U SJEĆANJIMA VAREŠANA (6)

RATKO GRGIĆ - NESTALI SVEĆENIK

 

             Piše fra Nikica Vujica

 

            Ratko Grgić, sin Ive i Kate rođ. Lekić, rođen je 25. svibnja 1944. godine u Matijevićima. Još kao dječak izražavao je želju biti svećenikom. U školi je bio nestašan, ali i čestit. U osmom razredu u pismenom radu na temu "Što želim postati?" Ratko je napisao da želi postati svećenikom. Đaci su različito reagirali, a nastavnica mu je rekla kako može željeti da postane što god hoće, ali da to ne smije javno govoriti i pisati. Nakon osmogodišnje škole, svoju konačnu odluku priopćio je ondašnjem župniku fra Borisu Barunu i roditeljima. Otac ga je odvraćao govoreći: "Hoćeš otići u Sjemenište? Što ako ti se ne svidi pa iziđeš, kao neki koji su napustili? Hoćeš nas osramotiti!?". Ratko mu je odgovorio: "Ja ću ti, tata, dovesti župnika, pa njemu reci da mi braniš!". I zbilja, jedne nedjelje došao je fra Boris u kuću Ratkovih roditelja. Razgovor je tekao kao i obično na sijelima. Ratko je odjednom uskočio: "De, tata, reci sada župniku da mi braniš ići u svećenike!?". Otac je odgovorio: "Ja nisam protiv, ako će ustrajati, ali ću vam kazati i ovo: Ratko čita sve što mu dođe pod ruku, zadirkuje djecu i starije; pođe tražiti krave, a ode na igralište u Novakoviće; u igranju najviše on galami od sve djece!". Župnik mu je odgovorio: "Nemoj se, Ivo, za to brinuti. Ja Ratka pratim više vremena kao ministranta i čitača poslanice (poslanica se zapravo pjevala). Dobar je, a i u svećenicima ne trebaju oni koji samo šute, ne znaš što misle!". Tako je Ratko predao molbu i druge dokumente u Sjemenište Visoko i čekao odgovor. Ondašnji kapelan u Varešu, fra Juro Piljić, donio je radosnu vijest: Ratko je primljen i njegov broj na odjeći je 'jedan'.

Osvanuo je sunčan dan, 12. rujna 1959. godine. Ratko je, uz pratnju oca Ive i brata Mirka i uz majčin blagoslov, krenuo u Visoko. Ondje su ga dočekala dva starija bogoslova iz Vareša (fra Mijo Mrljić i fra Leopold Rochmes) i spremili mu krevet. Ratku je u početku bivalo teško, ali se uspio dobro uklopiti. Dolazio je kući za Božić, Uskrs i ljetno ferije. Tako su protekle četiri godine. Nakon mature, došao je kući na kraći odmor, prije oblačenja habita i godine novicijata. U to vrijeme je vareški kapelan, fra Jozo Bošnjaković, organizirao izlet ministranata u župu Vijaka. S njima je išao i Ratko. Igrajući nogomet slomio je nogu, pa ga je fra Jozo na motociklu dovezao kući. Ratko se, uz brigu Antonije Vrhovčić, brzo oporavio. No, zbog ovog nesretnog slučaja nije se na vrijeme vratio u Visoko i zakasnio je na duhovne vježbe pred oblačenje. Obukao je habit 9. rujna 1963. Nakon godine novicijata i vojnog roka, došao je na Bogosloviju u Sarajevu. Za vrijeme studija u Bogosloviji nastaju nesuglasice između odgojiteljâ i bogoslovâ, koji su tražili da im se smanji strogoća. Tako su neke bogoslove odmah otpustili, a među njima i Ratka. Dana 5. studenog 1968., nakon otpuštanja, Ratko je došao rodnoj kući i s vrata upitao: "Primate li me, otpušten sam?!". Ukućani su odgovorili: "Kako te ne bismo primili, naš si!". U razgovoru je Ratko ispričao sve pojedinosti i napomenuo da se prijavio fra Rafi Lipovcu koji će ga preporučiti banjalučkom biskupu Alfredu Pichleru.

