DIKNIĆKI JUBILEJ

SREBRO NIJE POTAMNJELO

 

            Svako naše selo ima svoju povijest koja se njeguje i održava tako što je zapisujemo da bi nas učila tome što je nekoć bilo. Nesumnjivo najveću povijesnu težinu ima selo Oćevija, dok, recimo, selo Potoci – premda je prije tridesetak godina izbrisano s lica zemlje – i danas najbolje njeguje svoje običaje i tradiciju zahvaljujući svojim bivšim žiteljima i njihovoj nemjerljivoj ljubavi prema zauvijek izgubljenom, ali ipak svome i jedinome zavičaju. No, ovdje će biti govora o Diknićima koji također imaju zanimljivu povijest.

            Naime, povijest Diknića počele su ispisivati dubrovačke trgovačke karavane na svom putu od Oćevije preko Medne luke, Mekuša, Diknića, Vareša, pa dalje do Dubrovnika. Te su karavane imale svoje odmorište podno sela Diknića zvano Ilina kava koje se tako zvalo po izvjesnom Iliji jer je on tu spremao kavu za umorne karavandžije. Drveni ugljen bio je glavna roba koju se karavanama transportiralo u Dubrovnik. Ali ne samo iz Oćevije. Ugljen se pripravljalo i duž staza preko Boželjišća, Medne luke i Diknića. Priče iz naroda ukazuju na to da je stanoviti Božo zvani Ćumurdžija na prostoru današnjih (drugih) Diknića napravio prvu ćumuranu, a sebi potleušicu, i iz toga razvio uzorno gazdinstvo, te tako tu ostao i opstao. Pripravljao je ugljen na Brezičkoj visoravni, Mijuškinoj luci, Seperačama (Rasadima), Terzinom brdu (Jelića brdu), a najviše na izvorištu Bukova potoka, pa se i danas ovaj lokalitet naziva Ćumurište. Spomenuti Božo kod dubrovačkih je trgovaca slovio kao izvrstan proizvođač ugljena, ali nigdje ne nalazimo traga njegovu prezimenu. No, trgovci su Božu i njegove sinove nazivali jednostavno Božići, pa je otuda i nastalo diknićko prezime Božić. Neke pak pretpostavke navode na to da se Božo prezivao Jelić jer je njegovo gazdinstvo bilo na Jelića brdu (što implicira da je to brdo zapravo po njemu tako nazvano). S druge strane, moglo bi biti da se Božo prezivao i Dinić, budući da su Dinići prilikom stvaranja Bokokotorske republike izbjegli u Dubrovnik, a tragom karavana dospjeli do današnjih Diknića, odnosno formirali selo koje će po njima dobiti ime. To što je Božo postao i Božić nikome nije smetalo, a trgovci su spontano kazivali da je ugljen kupljen kod Božića, i po tome će, eto, biti da je naš Božo Božić zasigurno bio začetnik diknićke povijesti.

            U XVIII. stoljeću, nakon prolaska trupa Eugena Savojskog, u Varešu su spaljena naselja Franjići, Stojkovići, Tirići i Džemat, a Franjićani su pred požarom izbjegli na Dikniće i formirali naselje uz Božine posjede. Pošto su Franjići stanovali u blizini crkve u Varešu, po prirodi stvari bili su pobožni ljudi, pa su ubrzo i na Diknićima sagradili crkvu (sv. Ane), koja je zajedno sa crkvom sv. Ilije na Oglaviću bila prva filijalna crkva u Varešu. Groblje na Diknićima također nas odvlači duboko u prošlost, a postoji velika vjerojatnost da bi ondje mogao biti ukopan i znameniti biskup Brguljanin s obzirom na to da je diknićko groblje zapravo matično groblje za cijelo područje koje danas nazivamo Vrhovinom. Biskupov bi humak mogao biti onaj koji se nalazi odmah s desne strane ulaza u groblje, koji je označen niskim i u svakom slučaju zagonetnim kamenim križem.

