SJEĆANJE S POVODOM

 

ŽIVOTNO DJELO FRA LUJE ZLOUŠIĆA (1895. - 1969.)

           

            Piše fra Berislav Kalfić

 

Fra Ljudevit Lujo Zloušić je rođen 8. prosinca 1895. godine u Varešu. Krsno ime Ivan. Roditelji: Josip i Jelena, rođ. Šimić. U Franjevački red stupio je 15. srpnja 1911., svečane redovničke zavjete položio je 18. srpnja 1915. Svećenički red primio je 12. svibnja 1918. Najveći dio svoga svećeničkog života proveo je u Visokom kao profesor i odgojitelj u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji. Predavao je matematiku, fiziku i kemiju (a predavao je i piscu ovih redaka!). Umro je 25. listopada 1969., u 74. godini svoga života. Pokopan je u visočkom groblju, 27. listopada. Bio je to, kažu svi suvremenici-očevici, sigurno najljepši, odnosno najveći pokop što ga je Visoko ikada vidjelo, iako su katolici u tom gradu neznatna manjina. Ispratilo ga je 125 svećenika! Među njima su bili i provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene i provincijal hercegovačke Franjevačke provincije. Također, i zastupnik dalmatinske Franjevačke provincije iz Splita. Bili su i tri pravoslavna paroha, kao i nekoliko imama. Časnih sestara bilo je 50! Naroda veliko mnoštvo sa svih strana iz bliže i dalje okolice: Kraljeve Sutjeske, Kaknja, Zenice, VAREŠA, VIJAKE, Breze i drugih mjesta. Ovo se odnosi i na mnoštvo nazočnih pripadnika muslimanske i pravoslavne vjeroispovijesti. Ukopne obrede predvodio je msgr. dr. Marko Alaupović, nadbiskup Vrhbosanski...

Nakon sedam godina počinka na visočkom groblju, točnije 1976., obavljena je ekshumacija i fra Lujini ostaci preneseni su u – OLOVO, u tamošnju crkvu i svetište Gospino, za koje je on uz svoje profesorske obveze izdvajao jako mnogo vremena, entuzijazma i svoje radne energije – i naposljetku uspio obnoviti crkvu/svetište. Jednakom energijom i svojim entuzijazmom pastorizirao je i malo katoličko "stado" u Olovu.

Dakle, najvažnija njegova pastoralna postaja (baš na njegov poseban način!) bilo je OLOVO – kroz punih 40 godina! Do njega je on dolazio: ili preko Vareša, odakle je trebalo pješke prevaliti put koji je trajao 6-8 sati, ili preko Ivančića, tj. vlakom, tzv. ćirom (šumska željeznica!) preko Semizovca do Ivančića, a odatle onda opet 3-4 sata pješačiti do Olova; ili, napokon, preko Zavidovića, za što je trebalo najmanje fizičkog napora, ali to je najveći gubitak vremena – oko 10-12 sati, pa i više! No, najpogodniji put bio je ipak preko Ivančića. I on je njime najčešće i išao; s torbicom uprtnjačom na leđima i štapom, te s malim žutim koferom od kartona, s nešto suhe hrane i drugim raznim potrepštinama u njemu…

Posljednjih desetak godina, kad je pruga prema Ivančićima bila ukinuta i uveden autobusni promet između Sarajeva i Olova, napokon je počeo putovati na normalan način, ali uvijek je na tim putovanjima bilo tereta i samoće… No, fra Lujo je u svojoj ljubavi prema Olovu bio uporan. Zapravo, vodila ga je pri tome i misao na ulogu Olova u našoj prošlosti, kad je ono bilo katoličko središte – centar kršćanstva u ovom području Bosne s najgušće naseljenim katoličkim pučanstvom, te imalo i svoj franjevački samostan u kom je znalo biti i po nekoliko desetaka fratara (56!). Dakle, ne treba se čuditi nad iznesenom brojkom, pogotovu ako se uzme u obzir veličina olovskoga samostanskog područja "u ona vremena"  ili tzv. distrikt dodijeljen za pastorizaciju vjernika. Olovski su svećenici tada djelovali u istočnoj Bosni, te u Srijemu i u dijelovima Vojvodine… Tijekom nesretnih povijesnih događanja i tzv. Bečkog rata, posebno je stradalo područje olovskog distrikta: crkvu i samostan zapalila je osvetnička osmanlijska ruka i izgorjelo je sve (1704.!), a katolički puk iz istočne Bosne raselio se po Srijemu i Vojvodini… Nakon toga, Olovo je bilo bez crkve 232 godine! Ostao je samo kamen/dovratnik ulaza u crkvu kao "zid plača"…

I tako sve do naših vremena (do sada već prošlog 20. stoljeća!), kada se fra Lujo, kao mladi svećenik i profesor, bespoštedno daje na posao ponovne izgradnje olovske crkve i svetišta. Zapravo, vodila ga je ljubav i želja da crkvu, da to svetište Gospino oživi, i da srca barem okolnih vjernika priveže uza nj. Uz to je on skrbio i o duhovnim potrebama osamljenih vjernika, razbacanih ovdje-ondje uz drugi krak šumske pruge Zavidovići–Olovo. I nije smatrao rasipanjem svoje snage otići onima koji bez njega ne bi po desetak mjeseci vidjeli svećenika. Jednom riječju: on je Olovo na svaki način osjećao kao svoj poziv i svoju ljubav, i ostao mu je vjeran sve do svoje smrti… Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!