SELO IZ MAŠTE

DUH BRGULA U BIJELJINI

 

            Piše Mladenko Marijanović

 

Na krajnjem sjeveroistoku BiH nalazi se plodna i prilično bogata bijeljinska regija. Čedomir i Željko iz Uredništva, Josip Semunović kao kontakt-osoba i vođa puta, te autor ovoga teksta za upravljačem (d)revnoga golfa, posljednje subote u travnju uputiše se onamo prema saznanjima o etno-selu koje je izgradio čovjek iz vareškoga kraja. Dodatni je motiv bio u saznanju da se selo najvećim dijelom i sastoji od vareških starinskih kuća.

 

Na parkiralištu gužva kakva se vikendom viđa još samo pred trgovačkim centrima. Već to ukazuje da je u selu sigurno jako zanimljivo. I onda, najednom se pred očima otvore egzotični mini krajolici, a između njih vrludaju kamenom popločane staze tako da se teško opredijeliti kojom najprije poći i što prvo razgledati.

            Imamo ugovoren susret s biznismenom koji je stvorio to selo, a i najavljeni smo zahvaljujući njegovim rodbinskim vezama u Varešu, pa ipak početno nas razgledavanje odvlači sve dublje u zanos. Na rubu gradilišta, gdje se već izgrađenom kompleksu dodaju nova zdanja i sadržaji, susrećemo Boru Todorovića i Peru Anđića – Varešane koji tu rade. Oni s radošću prepoznaju književnika koji je potekao iz Majdana, iz Prnjavora i Galicije, gdje su i sami odrastali. I odmah buknuše sjećanja na djetinjstvo i zavičaj.

            U tom duhu započinje i susret markantnog poduzetnika Borisa Stanišića s nama – zemljacima. Četrdesetih je godina, istina malo bliže pedesetoj, ali to se ne bi reklo, i ima petoricu sinova. Po zanimanju je tehničar. Međutim, u praksi je arhitekt, inženjer, ekspert za ekonomiju, hortikulturu i marketing. Uza sve to i evidentno uspješan ugostitelj. Njegovi su objekti i terase gdje gosti odsjedaju, objeduju i pijuckaju, krcati starinama, a osoblje odjeveno u stilizirane narodne nošnje. Nakon ljubaznog posluživanja ti isti konobari prihvate se posla za LCD monitorima kod šanka. Dakle, nema mjesta improvizaciji. Među uposlenicima koji rade na usluživanju, ali i na održavanju postojećih i izgradnji novih objekata unutar sela, kako ističe Boris, pružio je egzistenciju pedesetorici Varešana koje je život nakon posljednjeg rata doveo u semberske krajeve.

            Sve je počelo prije četiri godine izgradnjom prvog ugostiteljskog objekta u etno-stilu, a koji je ispao upadljiv i po tome što je nazvan konoba. Bijeljinci su to smatrali neprikladnim za svoje podneblje, ali danas već postoji nekoliko drugih konoba u tom gradu. No, ma kako se zvao Borisov objekt, to samo po sebi nije bilo dostatno za uspjeh. Jedan je od preduvjeta svakako to što je konoba locirana uza samu cestu koja iz Bijeljine vodi k Beogradu. Međutim, ondje je bila ledina i svuda naokolo puca ravan. Uvidjevši da je njegova originalna ideja prolaznicima vrlo primamljiva, Boris smišlja revolucionarni plan. Izgraditi cijelo naselje, ali takvo da u njemu postoje brežuljci, potoci i jezera. Mostovi i mostići. Zatim vegetacija. Danas već u selu postoji sve od manastira do saune. I labudova.

            Objektima je, bilo da su od kamena ili drveta, zajedničko to što su pokriveni šindrom. Svakako je potreban golem napor i pozamašno investiranje da bi se nabavili i na lokalitet dopremili svi potrebni elementi: od silnih kubika zemlje za vještačke bregove, do kamena ili šindre kojih nema nigdje u bližoj okolici Bijeljine. Samo je voda domaća, podzemna, no i nju je trebalo izvući na površinu. Nabavljeno je i mnoštvo različitih mladih stabala, ali ono što je nama zanimljivo, i što predstavlja srž Borisove ideje, su autentične seoske kuće s vareškoga kraja. Jedna je prenesena iz Borisovih rodnih Brgula, druga sa Šikulja, a u montaži je i kuća s Višnjića. Treba napomenuti da se tu ne radi ni o kakvim kućercima, nego o raskošnim izdanjima nekadašnje arhitekture, sklapanim "brvno na brvno". Među njima pripadajuće je mjesto našao i jedan mlin potočar, koji je u cijelosti u funkciji.  