            Po svršetku Prvoga svjetskog rata, 1918. godine, pok. Ilija Franjić postavlja križeve na Ilinoj kavi na raskrižju Divinica – Diknići i na raskrižju puteva Pržići – Diknići – Panje. Križ na raskrižju između prvih i drugih Diknića danas održava njegov unuk Matija.

            Dalje je zanimljivo za Dikniće da su od 1924. godine imali najjaču partijsku ćeliju Hrvatske seljačke stranke s više članova u njoj nego čitava općina Vareš, a, pored livanjske, slovili su za najbrojniju u BiH. Poslije ubojstva lidera Stjepana Radića, 1928. godine, diknićka je ćelija HSS-a čak ojačala, ali je njezino djelovanje ipak moralo prijeći u ilegalu. Lokalni lideri Mijuška i Mićica šumskom su komorom u vrećama od kostrijeti arhivu ove zabranjene stranke tajno prebacili iz Vareša preko Brloga, Volujaka, Jelića brda, Panja (Krečana) na Dikniće. Radićevci s Diknića imali su imidž lijepog odijevanja, a bili su i najbrojniji na kongresima te stranke u Zagrebu.

            Diknići su imali prvi planinarski dom na Krečanama, koji je impresivno izgledao na maloj zelenoj površini usred šume, pa su ga mnogi nazivali šumska kuća.

            Za Drugoga svjetskog rata mnoge su kuće na Diknićima spaljene, pa su Diknićani bili privremeno izbjegli, ali su se ubrzo vratili i obnovili svoje domove. Ipak, mnogi su mladi životi ugašeni jer po nekome ti ljudi nisu trebali živjeti samo zato što su nepodobni. "Podobni" je Branko Jelić, pak, poginuo kao borac čačanskoga odreda, u koji su ga odvukli studentski ideali, a ipak je on postao sinonim ovog sela.

            Sredinom proteklog stoljeća na Krečanama ponad Diknića (500 m od Rasada) nedjeljom je vrvjelo kao u košnici pošto su se ondje odigravale utakmice uličnog prvenstva Vareša u nogometu. Tu je ponikao "diknićki Santrač" Toma Franjić, koji je prvi s Diknića zaigrao u NK "Vareš". Malo selo s puno mladeži veoma je brzo izgradilo stadion na Rasadima, pa nije ni čudo što su Diknići postali najjači klub u tek formiranoj seoskoj ligi. Da nogomet nije samo za muškarce još tada su dokazale mlade Diknićanke Katarina Božić i Rajna Jelić zaigravši u najjačim klubovima ženske lige u Jugoslaviji! Katarina je neko vrijeme igrala i u Engleskoj, no nije prihvatila državljanstvo pa zbog toga nije zaigrala u njihovoj reprezentaciji.

            Godine 1977. diknićka je mladež odlučila organizirati turnir u malome nogometu koji je ubrzo prerastao u tradicionalni, vežući se u to vrijeme za Dan ustanka naroda u BiH. Tako je bilo sve do tragične 1993. godine. No, turnir ipak nije prekinut, samo je izmješten s Rasada na Čemerčića ravan na Višnjićima gdje se i sâm kao izbjeglica održao tijekom dvije godine. Otada je postao i memorijalni, a u spomen na poginulog bojovnika Boška Franjića Boleta, koji je na najbolji način nastavljao diknićku nogometnu tradiciju kao omladinski

reprezentativac BiH i vratar NK "Vareš". Da će ovaj turnir imati tako dugu tradiciju možda je netko odveć optimističan i vjerovao, no ne bi se to nikako obistinilo bez zasluga i upornosti entuzijasta Matije Franjića. Doduše, turnir koji je održan ljetos označio je srebrni jubilej, ali je bio upitan kao nikada ranije. Stoga srebrni jubilej predstavlja povod za čestitanje, napose njegovu današnjem skrbniku i čuvaru Matiji Franjiću. 


                                       J. Drijenčić