima u zrak zaraćene strane složno ušle u novu ratnu godinu  * Dolazak reportera "Der Spiegela"  * Novi udar na stožer HVO-a  * Izaslanstvo olovskih Hrvata odlazi po materijalnu pomoć u Republiku Hrvatsku * Da li zvoniti crkvenim zvonom na Veliki petak?