            Ni kuće nisu samo za gledanje, već je u njima sve udešeno u duhu prošlih vremena, a moguće ih je rezervirati za boravak i spavanje kao klimatizirane apartmane. Maštovito, nema što. S dolaskom večeri, kad se popali sva rasvjeta, selo se doima još romantičnijim. Boris, koji je inače značajan dio svog života proveo u Sarajevu, toliko je vezan za Brgule kod Vareša da je po njima htio nazvati svoje etno-selo. Ali, kako kod Tuzle također postoji selo s takvim nazivom, odlučio je izbjeći sličnosti i zabune, pa svoj ambiciozni, ali nesumnjivo uspješni projekt nazvao po vlastitom prezimenu. I to opet dovoljno asocira na vareški kraj.

            Popularnost ovog sela narasla je do nenadanih razmjera. Imajući u vidu mjesto i regiju u kojoj je smješteno, objašnjivo je zašto je ondje egzotično ono što je nama, u ovim krajevima iz kojih Boris crpi inspiraciju i otkupljuje kompletne objekte, posve obično. Ipak, treba promisliti da ni na jednoj od tih kuća ne mora biti istaknuto odakle su prenesene i one bi opet posjetiteljima bile jednako intrigantne. Boris je očito želio naglasiti svoj identitet i vezanost za zavičaj, a bez kompleksa se otkriva da su korijeni etno-sela zapravo s područja općine Vareš.

            Otuda se Stanišićevo selo može smatrati i vareškim etno-muzejom, premda mu to nije primarna namjena pogotovu otkako je pretvoreno u aglomeraciju dodavanjem drugih objekata poput kamene kule ili mosta. Nalik omanjem dvorcu izvana, a bogato urešen iznutra, tu je i manastir svetog Nikole za duhovne obrede te se u njemu često obavljaju vjenčanja, a postoji i manje zdanje za krštenja. Uz to, Boris najavljuje još neke graditeljske zahvate, prilagođene suvremenim zahtjevima posjetitelja, kao što su otvoreni i natkriveni amfiteatar, konferencijska dvorana, hotelski smještaj u kuli i taverna na njezinu krovu. Zanimljivo je bilo primijetiti da Boris odstranjuje svaku pomisao na organiziranje glazbe uživo, ali za nečim takvim nema ni potrebe jer je promet gostiju privučenih neobičnim ambijentom i obilnom gastronomskom ponudom više nego dovoljan.

            Etno-selo i ideja njegove izgradnje dospjeli su već u mnoge medije, a ono se vrti i u pozadini jednoga folk-spota. Može ga se tretirati na brojne načine: i kao atrakciju, i kao senzaciju ili kao dobro plasiranu nostalgiju. Mi nismo išli istraživati ništa od toga, već da pokušamo prenijeti lekciju. Iz očuvanja etno-baštine i iz poduzetništva.

 

STANIŠIĆEVO SJEĆANJE NA KORIJENE

 

            Piše Željko Ivanković

 

Vareš se s posljednjim ratom raspršio na sve strane. Dio staroga Vareša zauvijek je nestao s gašenjem visokih peći, ponekog oćevskog majdana, opustošenjem najstarijih vareških sela, a s njima i brojnih običaja.

Bolje je da propadne selo nego običaj, kaže narodna mudrost, a nje se izgleda u dobroj mjeri drže Varešani diljem svijeta. I oni u Australiji i Kanadi, ali i oni po europskim zemljama. Te običaje Varešani čuvaju u svojim susretima, u uspomenama, ali i u materijalnim tragovima: u printanim medijima i knjigama ili na internetskim stranicama.

