BILJEŠKE O ZAVIČAJU (130)

VAREŠKI PISCI U EDICIJI

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U 100 KNJIGA

            

            Piše Željko Ivanković

 

Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, kao projekt startala je 2001. godine s prvom knjigom: Leksikon hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas, koju je priredio Mirko Marjanović. Iza edicije kao izdavači stoje: Matica hrvatska iz Sarajeva i HKD "Napredak" iz Sarajeva. Do danas je, zaključno s 2006. godinom, objelodanjeno tek deset knjiga. Među njima i, za nas, tri posebno zanimljive. Knjiga br. 6, koju je priredio Ivo Pranjković, pod naslovom Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine od XIV. do sredine XVIII. stoljeća, knjiga br. 7, koju je priredio Marko Karamatić, pod naslovom Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine od sredine XVIII. stoljeća do konca XIX. stoljeća, te knjiga br. 11, koju je priredio Rajko Glibo, pod naslovom Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u XX. stoljeću.

Zašto su nam zanimljive ove knjige? To su skupne knjige koje panoramski prezentiraju praktično sedam stoljeća te književnosti, a autori u njima zastupljeni, prema procjeni Uredništva edicije, nisu zaslužili zasebnu knjigu unutar te književnosti, tj. unutar te edicije od 100 knjiga. Posve je onda razumljivo da prve dvije knjige čine gotovo isključivo pisci-franjevci (dominantno Bosne Srebrene, ali i hercegovačke provincije), a i u trećoj je knjizi jedan značajan broj pisaca duhovne provenijencije, među kojima i pisci-franjevci (sad već svakako obiju bosanskohercegovačkih franjevačkih provincija), ali i tzv. svjetovni svećenici, te pisci "civili". U svemu tome nas zanimaju pisci iz vareškoga kraja, te njihova zastupljenost u projektu ovakvog tipa koji se radi prvi put u povijesti te književnosti.

U knjizi br. 6 zastupljeno je 25 autora među kojima i naši Matija Divković (1563.-1631.) i Filip Lastrić (1700.-1783.), svakako dva ponajznačajnija franjevca što ih je dao vareški kraj i uopće Bosanska provincija. Divković i Lastrić su, uz prostor u Pranjkovićevu predgovoru (str. 15.-17. i 41.-43.), kvalitetno zastupljeni i u izboru. Divković kao otac bosanske književnosti (str. 73.-115.), i Lastrić kao otac bosanske historiografije (str. 283.-309.) dobili su više prostora nego bilo koji od ostala 23 zastupljena autora. Divković pune 43 stranice, a Lastrić 27 stranica. Nitko im kvantitativno nije ni blizu, što je znak njihova značaja i u povijesti hrvatske pismenosti i kulture, pa i najstarije književnosti u BiH. Tek će potonji pisci (iz knjige br. 7), pisci kronikâ, Benić i Bogdanović ili pisci tipa Jukića, Kneževića i Martića dobiti mjesto i značaj kao Divković i Lastrić. Ivo Pranjković, priređivač ove knjige, inače vrstan jezikoslovac i znalac te književnosti, napravio je veoma kvalitetne omjere, koji su u ovakvim knjigama i izraz kvalitativnog kriterija! Divković je predstavljen ulomcima iz Nauk krstjanski za narod slovinski (1611.); Sto čudesa aliti zlamenja blažene i slavne Bogorodice i Divice Marije (1611.); Besjede Divkovića svrhu evanđelja nedjeljnijeh priko svega godišta (1616.); te Nauk krstjanski s mnozijemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi (1616.), dok je Lastrić predstavljen ulomcima iz Testimonium bilabium / Dvojezično svjedočanstvo (1755.); Commentariolum super Bosnensi provincia / Kratka rasprava o Bosanskoj provinciji (1759.); Od' uza me (1765.); Illyricum Sacrum / Sveti Ilirik (1765.); Nediljnik dvostruk (1766.); Svetnjak, to jest govorenje od svetije (1766.); te Epitome vetustatum Bosnensis provinciae / Pregled starina Bosanske provincije (1776.).

U knjizi br. 7, među 30 uvrštenih autora, dvojica su iz vareškoga kraja: Grgo Ilijić-Varešanin (Hiljić) (1736.-1813.) i Rafo Barišić, st. (1797.-1863.), kojima priređivač Karamatić, osim u predgovoru (str. 16.-18. i 22.-24.) posvećuje i dio knjige u izborima iz djelâ. Grgo Ilijić Varešanin predstavljen je (usp. str. 131.-137.) ulomkom iz Četrnaest govorenjah za puk priprostiti (1796.); a Rafo Barišić, stariji, inače Oćevac, (usp. str. 163.-166.) ulomkom iz djela Paša duhovna (1842.).

U knjizi br. 11 Rajko Glibo zastupio je od pisaca vareškoga kraja samo Ignacija Gavrana (usp. str. 455.-474.) biobibliografskom bilješkom, pregledom literature, te dvama tekstovima iz njegova bogatoga i rijetko razuđenoga spisateljskoga djela. Riječ je o eseju o Andrićevoj pripovijetci Ispovijed te fra Ignacijevu govoru nad grobom fra Rastka Drljića. Nećemo prosuđivati kvalitetu izbora (a ona je u Gavranovu slučaju upitna!), ali želimo ukazati na nedovoljnu kvalitetu cjeline urađenoga posla koja "pati" od nepotpunosti i nedovoljne kompetentnosti. To će se vidjeti, u Glibinom predgovoru, i po tretmanu još dvojice Varešana, koje nije zastupio ali ih spominje: Petra Pejčinovića i Franje Trogrančića. O kojoj je i kakvoj neodgovornosti riječ dovoljno govori podatak da ni priređivač Leksikona (2001.), a ni ove knjige (2006.) ne znaju Pejčinovićevu godinu smrti, nego na tom mjestu ostavljaju znak pitanja!? A da su pogledali moju knjigu Pisci franjevci vareškoga kraja (1999.) vidjeli bi da je Pejčinović umro još 1992., no oni se taj podatak nisu udostojili pribaviti, evo, cijelih 14 godina ili barem sedam godina od pojave moje knjige! Kad je ovako s ovakvim "sitnim" detaljem slučaj, kako li je tek s onim daleko važnijim?!