Olimpijske su igre u Ateni završene. Bilo je to glamurozna i bajkovita priredba, nema što. Premda su mnogi mislili da Grci, u kojih prevladava balkanski mentalitet i koji slove kao dobri improvizatori, neće stići sve pripremiti i neće uspjeti, prevarili su se. Naposljetku je svima laknulo. I Međunarodnom olimpijskom odboru, i sportašima, a i Grcima koji su u 16 dana Igara sanjali svoj najljepši san – da se osjete kao centar svijeta i kao probuđena kolijevka olimpizma. Posvud su po ulicama bili postavljeni transparenti kojima se pozdravljalo povratak olimpijskih igara kući, ali da ujedno budu i podsjetnik sportašima iz cijelog svijeta o tome gdje se nalaze.
U sjenci olimpijskih natjecanja stalno se diskutiralo o dva globalna problema koja utječu na održavanje igara do zabrinjavajućih granica. To su strah od terorizma i golema cijena sigurnosti. Kad se olimpijski plamen ugasio i Grci puni ponosa sjeli da razmotre financijsku bilancu, postalo je razvidno da će se opet vratiti u modu ona poznata izreka: "dužan k'o Grčka". Sve ukazuje da će organizaciju jednoga ovakvog spektakla, pri čemu su Grci morali potrošiti 1,2 milijardi eura samo na mjere sigurnosti, ubuduće moći dobiti samo najbogatiji gradovi svijeta poput Londona, New Yorka, Pariza i sličnih. Jedan Rio de Janeiro, primjerice, odavna iskazuje želju da udomaći sportaše iz cijeloga svijeta, ali jednostavno nema šanse. Stoga će i oživljene sarajevske ambicije u tom pogledu ostati patetična želja, jer otkud bi BiH imala toliki novac, a da i ne govorimo o tehnološkoj zaostalosti ili političkoj nestabilnosti naše prijestolnice.
Na žalost, ni ovoga puta nije ispunjen uzvišeni zavjet olimpijskih igara – da tijekom njihovog trajanja svuda zavlada mir. Amerikanci su hladno odbili obustaviti borbena djelovanja u Iraku, ali nisu ni njihovi protivnici bili ništa raspoloženiji za mir. Zadovoljstvom se može smatrati već i to što nijedna teroristička prijetnja nije ugrozila same igre; takva je na žalost današnja situacija na planetu. Međutim, terorizam se probudio na suprotnom kraju Europe, u Rusiji. Dva su ruska putnička zrakoplova koja su poletjela iz iste zračne luke pala gotovo u isti mah. Poginulo je ukupno 80 ljudi, a ruski su dužnosnici, i prije nego se potvrdilo da je to djelo terorista a ne fatalna koincidencija, cijeli događaj nazvali ruskim 11. rujnom. Doista, odgovornost za rušenje zrakoplova preuzele su Islambouli brigade, skupina koju povezuju s Al-Q'aidom. A onda je na ruskom tlu došlo do još veće tragedije. Prvoga dana škole u gradiću Beslanu u sjevernoj Osetiji čečenski su teroristi izveli otmicu djece i roditelja, ali talačka kriza nije dugo potrajala. Ruske su se vlasti odlučile na akciju, nažalost loše pripremljenu i još lošije izvedenu, tako da je prilikom upada snaga sigurnosti u školu pobijeno tridesetak terorista, neki su čak i pobjegli, a smrtno je stradalo deset puta više djece i njihovih roditelja. Svjetska javnost danima je osuđivala te podle terorističke metode, ali i posve neodmjerenu akciju ruskih vlasti koje kao da ne znaju za pregovore, pa su ludo i besmisleno u smrt gurnute tolike dječje duše na Kavkazu.
U svakom slučaju, tragedija u Beslanu otvara novu stranicu globalnog terorizma. Sada je posve jasno da su terorističke skupine bliskoistočnih korijena sklone dati doprinosa unutarnjim sukobima u različitim dijelovima svijeta na strani svoje muslimanske braće, ali više ne samo tijekom klasičnih vojnih sukoba, nego i u uvjetima zatišja ili primirja, te ih koristiti u svome globalnom obračunu s "nevjernicima".
U
susjednoj Hrvatskoj naši sunarodnjaci zabavljeni su kontroverznom zakonskom
odredbom po kojoj ne smije biti nijedan promil alkohola u krvi vozača, a koja,
kako se trubi, ostavlja negativne posljedice na turistički imidž zemlje.
Hrvatski rukometaši, pak, ponovno su probudili nacionalni ponos zbog zlatnoga
odličja osvojena na olimpijskom turniru u Ateni. A treće što izdvajamo iz
Hrvatske je vijest da je preminuo veliki hrvatski slikar naivac Ivan Lacković
Croata. Naravno, ne bismo htjeli biti nezahvalni pa zaboraviti kako je taj
znameniti umjetnik u sklopu jednoga hrvatskog izaslanstva boravio u Varešu, u
doba vladavine one neslavne gradonačelnice, kad je vareškim Hrvatima prijeko
bila potrebna svaka riječ potpore. Podsjetimo i na to da je ovaj velikan neke
svoje slike darivao našoj galeriji u staroj crkvi.
Što se tiče slike Vareša, on se, kako veli jedan od suradnika ovoga lista, od one lažne turističke destinacije ljeti, u ove dane preobražava u "drvograd". Ali može se zapaziti i to da su gradski parkovi pretvoreni u gradilište, što znači da se napokon odlučilo posvetiti pozornosti i djeci makar nije sad vrijeme za te radove. Kao da su i sami izvođači dosad bili na raspustu, pa je sve došlo u isti mah: i lubenice i učiteljice, i klinci i građevinci.
U Župnom uredu vrše se pripreme za obilježavanje 150 obljetnice otkako se na horizontu pojavila nova, velika, velebna vareška crkva. To je razlog što ćete u ovom broju na nekoliko mjesta naići na fotografije župne crkve, počevši već od naslovnice. A u sljedećem broju sređivat ćemo dojmove od Miholjdana, pa i samoj "slavljenici" obvezatno posvetiti još prostora.
I još, slovo o predstojećim lokalnim izborima. Dragi birači. Ne dajte se pokolebati i ne popuštajte letargiji. Ima ozbiljnih ljudi i među kandidatima za vijećnike i među kandidatima za načelnika općine. Na ovim izborima biračka je pozicija poboljšana utoliko što se može izravno birati načelnika. Bilo bi šteta ne iskoristiti tu mogućnost jer Vareš je i ovoga puta na razmeđu; može dobiti nadu za budućnost, a može i skliznuti unatrag. Iako često pomislimo da smo dotaknuli dno i da se ne može pasti na niže grane, može, još može... Ali, ne daj Bože.