SVJEDOČANSTVA: OLOVSKE RATNE GODINE (II)

POČELO JE...

 

Ovo su zapisi koji se odnose na četiri burne godine u olovu – od 1. siječnja 1992. do 1. siječnja 1996. – kojima su obuhvaćena ratna zbivanja na području te Varešu susjedne općine.

Dramatična storija o stradanju ljudi toga kraja obiluje pikanterijama i ratnim preokretima kakvi su mogući valjda samo u Bosni, a osim Olova, u fokusu se nalaze i hrvatska-katolička sela Magulica i Jelaške, te Vijaka i Oćevija.

 

            Piše fra Berislav Kalfić

 

            3. lipnja 1992.

 

Upriličen je odlazak na teren, na područja mjesnih zajednica olovske općine: Jelaške/Stojčići i Kamensko/Magulica. Svrha: održati prigodne govore i uputiti pozive mjesnom stanovništvu, muslimanima i katolicima-Hrvatima, da čuvaju (i sačuvaju!) dosadašnji suživot jednih s drugima u ovim zakrvavljenim vremenima. Da ostanu u slozi i miru, da ne nasjedaju nekim stranačkim programima i pogubnim pozivima na dijeljenje, na podjelu Bosne i Hercegovine. Jednom riječju: da ne nasjeda nitko politici nekih "narodnih vođa" koja navodi na zavađanje i mržnju i na stvaranje etnički posve čistih teritorija/država. Inicijativa o odlascima na teren došla je od olovskih društveno-političkih organizacija s kojom su upoznali i pozvali na suradnju predstavnike vjerskih zajednica.

 

srpanj 1992.

 

Srpanj s nikakvim dobrom nije počeo, nego samo se potvrđuje gorčina stvarnosti ratne u kojoj se živi. Situacija je sve mučnija. Posebna uznemirenost je ova: građani Olova (muslimanski živalj) većinom su počeli napuštati grad Olovo. Također i muslimani Gornjeg Olova. Odlaze mnogi u pravcu Vareša i Vijake, u mjesta udaljena od Olova oko 30-ak km, a koja štite oružane snage HVO-a. Odlaze dakle tu, da u tim mjestima potraže skrovišta svoja jer sve je veće strahovanje da bi moglo doći do bespoštednih borbi za obranu samog Olova. I Oćevija i Vijaka velikodušno su ih prihvatili, otvorili im mnogi (odnosno svi kojima su došli) vrata svojih kuća – našom kršćanskom dušom pomoći bližnjemu svome u nevolji njegovoj. Također i voditelji humanitarne pomoći u mjestu Vijaka: voditelj Caritasa župnik fra Željko Filipović, kao i "intendant" – skrbnik vojnog skladišta HVO-a Boško Andrić, izjednačili su spomenute izbjeglice u svemu davanju s lokalnim stanovništvom, često su bili i privilegirani kod podjele hrane, odjeće i obuće. Svih 37 Hrvata-katolika ostalo je u Olovu! Isto tako i mi svećenici (fra Bernardin Matić i ja): nismo htjeli ni pomisliti na napuštanje Olova i ostavljanje crkve/svetišta Gospina, kao ni svoga "stada"!

I tako, sve više se nadvija avet rata nad Olovo, grad koji je opkoljen gotovo sa svih strana napadačima – Srbima. U svakom susretu s građanima koji su odlučno ostali o tome se priča ipak s jednom dozom nevjerice. Jedini slobodni izlaz/ulaz u Olovo je ostao uz rijeku Krivaju...

 

7. kolovoza 1992.

 

Nakon vreline dana "ostaci" građana su izašli na ulice i pred svoje kuće da uživaju u ugođaju svježine predvečerja. Sunce je bilo upravo na zalasku. A onda... Onda dođoše trenuci kojima se nitko nije nadao, da to može biti, i kada je zastao dah svim preostalim žiteljima Olova. Odmetnuti Srbi, od dojučerašnjih svojih susjeda i prijatelja, počeli tući topovima Olovo! Topništvo djeluje iz pravca Dugandžića i Bjeliša (istočna strana) i iz Krivajevića (jugozapadna strana). Tuku grad! Jednako i Gornje Olovo! Čuju se prvi krici ranjenika i panični glasovi dozivanja bolničkih kola. Tako bijaše i na ulici kod džamije (u susjedstvu crkve!). Poslije eksplozije jedne granate u blizini, sljedeća je bila upućena prema crkvi, ali je eksplodirala u brdu iza crkve i nije bilo oštećenja.

