ČETIRI POVIJESNE ČITANKE
Fra Ignacije Gavran: Putovi i putokazi (IV), Svjetlo riječi, Sarajevo – Zagreb, 2003.
Piše Željko Ivanković
Četvrta knjiga iz serije "Putovi i putokazi" fra Ignacija Gavrana, izišla ovih
dana, premda na sebi nosi obilježje prošle godine, osim što je zaokružila njegov
iznimni angažman u mjesečniku "Svjetlo riječi", na najbolji se način pribrojila
knjigama kojima se obilježava fra Ignacijeva 90. obljetnica rođenja. Riječ je o
završnoj knjizi zbirke tekstova iz rubrike "Naša starina" iz koje su u dvadeset
godina fra Ignacijeva pisanja proizišle četiri opsežne knjige "niza članaka o
našoj prošlosti", kako glasi njihov podnaslov. U dvadeset je godina fra Ignacije
Gavran ispisao točno 211 tekstova o značajnim ličnostima, važnim događajima,
vrijednim građevinama i umjetničkim djelima, te spomenicima pisane riječi. Ti
tekstovi, pisani između 1983. i 2003. godine, a onda uobličeni u netom spomenute
četiri tematske cjeline i objavljeni potom u knjigama između 1988. i 2003.
godine, čine danas više od 1200 stranica neke vrste male općehrvatske,
bosanskohrvatske i bosanskofranjevačke kulturne povijesti. Svi oni koji su te
tekstove manje-više redovito čitali, sad ih imaju na jednom mjestu kao
svojevrsnu povijesnu čitanku, makar i u četiri zasebne knjige!
Uz brojna druga, čak mnogo vrednija i značajnija fra Ignacijeva djela, ove četiri knjige imaju posebno mjesto. Po čemu? Pisane su, kako smo već rekli, u rasponu od dvadeset godina; premda su u četiri knjige – čine jednu jedinstvenu cjelinu; popularno su pisana historijska čitanka bliska običnom čitatelju; s fra Ignacijevom uzornom pedantnošću i popisom literature pouzdan su vademecum i najzahtjevnijoj čitalačkoj publici... A osim što je riječ o našemu, vareškom autoru, jednom od najznačajnijih što ih je vareški kraj dao u četiristoljetnoj povijesti pisane riječi od Divkovića do danas, ova je knjiga ili ove su knjige vareške i po jednom broju, u užem smislu, vareških tema kojih vjerojatno ne bi bilo ili bi ih bilo mnogo manje da "naše starine" nije pisao "vareški autor".
Od prve knjige u kojoj čitamo o fra Matiji Divkoviću i Magdaleni Ančanović iz Jelašaka i fra Filipu Lastriću iz Oćevije među značajnim ličnostima, te o staroj vareškoj crkvi među vrijednim građevinama, Vareš je gotovo nezaobilazan bilo kao glavna tema ili tek marginalna pojava ili samo usputni pojam. Tako Vareš nalazimo i u tekstovima iz prve knjige o bosanskohercegovačkim crkvama V. i VI. stoljeća, gdje je nezaobilazna ranokršćanska bazilika u Dabravinama, te u tekstu "Knjiga o kovinarstvu i život u Bosni". U drugoj i trećoj knjizi Vareša je znatno manje, no ima ga, budući da je mnoga priča iz prošlosti Bosne ili Franjevačke provincije Bosne Srebrene vezana i za Vareš, za neke od znamenitih Varešana ili pak za neke od uglednika koji su na bilo koji način imali u svojoj biografiji upisan i vareški kraj kao značajnu ili tek usputnu životnu postaju.
U četvrtoj knjizi "vareškim temama" fra Ignacije je posvetio dva cijela teksta. Tu je među značajnim ličnostima fra Filip Lastrić, o kojemu iznova piše, a u rubrici o važnim događajima nalazi se priča o sudbini vareških radnika prije i nakon austrijske okupacije. Dakako, Vareš ćemo, kao neizbježan, naći i u drugim tekstovima: u tekstu o starim bosanskim majdanima, u tekstu o tome kako fratri, tobože, prodaju tursku djecu u kaure ili u priči o fra Boni Beniću, o školstvu u Bosni i Hercegovini...
Rekli smo da je fra Ignacije i u prvoj knjizi pisao o Lastriću. No, ovaj je put to učinio u povodu 300. obljetnice rođenja ovoga velikog franjevca, koga zovu ocem bosanske historiografije, a fra Ignacije ga, poradi zasluga za Provinciju u za nju teškim godinama, osobito nakon Bečkog rata i odcjepljenja dalmatinskoga, a onda i prekosavskog dijela Bosne Srebrene, s pravom naziva "ocem Provincije". Fra Ignacije tu pokazuje kako su Lastrićeve atribucije "otac historiografije" i "otac provincije" uzročno-posljedično vezane. Boreći se za čast i ugled starodrevne Provincije Bosne Srebrene, fra Filip je napisao izvanredno važno djelo "Pregled starina Bosanske provincije" koje mu je i donijelo titulu uglednoga povjesničara ne samo svoga doba, a tim se djelom, silnom argumentacijom i borbom na licu mjesta (u Rimu!) izborio za vraćanje pravnog statusa Bosni Srebrenoj, koja je u to doba bila svedena na rang kustodije.
U drugom "vareškom" tekstu fra Ignacije se bavi pitanjem rudarstva i proizvodnje željeza u Varešu u tursko doba, te koje to i kakve promjene na tom planu donosi austrougarska okupacija Bosne. Prava koja su rudarska mjesta, pa i vareški rudari imali za vrijeme otomanske uprave, s najavom dolaska i dolaskom austrougarske bivaju ozbiljno ugrožena. Borba da Vareš najprije dobije željezaru (da ona ne "ode" u Ilijaš), a onda dugotrajna i uporna borba radnika za svoja prava predmetom su ovoga teksta. No, ovaj je tekst više nego samo vareški, budući da na njemu kao uzorku fra Ignacije pokazuje političke i gospodarske prilike u Bosni u vrijeme smjene velikih carstava, prijelaza na novi oblik (industrijski) proizvodnje, početak liberalnog kapitalizma u našim krajevima, te stvaranje moderne, industrijske klase radnika na našem tlu sa svim što to donosi, ponajprije sa štrajkovima kao najznačajnijom vanjskom potvrdom da je dolaskom Austrije u Bosnu, zapravo Bosna konačno kročila u Europu.