INTERVIEW: prof. RAJMUND LIKIĆ, glazbenik

MLADI, UZMITE INICIJATIVU

 

Posljednje večeri u travnju, kad se suton s Peruna spustio niza šumu u Vareš Majdan, u ležerno skromnom "apartmanu" prof. Rajmunda Likića Kiće, velikoga glazbenog umjetnika ali jednostavnog čovjeka, vodili smo razgovor za naš list.

 

Rođen u Varešu 1943. godine. Nakon završene osnovne škole u Varešu, pohađao srednju glazbenu školu u Sarajevu i potom Muzičku akademiju, gdje je i diplomirao 1967. na klarinetu (kasnije i magistrirao). Nastupao na koncertima i festivalima u zemlji i inozemstvu, član Sarajevske filharmonije, dobitnik brojnih priznanja među kojima u ono doba veoma značajne zlatne značke muzičke omladine Jugoslavije. Iako u mirovini, još uvijek aktivan na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, kao i u glazbenom životu uopće.

 

            Razgovarao M. Marijanović

 

Poštovani prof. Likiću, imali smo u "Bobovcu" (170-176) feljton o Vašoj obitelji u kojoj su svi bili glazbenici, a postoje i mlade snage koje nastavljaju obiteljsku tradiciju. Znamo da je nadarenost za glazbu usađena rođenjem, međutim ta ljubav prema glazbi, je li se ona razvija, stječe, ili je i to urođena strast: kako biste to opisali?

 

– Evo, sutra je Prvi maj, a ja sam kao dječak sanjao biti u orkestru za Prvi maj, u kom su bili moj otac i brat. Bio je to orkestar limene glazbe, a meni su njihove uniforme bile strašno privlačne. I odatle se rodila ta ljubav, a počeo sam vježbati sviranje u sedmom razredu. Učitelj mi je tada bio namijenio trubu, ali ja sam zapeo: hoću klarinet. I učio sam klarinet, kod kuće vježbao po sluhu. Već u osmom razredu imao sam prve nastupe na igrankama, svirajući u orkestru KUD-a "Jedinstvo". Znao sam za početak nekakvih desetak melodija i to je bilo dovoljno. Bile su to zabavne melodije, jer smo mi mladi htjeli biti moderni.

Dalje vezano za pitanje, sigurno da je u meni bilo muzičkih gena, jer svi su u porodici uvijek nešto sviruckali. Otac je znao dovesti svirače kući i mati bi ih počastila, i mene je to jednostavno vuklo. Međutim, otac je umro 1958., kad je meni bilo 15 godina i ja sam ostao na životnom raskršću kad je valjalo donijeti odluku koju školu dalje upisati. Živjeli smo na Droškovcu, mati je noću prala odijela rudarima, "na ruke", naravno, da bi nas prehranila. Ja sam u školi bio odličan u matematici i fizici, bio među tri najbolja učenika iz tih predmeta u ono doba u Varešu, i mogao sam s lakoćom upisati srednju tehničku školu što bi mi donijelo i stipendiju. Ali, ja zapeo, hoću u vojnu muzičku školu i htio bih tamo stipendiju, međutim ta je mogućnost otpadala jer ja jesam na neki način bio siroče, ali nisam bio ratno siroče, a država je tada prvenstveno vodila računa o tim slučajevima i njima pružala prednost. Ja sam naumio jednog dana biti profesor muzike i nisam odustajao, a razuvjeravali su me, kući dolazili, međutim mati je tu bila jasna i podržavala me usprkos svemu. Na koncu se desilo da je Vinko Lekki, tada jedan od najvećih autoriteta u Varešu bez obzira na kom je položaju bio, dočuo za mene i osobno se pobrinuo da dobijem stipendiju. Tako me mati ispratila na voz, s kompletnim parama u džepu, i sâm sam se upisao u Srednju muzičku školu u Sarajevu, našao sebi smještaj, ali opet naišao na prepreku. Profesori nude flautu, obou, a ja po običaju zapeo za klarinet. Nemamo klarineta, kažu oni, jer im valjda nije trebalo klarinetista a ovih drugih jest, ali ja sam rekao imam ja svoj klarinet kod kuće, i otišao pa ga donio.      

 

Vi ste, uz Željka Sertića te Rafu Dužnovića, danas u sastavu Sarajevske filharmonije koja tako među 30 članova ima trojicu glazbenika iz Vareša, što je zastupljenost od deset posto(!). Biti članom elitne glazbene postave u zemlji predstavlja nesumnjivo veliki domet i Vi ste zacijelo ostvarili sve svoje glazbene snove?