 

14./15. kolovoza 1992.

 

Ratna vremena su. Ratni plamen nakon 47 godina mira opet žari i pali u Bosni! Posebno baš u Bosni – nesmiljenom svojom žestinom, snage zla na djelu su. Olovo je u posvemašnjem okruženju. Niti ući niti izići iz Olova bez velike opasnosti po život. Neselektivno padaju granate. Povremena pucnjava na utvđenim rovovima olovskih branitelja... Eto, u takvim prilikama i neprilikama dočekuje se ove godine blagdan Velike Gospe. I stoga nisam mogao (niti htio) kriti loše raspoloženje: potresenost, zabrinutost i tugu svoju. Zapravo, već od prvog dana granatiranja bio sam opterećen pitanjem: Bože moj, hoće li itko ove godine doći na prigodne i tradicionalne blagdanske mise!? U susretima (i razgovorima) s komšijama muslimanima primijetili su oni na mom licu tu zabrinutost. Jednog dana jedna komšinica muslimanka, čuvši razlog mojih briga i neraspoloženja moga, reče mi ove dirljive riječi: "Komšija paroče, nemojte biti tako zabrinuti i tužni. Ako ne dođu vaši vjernici, mi ćemo doći i napuniti vašu crkvu na taj dan kao što svake godine dolazimo na blagdan da budemo zajedno s vašim vjernicima. Ali ovaj put ćemo se posebno organizovati i gledati da nas bude više. Nećete biti sami, a ako dođu i vaši, još bolje. Jer i mi volimo Gospu, tako nas uči naša sveta knjiga Kur'an."

I, zaista, održali su riječ! Uoči pučke mise u 11 sati (pola sata prije) dođe deset muslimanki i s njima dvojica u vojnim odorama. Oni su došli s borbenih položaja u mjestu Bakići (5 km od Olova prema Sarajevu). Tražili su od svog zapovjednika dozvolu izbivanja s linije u vremenu od tri sata. I obrazložili su svoj zahtjev – biti na misi jer su na ovaj blagdan crkvi dolazili i njihovi stari pa žele i oni. Bili su to Ramiz Čamdžić i Ramiz Dramalija. I dobili su od zapovjednika dozvolu biti "van stroja" ne tri nego pet sati! Pred samu misu, uz rizik potencijalnog granatiranja, krenuše iz grada put crkve u brdu i naši vjernici – njih osam. Dakle, sad nas je ukupno 20. Od drugih hodočasnika koji su tradicionalno dolazili s raznih strana ne dođe nitko osim jedne žene iz Vijake! Janja Lekić. Došla ona, i to bosonoga, vjerna svom svakogodišnjem zavjetu Gospi olovskoj!

 

21. kolovoza 1992.

 

Predvečerje. Opet granatiranje grada. Odjekuje dolina olovska od eksplozija. Nedugo iza granatiranja grada, poče i granatiranje Gornjeg Olova. Jedna je granata doletjela i eksplodirala između stijene Kleka i drvene kuće za hodočasnike, oko 20 metara od crkve. Drveće, osobito jedan veliki grm zobike, ublažio je razornu moć tako da je na crkvi smrskano samo nekoliko stakala.

 

14. rujna 1992.

 

Osnovan HVO Olovo. Osnovan je na inicijativu građana Hrvata koji žive u Olovu. Sastoji se od formacije jednog voda (oko 40 bojovnika). Osnovan je u kući Ljubana Kokorovića, zvanog Mornar. Najviše truda u osnivanje ove formacije uložio je Zdravko Dujmović, zamjenik načelnika SUP-a Olovo, donekle i uz moju pomoć. Osnivanje je u svrhu uključivanja katolika Hrvata u obranu Olova zajedno s borcima muslimanima okupljenim u TO Olovo.

Spomenuti HVO vod nosi ime "Fra Matija Divković". U sastavu njegovom, uz olovske bojovnike, nalaze se i dragovoljci iz Magulice, kao i iz Oćevije (općina Vareš).

 

U sljedećem broju:

 

Pripadnici HVO-a ginu u topničkim napadima * Nastavlja se granatiranje olovskog svetišta * Obrana teškim naporom zadržava prodor u grad * I djeca gube živote * Prvi ratni Božić