Jedne večeri došao je Ratkov kolega sa studija u Sarajevu Dragan Čuturić, koji je rodom iz Zenice. Želio ga je posjetiti. Otišli su u grad. Na povratku, ulazeći u kuću u jedan glas su rekli: "Majko, evo svećenikâ!". I zbilja, oba su otišla u Banju Luku, biskupu Pichleru, koji ih je srdačno primio. Ratko je pristao biti bogoslovom Banjalučke biskupije i nastavio je studije u Splitu, a Dragan Čuturić je otišao u Sarajevsku biskupiju i nastavio studije u Zadru. Nakon završetka studija teologije u Splitu, Ratko je zaređen za svećenika u sarajevskoj katedrali, 29. lipnja 1971. godine. Dana 22. kolovoza 1971., proslavio je Mladu misu u Varešu. Tada je župnik bio fra Alojzije Tomić – Manjo. Misni kum bio je fra Krešo Aždajić, koji je stalno pružao podršku mladom Ratku Grgiću i njegovoj rodbini. Propovjednik je bio fra Emanuel Jurić, a pjevao je, četveroglasno, mješoviti zbor vareške župe pod ravnanjem fra Ignacija Nikolića. Iza Mlade mise, Ratko je dobio dekret o imenovanju kapelanom u župi Šimići. Tu ostaje punih sedam godina (1971.–1978.). Za to vrijeme zamjenjivao je odsutne i bolesne župnike u Sasini i Bosanskoj Gradiški. Potom slijede ova njegova službovanja: župnik u Dolini kod Bosanske Gradiške (1978.–1986.); župnik u Ravskoj kod Ljubije (1986.–1987.); kapelan u Vrbanjcima kod Kotor Varoši (1986.–1989.); župnik u Kulašima kod Prnjavora (1989.–1990.); biskupski ordinarijat (1990.–1991.); župnik i duhovnik u Novoj Topoli (1991.–1992.). Ratko je u župi Nova Topola zamijenio vlč. Marka Laštru. Tada je već započeo rat. Provokacije su bile svakodnevne, a i napadi; kako na župni ured, tako i na samostan časnih sestara (Klanjateljice Krvi Kristove) u kom je bilo dvadesetak sestara. Ovdje ću nabrojiti samo nekoliko: srpski vojnici zapucali su na radnika koji je popravljao crkveni toranj; zapucali su na župnu kuću i polupali prozore; ulazna vrata su izrešetana mecima; bačena je granata na župnu kuću i napravila rupu na zidu promjera 60 cm; bačena je sumporna bomba pred crkvena vrata; više puta je isključivan telefon; jedne noći je ukradeno 25 tona loživog ulja iz cisterne; na pomoćnoj zgradi župne kuće napisano je, uz četiri slova S, i ovo: "Hrvate ćemo pobiti, ovo je Srbija!". Ratko je sve ove događaje dojavio biskupu Franji Komarici i on je ubrzo došao s dva europska promatrača i prevoditeljem. Razgledali su sve i Ratko im je ispričao za provokacije. Dok im je pričao, primijetio je na susjednoj kući, na balkonu, više Srba. Kad je biskup s ostalima otišao, došla je srpska milicija i pitala: "Kakve se tu nepoznate osobe kreću i što hoće?". Ratko je odgovorio: "Bio je moj pretpostavljeni, dva europska promatrača i prevoditelj. A tko vam je to dojavio?". Oni su odgovorili: "Ljudi iz susjedstva!". Otada je biskup Komarica češće dolazio i pozivao telefonom, ukoliko nije bio isključen. Govorio je Ratku da će biti proglašen mučenikom još za života. Sestre i braća su ga zvali da dođe u Vareš, ali on im je odgovorio: "Ne! Kapetan posljednji napušta brod!". Tu su bile časne sestre i župljani. Rodbina se sjeća da je posljednji put s njim razgovarala preko telefona, 15. lipnja 1992. godine. Po njegovu glasu primijetili su da je Ratku bilo svega dosta. Sutradan, 16. lipnja, oko podneva došla su četiri vojna policajca i odvela Ratka u nepoznatom smjeru. Župnu kuću su opljačkali i devastirali. U noći sa 16. na 17. lipnja provalili su i u samostan časnih sestara: pljačkali, provocirali i svakakve gadosti radili. Za sestre je to bila noć strave i užasa.

Biskup Komarica se raspitivao o Ratkovoj sudbini kod vojnih i civilnih vlasti Republike Srpske, i pismeno i preko međunarodne zajednice u BiH, ali bez uspjeha. Njegova rodbina se raspitivala i davala osobne podatke službenicima međunarodnog i općinskog Crvenog križa, također bez uspjeha. Od dana kada je odveden do danas ništa se ne zna o Ratku Grgiću, svećeniku iz našega Vareša.

I stoga završavam riječima vlč. Dragana Čuturića, Ratkovog kolege i prijatelja: "Mučenici umiru nestajući, kao što svijeća nestaje goreći. Gdje je vlč. Ratko Grgić danas? Kod svog Gospodina! Njega je volio, za Njega se žrtvovao. Njega je ljudima navješćivao. Na kraju životne utrke, svoj život je okrunio slavom mučenika. Slijepa mržnja ljudi tame predala ga je vatri, a on je postao baklja koja svima nama svijetli!".