 

– Pa, moram reći da mi Filharmonija nije ni bila jedan od snova. Ona ustvari tada nije ni postojala kao profesionalni orkestar, nego smo je formirali mi profesori u ratu, odnosno kad je BiH postala samostalna država. Meni je san bio imati solističke koncerte i predavati kao profesor. I kad sam to ostvario, posebno kad sam postao profesor na Muzičkoj akademiji, vodilja mi je bila odgajati druge da sviraju, a ne uzimati im mjesto. Ja i danas nisam stalni član Filharmonije jer to ne želim, uskačem samo po potrebi kad treba nekoga zamijeniti. Danas moji bivši studenti sviraju u Filharmoniji i meni to ispunjava srce.

            Interesantno je možda spomenuti da sam i Rafi (Dužnoviću, op. ur.) bio razrednik. Dogodilo se tako da je on prispio u Srednju muzičku baš kad sam ja postao mladi predavač.

 

            Gdje ste proveli rat i kako se jedan akademski profesor i glazbenik Vašeg kalibra snalazio u tom mračnom razdoblju? Je li Vam se uz rat ili u dezorijentiranim godinama poslije njega javljala pomisao o napuštanju zemlje i, ako jest, što Vas je opredijelilo za ostanak?

 

            – E, ovdje se moram malo vratiti na Filharmoniju jer smo s njom mi akademski muzičari u Sarajevu odredili svoje tadašnje djelovanje. Međutim, prvo moram reći, mi smo mislili i bili gotovo sigurni da će to s oružjem i pucanjem potrajati možda koji mjesec i završiti, jer nemoguće je bilo povjerovati u civilizacijski krah u jednom gradu kao što je Sarajevo. Mene su pozivali i mogao sam otići još dok su telefoni radili, ali nije mi padalo na pamet, a i obitelj je bila sa mnom. Ali kad je vrag odnio šalu, onda je u meni proradio inat: ostajem, a otići mogu samo onda kad ja htjednem, jer povrjeđuje čovjeka to kad ga se tjera. Ja sam nastavio držati nastavu na Akademiji, a osim toga išao sam i od stana do stana svojih učenika da se ne bi oni izlagali opasnosti za vrijeme granatiranja. Podučavao sam ih jer ako im pored ostalog belaja ja ne dođem po dogovoru i ne priuštim sat nečeg normalnog kao što je muzika, šta im je ostalo od života? To je jednostavno bila moja filozofija: podučavati i živjeti za muziku. Evo jednog primjera kako je to bilo. Išao sam održati koncert u jednoj razorenoj crkvici da time podržim izložbu fotografija postavljenu u njoj, sve je to bilo inkognito bez plakatiranja, ali se publika počela spontano okupljati kako je tko začuo svirku. Mislim da je to bilo 1992. u jesen, ja stigao s biciklom i s nekakvom torbom u kojoj je uz klarinet bila i sjekira. Kad sam odsvirao i odlagao instrument, časna sestra koja je tu bila organizatorica zaprepastila se vidjevši mi sjekiru unutra. Objasnio sam joj da nemam kud ići kući ako usput ne pribavim drva, a ona mi tada predloži da uzmem parket od crkvenog poda koji je netko već počeo noću potkradati. Tako sam i učinio i bio joj jako zahvalan jer smo se zadugo na to grijali.

Uz rat sam svirao i u Vojnom orkestru, u njemu su bili muzičari svih nacionalnosti. Sjećam se da je tu bilo nekakvih bonova za plaću. No, najvažnije je bilo ne dopustiti da stane Akademija. I nismo to dopustili, a onda smo učinili i taj iskorak pa formirali Filharmoniju. Sredili su se papiri, obavljena je registracija, i to je krenulo, a sve bez ikakvih sredstava osim naših instrumenata koje smo imali. Ali, eto, i u tome je bio vid otpora.

Onda se nakon nekog vremena dogodilo da smo išli na prvi nastup izvan Sarajeva i izvan zemlje uopće. Bilo je nekakvo primirje, prošli smo kroz tunel ispod aerodroma i nastupili u talijanskom gradu Palermu pred 9.000 ljudi. Bilo je tu strašnih emocija, ljudi nisu mogli vjerovati da smo došli iz opkoljenog Sarajeva i da se u njemu svira, burno su nam pljeskali nekoliko minuta bez prestanka. Ali u povratku se ipak dogodilo da su mnogi ostali, što u Italiji, što u Hrvatskoj, i orkestar je već tada značajno osiromašen. Ja sam se vratio i, evo, preživio, a preživjela je i Filharmonija koja je još neko vrijeme iza rata bila bez pokrovitelja, ali sada je ona profesionalna institucija i financira je Kanton.

