LICE I NALIČJE KATOLIČKE TRADICIJE (13)

POTROŠAČKI KATOLICIZAM

            Piše Alen Kristić

 

Kroz napeto jedinstvo "muškog" i "ženskog" katolička tradicija zadobiva svoje središnje obilježje: cjelovitost (katolicitet). U okrilju katoličke tradicije "muško" je više svojstveno izvanjsko-organizacijskom, a "žensko" nutarnje-duhovnom, o čemu svjedoči i obličje Katoličke crkve. Budući da je katolička tradicija na prvome mjestu duhovna zbilja, s pravom se može reći da je ona u biti "ženska". To i nije začuđujuće ako se zna da je duhovnost, gledano arhetipski, "ženska", a ne "muška" zbilja.

"Ženska" nam svijest omogućava razumjeti središnju tajnu kršćanstva – križ i uskrsnuće – paradoks smrti i novog rođenja, tajnu duhovnosti naprosto, dok su temeljna načela duhovnosti za "mušku" logično-racionalnu svijest teže shvatljiva: primjerice da se do najveće radosti stiže kroz patnju ili do najvećeg dobitka kroz gubitak, da se novi život na svijet probija u bolovima ili da se kroz darivanje više dobiva nego što se daje. Bilo da je djevica ili majka, ženi čak i životno iskustvo omogućava proživjeti i na taj način lakše spoznati temeljna načela duhovnosti, protuslovna pukoj racionalnoj logici materijalnog svijeta.

S pravom se može reći da je svijetla strana "ženskog" u katoličkoj tradiciji isto ono što je i sama njezina duša: duhovnost koja posreduje zbiljsku životnu mudrost. No, baš se u potrošačkom društvu u kom sve postaje roba katolička tradicija suočava s opasnošću da izgubi svoju dušu. Drugačije kazano: prijeti opasnost da na nutarnje-duhovnom području katoličke tradicije "žensko" ne bude oplemenjeno nego do kraja potisnuto od "muškog", čemu je posljedica pogubno, i to nutarnje izobličavanje katoličke tradicije u potrošački katolicizam, uzrok izvanjskih izobličavanja katoličke tradicije kao što su nacionalno-crkveni ili institucionalni katolicizam. O čemu je konkretno riječ pokušat ću predočiti govoreći o katoličkom obrazovanju, umjetnosti i duhovnosti danas, povlaštenim, a međusobno povezanim obličjima nutarnjeg života u okrilju katoličke tradicije.

Prije toga važno je podsjetiti da je srednji vijek bio razdoblje u kom su se na poseban način ozbiljile svijetle strane "ženskog" u katoličkoj tradiciji o čemu govori katoličko obrazovanje, umjetnost i duhovnost kršćanskog srednjeg vijeka. No, pod maskom po sebi opravdanog razračunavanja sa srednjovjekovnim crkvenim strukturama, zbiljom i simbolom tamne strane "muškog" u katoličkoj tradiciji, započetog tijekom Drugog vatikanskog koncila, pogubno je prezreti svijetle strane "ženskog", napose na području obrazovanja, umjetnosti i duhovnosti.

Europska sveučilišta razvila su se iz srednjovjekovnih samostana ili katedralnih škola kao plod nutarnjeg života onodobne Crkve koja je, spasivši klasičnu kulturu, omogućila renesansu i novi vijek. Nije začudo da je obrazovni ideal začet na tim univerzitetima bio u većoj mjeri "ženski" nego "muški": više cjelovit nego specijaliziran, više univerzalan nego praktičan. Zadaća sveučilišta nije bila na prvome mjestu pružiti obrazovanje za neko od zvanja, nego pripraviti za život. Tragalo se za umijećem življenja a ne pukim strukovnim obrazovanjem. Student je prvo morao zadobiti svijest o cjelini zbilje prije nego bi se posvetio proučavanju nekog dijela zbilje, određenoj struci. Morao je zamijetiti i shvatiti povezanost i odnose svih stvari prije nego bi se okrenuo izučavanju samo neke od njih. Više "žensko" nego "muško" obrazovanje razvijalo je tako u studentima osjećaj odgovornosti za cijeli svijet i za sve ljude.

