BILJEŠKE O ZAVIČAJU (131)

TETOVIRANJE KOD BOSANSKIH KATOLIKA            

           

Piše Željko Ivanković

 

Koliko smo starijih žena u našim djetinjstvima vidjeli s istetoviranim rukama?! Otkud im to? Običaj tetoviranja kod katolika u Bosni i Hercegovini istraživao je arheolog i povjesničar Ćiro Truhelka (1865.-1942.), a nalaze o tome objavio u Glasniku zemaljskog muzeja 1894. godine.

Kod katoličkoga dijela naroda u Bosni tetoviranje je bilo oznaka po kojoj se prepoznaju. "Vele, da je taj običaj prije imao tu svrhu da se prepriječi odmetnuće od vjere, ali se je ipak događalo, da se tetoviranjem ta svrha nije postigla, jer i danas još žive neke tetovirane žene, koje su prije kakovih 20 i više godina prešle na islamsku vjeru, da se mogu udati za muslima, koji im je bio srcu drag." – piše Truhelka. (O tome, na primjer, možemo čitati i u Benićevu Ljetopisu u godini 1760.) No, tada bi, kaže Truhelka, katolik "kao odmetnik vazda nosio biljeg svoje nekadašnje vjere". Kako se tetoviranje sastoji od mnoštva malih križića, onda je "narodno shvaćanje" tetoviranje smatralo "neizbrisivim simbolom katolicizma u Bosni i Hercegovini". Truhelka to, kao i slavljenje Ilindana ili Ivanj-danske krijesi, vidi kao staroslavenske običaje, koje je svećenstvo trpjelo kao "koncesiju tradiciji".

Tetoviranje Truhelka nalazi u srednjoj Bosni, tj. kotarima: sarajevskom, visočkom, travničkom, fojničkom, prozorskom, bugojanskom, te niz donji Vrbas, kotor varoški i banjalučki kotar, a taj običaj "popušta" u okolici Olova, Vareša, Vijake i u dolini Neretvice, a gdje i dalje ima tetoviranja to je više da se "zadovolji formi". Autor kaže da je najljepše oblike tetoviranja našao u dolini Lašve, naročito u mjestima oko Gučje gore. Otamo je bila moja baba po ocu i još uvijek se živo sjećam njezinih tetovaža po nadlanici i rukama.

Tetoviranje je obuhvaćalo ruke (najčešće gornja strana ruke) i prsa (nasred grudne kosti), a ponekad bi se našao i jedan motiv na čelu. Kod žena je bilo obilatije nego kod muškaraca. Tetoviralo se obično na Ivanj-dan, Blagovijest, sv. Josipa, Cvjetnicu ili koji dan u Velikome tjednu. To bi radila starija vještija žena, a tome su se podvrgavale mlađe djevojke (između 13. i 16. godine) s radošću do bola, "dok ruku ne bi oblila krv". Ornament se najprije crtao na koži tupim dijelom igle zamočenim u crnilo, a onda se po crtežu bockalo iglom dok ornament ne bude gotov. Rana bi se potom zavila svilenim papirom, papirom za cigarete ili voštanim papirom. Tek drugi dan bi se rana prala hladnom vodom. Za crnilo je upotrebljavana čađ koja se miješala s medom i vodom ili barut koji se miješao sa slinom.

Tu bolnu "operaciju" Truhelka vidi kao doba inicijacije, doba prijelaza u mladenačko doba, dakle ostavštinu iz pretkršćanskih vremena. I vezano je, kako kažu ispitanici, za proljeće, "onda kada drveće cvate", a pokazalo se najčešće na Josipovo (19. ožujka), tj. uoči proljetnog sunčanog obrata. To Truhelka, također, vidi kao staroslavensko, pretkršćansko vjerovanje, kao pretkršćanske običaje.

Križ, izvedeni križići, kolo od točaka, grančice (jelice), bobice nanizane na peteljke, mlinsko kolo, ograda, narukvica, klas, zvjezdica, sunce, mjesec..., najčešći su motivi na tetovažama. To, dakako, Truhelku navodi na pomisao da tetoviranje nije u svezi s kršćanstvom, nego da su ga znali i u ove krajeve donijeli Rimljani, a poznato je bilo i Galima, Dačanima, Sarmatima. Plinije govori o Dačanima i njihovu tetoviranju, Herodot svjedoči o Tračanima, od Tračana je taj običaj prešao na Ilire, a od Ilira na Slavene. Osim u Bosni, Truhelka kaže da tetoviranja na Balkanu ima i kod Albanaca koji se smatraju izravnim potomcima Ilira. Čak se kod njih može naći i tetoviranih muslimana.

No, ako je nekoć služilo za oznaku plemena, bosanskim je katolicima tetoviranje služilo za oznaku vjere i preventivnu zaštitu od prijelaza na islam. To, dakako, ne znači da prijelazâ nije bilo, ali ih je svakako taj čin značajno reducirao. Slično je bilo i s običajem zajedničkih vjenčanja (svatova) u Kraljevoj Sutjesci da bi se izbjeglo pravo prve bračne noći na koje je polagao turski silnik, ali ne znači da to "pravo" nije zbog toga i konzumirano.

Što se pak tiče tetoviranja u vareškome kraju (ono je, evo, na primjer u Borovici), počelo nestajati u godinama poslije Drugoga svjetskog rata (1945.-1950.) – otkad i potječu današnje tetovaže – kad je nova komunistička vlast dovela učitelje "sa strane" koji su počeli zabranjivati tetoviranje i tako se taj običaj vremenom iskorijenio. Tetoviranje je, kako su nam kazale žene koje još uvijek nose tetovaže, vršeno na primitivan i veoma bolan način, pa su djevojčice nerijetko znale istrgnuti ruku u nezgodnom trenutku i tetovaža ne bi ispala onako kako je bila zamišljena.