            Poslije rata bilježimo da ste se rado i bez ikakve naknade odazvali na svaki poziv iz Vareša, kad god se, među ostalim, i Vašim nastupom željelo uljepšati neki kulturni događaj, a najnoviji primjer tome je sudjelovanje na humanitarnom koncertu. Kao da ste svoju ljubav prema mjestu rođenja pretvorili u neku vrstu duga i otplaćujete ga u ratama?  

            – Ima to sve svoje razloge. Sad ću se ovdje vratiti na svoje školovanje. Ono kad sam upisao Srednju muzičku školu u Sarajevu i dobio stipendiju zahvaljujući Lekkiju, to je jedan dio priče. Ta se škola pohađala šest godina, a ja sam je završio za pet jer mi je kao izvrsnom učeniku bilo omogućeno da vanredno položim jedan razred. Kad sam nakon pete godine došao u Vareš i rekao da sam završio školu ni mati mi nije vjerovala dok nisam donio diplomu. Tada sam imao jasnu namjeru upisati Akademiju i na osnovu uspjeha iz srednje škole u Općini Vareš zatražio stipendiju za daljnje školovanje. Međutim, oni su htjeli da ja predajem nastavu u školi jer im je manjkalo kadra, a ja se nisam htio zadovoljiti time i razmišljao sam: ako tada ostanem u Varešu, pitanje je kad ću i hoću li uopće poći na studiranje. Nisam prihvatio posao i odlučio sam se upisati pa kako bude. A i Općina je ostala pri svome, činio sam im se nezahvalnim i nisu mi htjeli dati stipendiju. Pošto sam tada pomalo već tezgario, nastupao, uspio sam prikupiti koliko mi je potrebno za upis. I tako je krenula prva godina, kad se baš na svirci za doček Nove godine dogodio obrat. Dobio sam na lutriji te večeri novca u vrijednosti nekoliko stipendija, a istodobno je iz Općine stigla vijest da su me ipak odlučili stipendirati i odmah mi retroaktivno uplatili stipendije od početka.

Bila je to golema prekretnica i, evo, zbog toga ja i danas dođem ovdje i odsviram kad god treba i štogod treba. Nema veze što to nije onaj nekadašnji Vareš i što se ja ne odužujem onim ljudima koji su meni pomogli: poenta je u tome da ja pomognem onome kome ja mogu.

A druga je stvar što se ja u Varešu osjećam i dandanas k'o u svom, iako od djetinjstva nisam živio u njemu. Ja tu dođem, odmorim se, vježbam sviranje, čuje se na cestu, pa onda nekad komšijama odsviram kolo s balkona i oni poigraju.

 

            Kako biste se inače izjasnili o današnjem Varešu? I posebice Vas želim pitati za mišljenje o budućnosti, nekoć kultnog, Radničkog doma. Kao netko tko je počinjao na njegovoj bini bez sumnje ste pozvani dati i konkretan prijedlog o tome što poduzeti da se ne završi sve na pukoj obnovi zdanja koje neće opravdati svoju svrhu?

 

            – To je zanimljivo pitanje i drago mi je da imam priliku progovoriti o njemu. Znamo, na primjer, da je iz tog doma potekao i jedan Boro Stjepanović. To bi morao biti centar kulture u Varešu, jer kao što ljudi idu u bogomolje da se mole tako i ovo treba biti hram za one koji bi u ovom gradu htjeli baštiniti tradiciju i nastaviti se baviti kulturom. Ali, prvo da se razumijemo: treba mlad čovjek voditi taj neki KUD, ne mora se on više zvati "Jedinstvo" i nije uopće bitno kako se zove, bitno bi bilo da nešto radi i da to bude uistinu njegov dom. Mladi bi tu morali uzeti inicijativu u svoje ruke. Međutim, ja sam imao prilike razgovarati s nekima od njih i primijetio sam da oni ne vide sebe u tom domu, ali ja ih i dalje potičem, pa evo i ovim putem. Kad bi oni počeli, onda bi se tu našao i Kićo i drugi koji bi pomogli. Ja bih doveo dvojicu-trojicu profesora iz Sarajeva koji bi uz nekakav minimalni honorar za vikend učili djecu svirati harmoniku ili neki drugi, da kažem opći instrument. A Općina bi to trebala prepoznati i stimulirati kao neku vrstu glazbene škole, pa zašto ne raditi i na formiranju pjevačkog zbora ili na tome da se pokrene i plesna škola? Treba oformiti sekcije pa će se nešto izroditi i vidjet će se da to ima smisla. Pa i u moje doba mi smo tu imali veliki jazz orkestar sastavljen od zidara, tokara, bravara...