Taj obrazovni ideal izgubljen je danas čak i na katoličkim sveučilištima. Zavladao je obrazovni ideal usmjeren više ozbiljenju egoističkih ciljeva nego potrazi za životnom mudrošću, pretjerano "muško" obrazovanje u kom je na cijeni samo praktično i isplativo.

Puko strukovno obrazovanje, uska specijalizacija za jedno zvanje kao jamac životnog kruha, suvremeni je obrazovni ideal u okviru kog je bavljenje tajnom života suvišno. Lišeno svijesti o cjelini zbilje, ono čovjeka, makar vrhunskog specijalista u jednoj struci, nerijetko preobražava u nesvjesni kotač u bezličnom stroju, komu više i ne razaznaje konačnu svrhu. Govori mu se da nije odgovoran za posljedice, onoga za što je zadužen u tome stroju, na cjelokupnu zbilju. Farmaceut za lijek, znanstvenik za oružje ili kupac proizvoda nastalog izrabljivanjem radnika.

Potraga za životnom mudrošću zaludu se pokušava nadomjestiti pukom potrošnjom obrazovnih proizvoda. Traga se uvijek za novim predavanjima i konferencijama, za novim knjigama i člancima, za novim dokumentarnim filmovima, koje treba "potrošiti". Gomilanjem pukih informacija ili stjecanjem akademskih titula želi se stvoriti privid znanja i mudrosti. No, potrošačka groznica u području obrazovanja prepreka je na putu do znanja i mudrosti. Potrebna su nam razdoblja aktivnog mirovanja kad ćemo promišljati informacije do kojih smo došli, razvrstavajući što je u njima otpad, a što je zbiljsko znanje i mudrost. "Muško" potrošačko obrazovanje kuša nas uvjeriti da je više informacije uvijek isto što i zbiljsko znanje i mudrost.

            "Muški" potrošački mentalitet uvukao se i u područje umjetnosti, o čemu svjedoči gubitak umijeća simboličkog mišljenja skopčan sa skučenim poimanjem onoga što bi obrazovanje trebalo biti.

U srednjem vijeku kršćanski svijet uživao je u bogatstvu veličanstvenih umjetničkih ideja, kroz bogoslužje zadivljujuće bogate simbolike vjernici su ponirali u kršćanske tajne, doživljavajući osobno susret s Bogom. Kršćanska srednjovjekovna umjetnost, arhitektura, muzika i kazalište, sve to je razvijalo predočavajuću moć vjernika, omogućavajući im raskrivanje duhovnog svijeta. Vjerna "ženskom", stvaralačkom načelu, na području nutarnjeg života, onodobna Crkva je bila utočište umjetnosti.   

Drugačije je danas. Suvremena kršćanska umjetnost uglavnom kopira umjetnost prošlih razdoblja ili usvaja kriterije onoga što se može prodati. Na djelu je opadanje simboličke snage kršćanskog života bez koje nema umjetnosti, no ne samo među kršćanima nego uopće u suvremenom svijetu. To i nije začuđujuće jer je taj svijet sve više "muški", pragmatičan i funkcionalan svijet u kom nema mjesta za promatranje i divljenje svijetu (kontemplacija), što je bilo obilježje srednjovjekovlja. Suvremeni čovjek nema vremena zamijetiti božansku objavu u svijetu oko sebe. A to i jest razlog nerazumijevanja jezika simbola i gubitka smisla za sakramente, čak i među katolicima u suvremenom svijetu, nesposobnosti kršćana da kroz umjetnost govore svijetu. Umjesto toga, i u kršćanskim zajednicama pristaje se na umjetnost svijeta koja je nadasve umjetnost koja se može prodati i kojom se može zaraditi, ona "muška", pragmatično-funkcionalna.

