Piše Alen Kristić

Čak i bez povoda za ovo promišljanje kao što su razmirice između župljana i župnika (i vikara) vareške župe, što se na specifičan način dotiče lista "Bobovac", ima smisla podsjetiti na odnose kakvi trebaju vladati u jednoj katoličkoj župi. Činim to bez likovanja, ali i bez zadrške da otvoreno progovorim iz perspektive teologije. Pri tome ću se držati smjernica iz dokumenata Drugog vatikanskog koncila koji su obvezujući za sve u Crkvi.

Drugi vatikanski koncil istaknuo je da odnosi u Crkvi moraju biti odnosi poštovanja, suodgovornosti, sporazumijevanja i suradnje. Posebice se to odnosi na kroz povijest često problematične odnose između klerika (biskupa, svećenika i redovnika) i laika (ostalih vjernika).

Time nas je Drugi vatikanski koncil proročki  podsjetio na zaboravljenu evanđeosku istinu da su svi vjernici u Crkvi po krštenju jednaki: klerici i laici, unatoč različitim službama, dijele isti kršćanski poziv, kao i jednako ljudsko i vjerničko dostojanstvo pred Bogom i u Crkvi.

Laici su jednako Crkva kao i klerici. Crkva je stvar i briga svih krštenika, a ne samo biskupa i svećenika. Laici nisu pasivni članovi Crkve koje treba samo poučavati i njima vladati, nego moraju biti aktivni i odgovorni sudionici i obveznici misije koja je povjerena cijeloj Crkvi, a ne samo kleru.

Drugi vatikanski koncil je čak, pozvavši na suradnju laike i klerike u poslanju Crkve u duhu evanđelja – duhu jednakosti, dijaloga, poštivanja, razumijevanja, suradnje i suodgovornosti – istaknuo da stupanj ozbiljenja kršćanstva u svijetu prvenstveno ovisi o djelovanju laika, najbrojnijeg dijela Božjeg naroda, a ne klera, jer je na laicima da kršćanske vrijednosti unesu u svijet politike, ekonomije, znanosti… Tako je Drugi vatikanski koncil kao nešto protivno evanđelju i ljudskosti osudio prijašnje odnose u Crkvi utemeljene na nadređenosti i podređenosti, pri čemu su klerici (biskupi, svećenici, redovnici) označavani kao "savršeniji", a laici (ostali vjernici) kao "manje savršeni" kršćani.

Takvo uvjerenje o kleričkom staležu kao staležu "jakih" i laičkom staležu kao staležu "slabih", još uvijek neiskorijenjeno u Crkvi, davalo je za pravo biskupima i svećenicima da s visoka i prezrivo gledaju ostale vjernike, očekujući od njih slijepu pokornost i pasivnost. Zaboravljajući da su postali biskupi i svećenici ne da vladaju braćom i sestrama u vjeri nego da im služe po uzoru na Isusa, umišljali su sebi da su nešto "drugo", "veće" i "svetije" od naroda Božjega. Umjesto sluga izobličili su se u funkcionare, kojima je trebalo na sve hirove i bedastoće odgovarati s "amen".

Skrivajući se iza titula kojih nema u evanđelju (velečasni, prečasni…), pokušavali su svoje dostojanstvo i autoritet u narodu zadobiti i sačuvati umišljenošću, drskošću, prisvajanjem časti i vlasti, isticanjem vlastite osobe, samovoljom, podređivanjem i omalovažavanjem drugih, sasvim različito od Isusa čiji se autoritet i dostojanstvo zasnivalo na služenju.

Povlašteno mjesto ozbiljenja novih odnosa u Crkvi, zdravih odnosa jednakosti, dijaloga i suradnje, bez sumnje je župa kao "teren gdje se ozbiljuje opća Crkva".

Kakvi onda prema Drugom vatikanskom koncilu moraju biti odnosi između župnika i župljana?

Kao što Crkva nisu samo klerici, tako ni župu ne čini samo župnik; štoviše, prvi i najvažniji konstitutivni element župe su župljani, i bez župljana nema župe!

Župnik nije tu radi sebe samoga nego radi župljana, zajednice vjernika, koja utjelovljena u Kristu, čini župu. Župa nije župnik, župni ured, pastoralno vijeće, već je to zajednica vjernika; konkretne osobe, a ne uredi ili funkcije.

Odnos između župnika i župljana ne smije biti niti odnos ovisnosti, gdje bi župnik kao despot župljane držao u slijepoj poslušnosti, zavisnosti i pasivnosti, niti odnos posvemašnje neovisnosti, gdje župnik i župljani ne bi komunicirali.

Drugi vatikanski koncil zahtijeva da odnos između župnika i župljana bude odnos međuovisnosti, to jest odnos suradnje, što je uvjet zdravog života u župi.  

Župniku u župi pripada važna uloga, ali ne uloga zapovijedanja, nego posluživanja; ne uloga diktiranja, nego animiranja i okupljanja; ne uloga nadzornika, nego suradnika; župnik nije samodržac i vlasnik župe (i župljana)! Iako mu priliči specifičan autoritet i dostojanstvo, ne smije ga izobličiti u samovolju i diktaturu. Da bi sačuvao autoritet i dostojanstvo kod župljana, kao nositelj inicijativa u župi, župnik župljane mora pitati za savjete i dogovarati se s njima oko zajedničkih akcija. Bit će poštivan ako u svakodnevnom životu kroz njegove geste župljani osjete da ih župnik ne doživljava kao robove i sluge već kao suradnike ravne sebi (a u mnogo čemu i sposobnije!), suradnike koji imaju pravo (i obvezu!) zajedno s njim sudjelovati u kreiranju života u župi, i to u svim segmentima od duhovnih preko organizacijskih do materijalnih.