Sjećanje na korijene, kako bi to imenovala Astrida Bugarski, naša ugledna etnologinja, na poseban način čuva i javnosti prezentira Boris Stanišić iz vareških Brgula. Daleko od Vareša, u Bijeljini, izgradio je i dalje izgrađuje etno-selo iz vlastite mašte. Zašto kažemo iz mašte? Zato što vlastitu bajku, neki svoj Disneyland komponira od nerijetko arhitektonski i kulturološki posve disparatnih elemenata. No, dosljedno se drži jednoga i najvažnijega: autentičnosti!

Etno selo Stanišići, kako se zove taj nesvakidašnji turističko-ugostiteljski kompleks, posjetitelju će ponuditi replike sarajevske Kozje ćuprije, pravoslavnu crkvicu iz doline Lima, krstionicu s Aljaske, ali i tradicionalne stambene (i gospodarske) seoske zgrade s područja koje, dominantno, zaklapa trokut Vareš – Olovo – Ilijaš.  

Nas su, dakako, ponajviše zaintrigirale izvornovareške građevine: kuća/koliba iz Brgula iz 1929. godine; mlin potočar/vodenica iz Brgula iz 1937., kuća iz Šikulja iz 1946., te tek "pristigla" i u fazi "montaže" kuća iz Višnjića.

One nisu važne samo stoga što su iz vareškoga kraja, nego i zato što su pravi mali muzej na otvorenome i donose tipične primjerke seoske arhitekture šumovitih predjela Bosne.

Kuća/koliba s Brgula (pravoslavno selo) školski je primjer prizemne ili polukatne brvnare (drvene kuće), pokrivene šindrom (kakve su se mogle vidjeti i drugdje u Varešu, u Borovici npr.). Prizemnica s podrumom ili magazom pod jednim dijelom (gdje je obično bila staja, ostava, ali nerijetko i spavaonica za mladi bračni par). Prizemlje je izdijeljeno na dva dijela: prostoriju s otvorenim ognjištem, tzv. kuću ili grionicu, te sobu. Na ognjištu nalazimo pribor i posude za ognjište, a u sobi ležaj, bešiku, dubak, sanduk, vareške vunene pokrivače, ponjave...

Etnolozi bi rekli: tipičan primjer tzv. niskog kulturnog horizonta, što označava ponašanje stanara koji sjede, spavaju, uzimaju obroke i obavljaju poslove u razini poda ili razini tek nešto višoj od poda.

Drugi je primjer kuća iz Šikulja (pravoslavno selo) iz 1946., tj. kuća s čardakom/sobom u potkrovlju, što u kulturi stanovanja već znači stepenicu više posve razumljivu i s obzirom na razliku u godinama gradnje. Kuća s Višnjića (katoličko selo), predstavlja u kulturi stanovanja dodatni korak dalje: prizemlje je kamenom ozidano, a kat je brvnara, krov, kao i uvijek pokriven šindrom.

Na koncu, tu je i mlin potočar, tj. mala vodenica, iz Brgula iz 1937. godine. Uza sve potrebne dorade, da ne kažemo restauratorske dorade i ponegdje tek neznatne preinake, kuće postavljene na vještački izgrađen brežuljak doimaju se kao u autentičnom ambijentu, s elementima u eskterijeru (poljoprivrednim alatkama, npr.) i u enterijeru (elementima pokućstva) koji su autentično postavljeni, ovo selo u cijelosti, a ove kuće napose, čine važne etnološko-etnografske priloge povijesti kulture stanovanja planinskih šumovitih dijelova Bosne, praktički muzej in vivo u semberskoj ravnici kojoj je takvo što daleko i nadasve egzotično.

Nama Varešanima to je selo, ili taj vareški dio sela, na opomenu i ponos više. Opomenu da na vareškoj općini povedemo veću brigu za očuvanje onoga što čini našu kulturnu baštinu i čega su više svjesni oni koji su otišli iz Vareša od onih koji su u njemu ostali; a na ponos zato što postoje ljudi koji i kad nisu etnološko-etnografski visokostručni pokazuju entuzijazam i ne štede ni novac ni trud da čuvaju i prezentiraju tradicionalne vrijednosti koje pripadaju svima nama.