I u umjetnosti nalazimo geslo da je više bolje, oprečno "ženskom" načelu, duhovnosti naprosto. Umjetnici su prisiljeni stvarati uvijek više umjetničkih djela zarad oboženog tržišta, čak i po cijenu ljepote i originalnosti, pa su umjetnička djela nerijetko puka roba bez duše. Uživaoci u umjetnosti prisiljeni su kupovati uvijek više umjetničkih djela. Izostanak oplemenjenošću umjetnosti za što je potrebno aktivno mirovanje, motrenje umjetničkih djela kako bi nam dotaknuli dušu, zakriva se iza pukog posjedničkog gomilanja umjetničkih djela.

No, vrhunac izopačenja potrošačkog katolicizma pokazuje se u području duhovnog života, primjerice molitve. U posve "muškom" svijetu nema mjesta za duhovnost koja je "ženska", a ne "muška", uvjetno kazano, djelatnost. Teško je pojmiti da se duhovni napredak ne zrcali u "više" nego u "manje", da duhovnost nije agresivan nego prije pasivan događaj.

Činjenica da sve više katolika raste u posvemašnjem nepoznavanju svoje religijske baštine, to jest da je Crkva sve manje utočište molitve i duhovnog života, ukazuje da je "muško" posve potisnulo "žensko" i u duhovnosti, kao što se to događa u obrazovanju i umjetnosti uslijed čega se i duhovnost shvaća potrošački, na djelu je potrošačka duhovnost. Potrošnjom uvijek više "religioznih proizvoda" – molitvi, misa, hodočašća ili zavjeta – skriva se izostanak zbiljskog duhovnog života, osobnog iskustva susreta s Bogom, što je u biti "žensko" iskustvo, jer pretpostavlja do kraja pasivan stav: skretanje pažnje na Boga i spremnost primanja Božje riječi koju nam Bog upućuje u šutnji dok mirujemo. Duhovni život, pa i molitva, nije "činjenje" nego "bivanje", nije "kretanje" nego "mirovanje", nije "predmet" nego "odnos", sve ono što je nama zapadnjački odgojenim, u ozračju "muškog", teško prihvatiti.

Nešto konkretnije. Primjerice, u Crkvi se čak i previše govori o molitvi, no gotovo da nema prigode da se vjernike zbiljski poučava moliti, a u tome ne pomažu predavanja o molitvi nego moljenje u samoći i zajedništvu. Osim nedjeljne mise, molitveno-duhovni život većine katolika svodi se na puki govor o molitvi. 

Krizu molitve i duhovnog života uopće ne može se riješiti potrošačkom pobožnošću. Biti više pobožan ne znači češće ići na misu, a i dalje biti bez razumijevanja onoga što se na misi zbiva i osobnog odnosa s Bogom. Zaluđena potrošnja različitih "religioznih proizvoda", nerijetko ispunjenih praznovjerjem, simptom je izostanka osobnog odnosa s Bogom.

Iako sam prvo govorio o obrazovanju i umjetnosti, valja istaknuti da se potrošački katolicizam začinje upravo na području duhovnosti. Molitva se izražava kroz simbole, bilo riječi, geste, umjetnička ili znanstvena djela. Nije začudo da je nestanak duhovne snage u kršćanskoj umjetnosti i obrazovanju posljedica nestanka molitve u kršćanskom životu. Umjetnost raskriva što čovjek nosi u sebi, no što ako nema što raskriti osim zastrašujuću pustoš?

Katolička tradicija će sačuvati svoju bit samo ako se odupremo isključivoj prevlasti "muškog", muškaračkom mentalitetu, usmjerenom posve uspjehu, moći i potrošnji, i to na prvome mjestu u području obrazovanja, umjetnosti i duhovnosti. Uspjeh ne smijemo izjednačavati sa sposobnošću da uvijek više i više trošimo, što je bezbožno oboženje života bogatih sposobnih za hiper-potrošnju. 

Potrošački katolicizam je religioznost lišena promišljenosti, stvaralačkog i molitvenog, onâ besciljne uposlenosti i besmislenog brbljanja.

Potrošački katolicizam je ljuska bez sadržaja!