BILJEŠKE O ZAVIČAJU (106)

VAREŠ I MINULI RAT (V)

 

Piše Željko Ivanković

 

Suđenje generalu Tihomiru Blaškiću u Haagu ponudilo nam je dodatne spoznaje o ratnim zbivanjima u Varešu. Novo svjetlo na ta zbivanja bacila je nedavno tiskana knjiga Jasne Babić pod veoma indikativnim naslovom "Urota Blaškić", kojom autorica dokazuje špijunsku zavjeru hrvatskih tajnih službi sa ciljem prikrivanja stvarnih aktera ratnih zločina u središnjoj Bosni. Dakako, Vareš je tu neizbježna tema budući da je, barem formalno, bio dijelom Blaškićeve zone zapovjedne odgovornosti.

Sudska potvrda o dvostrukoj zapovjednoj liniji, koja je pomogla Blaškiću da se izbavi iz ralja zavjere, potvrdila je ono općepoznato i nebrojeno puta potvrđeno da su se u ratu igrale barem dvostruke igre. Jedna je zapovjedna linija, jedan tip političkog i vojnog djelovanja bio namijenjen javnosti; a sasvim je druga linija, tajna, bila ona stvarna, imperativna i obvezujuća.

U "slučaju Blaškić" onaj koji je stvarno vukao konce bio je, dakako po Tuđmanovom vojno-političkom konceptu, general Milivoj Petković. On se, kako piše naša autorica, u vrijeme zločina u Stupnom Dolu, kojom su prigodom jedinice Ivice Rajića pobile dvadesetak civila, nalazio u Lašvanskoj dolini. Vareš je, prema knjizi, važio za problematičan grad budući da su u njemu na izborima 1990. godine pobijedili socijaldemokrati i vareški Hrvati nisu u Muslimanima vidjeli ratne neprijatelje, nego je HDZ surađivao sa SDA-om, kako je Anto Pejčinović studenoga 1993. pisao hrvatskom političkom vrhu. To je i pomoglo da u Varešu prvi val hrvatsko-muslimanskih sukoba u proljeće 1993. ne izazove nikakve poremećaje. To je Vareš činilo švercerskim mostom između HVO-a i Armije BiH s jakim punktom u Stupnom Dolu. U listopadu 1993. Ivica je Rajić s "Apostolima" i "Maturicama" upao u Vareš da bi zaštitio "konkurentski kanal trgovine između HVO-a i Vojske Republike Srpske". U Varešu su, kao i drugdje, smijenili i pohapsili nedovoljno radikalne Hrvate, sproveli ih u Kiseljak i "maltretirali ih kao izdajnike". Tada SIS izvješćuje o 30-40 uhićenih Varešana, među kojima su i čelnici Anto Pejčinović, Zvonko Dužnović i Ivica Gavran. Pušteni su na intervenciju Mate Bobana, a Pejčinović je poslije preko Hrvatske pobjegao u Kanadu, da bi se u Haagu, kako kaže knjiga, pojavio kao svjedok protiv optuženih zapovjednika HVO-a. O hrvatskom "domoljublju" na ovom primjeru autorica govori navodeći kako je Ivica Rajić bio kapetan JNA, dok je njegova žrtva Pejčinović, navodni izdajnik, "bio u zatvoru kao politički disident, a jedan od njegove braće bio je gvardijan katoličkog samostana u Srbiji". Tako barem piše u knjizi!

A onda autorica svjedoči, pozivajući se na izvješće SIS-a od 23. studenoga 1993., o hajci protiv dvojice vareških imama koje su Hrvati u Varešu krili po svojim kućama, a Rajićevi su se sljedbenici koji dan potom pojavili u Kreševu s odrezanim glavama i ušima, sve reliktima stupnodolskih žrtava. Takav zločin, dakako, nije bio samo katastrofalan za Muslimane, nego je proizveden tako da bude katastrofalan i za Hrvate. Armija BiH je na to odgovorila granatiranjem nekih dijelova grada, a onda je uslijedio egzodus Varešana koji su Petković i Rajić organizirali u pravcu Hercegovine, a preko srpskih teritorija. Cijena tog prebacivanja Hrvata preko srpskih teritorija bili su dodatni konvoji hrvatske nafte za srpsku vojsku. Ne treba ni reći da je cijena bilo i to što je Vareš kao nekoć većinska hrvatska općina, nakon Daytona, izgubio taj status i još to trpi kao posljedicu.

Sve to, po dubokom autoričinu uvjerenju, ima veze s dolaskom Petkovića ujesen 1993. na mjesto zamjenika načelnika Glavnog stožera HVO-a, kad on u Kiseljaku imenuje Izdvojeno zapovjedno mjesto pod zapovjedništvom Ivice Rajića, ali pod njegovim osobnim nadzorom. Kiseljak je tada funkcionirao kao glavno vojno uporište hrvatsko-srpske vojne i trgovačke suradnje. To je posve suzilo prostor Blaškićevih vojnih ovlasti, a da o tome ne postoje nikakvi pisani tragovi. Zločini koje su u kratkom razdoblju počinile snage HVO-a u središnjoj Bosni (Ahmići i Stupni Do) odveli su u svjetskoj javnosti HVO i Hrvate na stup srama, a i bili su namijenjeni projektu kolektivnog iseljavanja Hrvata (Vareša, Sarajeva, središnje Bosne) na tada za njih predviđene prostore u projektu "podebljavanja hrvatske kifle", kako je Tuđman tada vidio demografsko rješenje pitanja bosanskohercegovačkih Hrvata.