Protivno je duhu evanđelja, ali i bontonu i organizacijskom umijeću, da župnik bez savjetovanja sa župljanima (referendumom ili preko župnog vijeća) mijenja raspored bogoslužja, troši veće sume župskog novca ili poduzima ozbiljne građevinske poduhvate. Razlog tomu je opet jasan: župa (i župski prihodi) nije župnikovo vlasništvo! 

Upravo kroz dijalog i suradnju u oblikovanju župskog života, župnik pokazuje da je u župljanima prepoznao sebi jednaku braće i sestre u vjeri nad kojim nije pozvan gospodovati nego im služiti u svijesti da je i on sam tek Gospodinov učenik.

Župnik, ukoliko je riječ o zreloj ljudskoj i kršćanskoj osobnosti, od župljana neće činiti poslušnike, pristaše i podanike, svoju puku jeku, već zrele i samostalne vjernike u kojima će pronaći zbiljske suradnike, sposobne i za različito mišljenje. U protivnome, župnik, ljubitelj dodvorica i istomišljenika, doživljavat će svakog zrelog i samostalnog župljanina neprijateljem koji remeti njegovu strahovladu. Na svakom koraku gušit će slobodu bez koje nema kršćanstva!

Umjesto da se nameće kao sveznadar, župnik je pozvan slušati i učiti od župljana. Samo ako se osloni na ljudskost, a ne na funkciju, župnik će moći osjetiti ritam zajednice koja mu je povjerena da joj služi. Tek kad osjeti ritam zajednice, za što je potrebno vrijeme (i dosta ljubavi!), znat će razlikovati prave i prividne potrebe i probleme vjerničke zajednice. Zato i nije mudro da župnik, tek pristigavši u župu, čini velike promjene jer time odaje umišljenost i oholost kojoj nije stalo do pomoći konkretnim ljudima nego do toga da pokaže tko je vlast ili da pokaže da je pametniji od svih, i prijašnjeg župnika i župljana.

Solidarnost župnika sa župljanima nije ograničena samo na duhovno nego uključuje i materijalna dobra župe, što će reći da župljani za djelatnosti usmjerene općem dobru imaju pravo na korištenje župskih dobara, primjerice, župskih prostorija.

Naravno, kvaliteta odnosa u župi ne ovisi samo od župnika nego i od župljana. Zdrave odnose uvijek iznova treba "osvajati" jer ne padaju s neba. Svjesni kršćanske i ljudske jednakosti sa župnikom, župljani ozbiljno moraju preuzeti odgovornost za život u župi na što ih poziva Drugi vatikanski koncil. Župa nije isključivo stvar i briga župnika već, nadasve, stvar i briga župljana. Bježeći od vlastitih obveza u župi, mrmljajući u sebi protiv župnika bez hrabrosti za otvoren razgovor, pretvarajući se dodvorički i oportunistički kako je sve u redu, župljanin pokazuje i ljudsku i kršćansku nezrelost. Prihvaćajući obveze u župi, i samo tako, župljanin može jačati i tražiti svoja prava, boreći se za slobodu za koju nas je Krist oslobodio.  

Kad aktivni i odgovorni župljani iscrpe sve mogućnosti dogovaranja sa župnikom u župi (ponaosob, u skupinama, kroz župsko vijeće), imaju legitimno pravo (i obvezu!) obratiti se na argumentiran način višim crkvenim instancama koje su njihovu župu povjerili dotičnom župniku.

No, župnikova obveza služenja tiče se i svih ljudi izvan župe jer iz Isusove ljubavi nitko nije isključen.

U duhu kršćanske odgovornosti za cijeli svijet, župa mora biti zajednica otvorena za sve, što posebice treba odražavati župnikovo ponašanje.

Za razliku od partija i drugih ideoloških skupina, župa se ne smije brinuti samo za svoje pristalice i druge pokušavati "osvojiti", prihvaćajući ih koliko oni prihvaćaju nas. U župnom životu nije riječ o tome da se strahom zbijaju vlastiti redovi istomišljenika, nego da se svakom čovjeku, a nadasve onom nacionalno, religijski ili svjetonazorski drugačijem, djelatno posvjedoči božanska sveobuhvatna ljubav.

Zato je briga župnika svaki čovjek, neovisno o vjeri, naciji ili stranačkoj pripadnosti, sa svim njegovim strahovima, nadanjima i patnjama. Samo se takva briga ima pravo zvati katoličkom, to jest sveobuhvatnom. 

Jedino tako župnik (i župljani) neće biti puko oruđe ideologija koje šire mržnju, podjele i nepravde (kod nas nacionalističke!) nego će, doista crpeći snagu iz Isusova života, od svih biti prepoznati kao braća i sestre svih ljudi, koji se trude oko pomirenja, opraštanja, socijalne pravde, ozdravljenja ljudskog svijeta uopće.

Jedino će tako župa opravdati svoje postojanje, unoseći u svijet oko sebe nešto novo, onaj isusovski način života, "postojanje za druge", jer smisao župe nije skupljanje poreza i dijeljenje sakramenata koji se neće živjeti, a pogotovu ne okvir u kom će netko u ime Boga i Crkve omalovažavati i terorizirati druge.