(Dr. fra Andrija Nikić: Katolici u Varešu do 2002. godine, Franjevačka knjižnica
i arhiv, Mostar – Vareš, 2003.)
POVIJEST VAREŠKIH KATOLIKA – KNJIGA SUMNJIVE VRIJEDNOSTI
(Dr. fra Andrija Nikić: Katolici u Varešu do 2002. godine, Franjevačka knjižnica
i arhiv, Mostar – Vareš, 2003.)
Piše Željko Ivanković
Napisana u povodu 90. obljetnice rođenja fra Ignacija Gavrana, koja pada u veljači 2004. godine, nova knjiga (tko zna već koja po redu!?) hercegovačkoga franjevca dr. Andrije Nikića, pod naslovom "Katolici u Varešu do 2002. godine", na preko četiri stotine stranica u obliku monografske studije pokušava sintetizirati povijest vareških katolika kroz stoljeća. Knjiga je izvanredno opremljena i obogaćena brojnim ilustracijama i foto-dokumentacijskim materijalom, a već i površan uvid u nju govori da je zasnovana na uvidima u arhive i dokumente, te neka od brojnih vrela i literature koja o ovoj problematici postoji.
Sadržaj knjige čini, uz proslov i uvod, deset poglavlja: Bobovac; Stećci – povijest uklesana u kamenu; Ljepote, naselja i majdani u Varešu; Katolička župa u Varešu; Statistički podaci o katolicima, odnosno Hrvatima u župi Vareš; Stradanja hrvatskog pučanstva u Vareškoj općini 1993.; Gradnja crkvenih objekata, Podaci za kulturni mozaik; Podaci za Varešku događajnicu; Redoslijed pastoralnih djelatnika kapelanije, odnosno župe Vareš. Na kraju je Zaključak, te brojni dodaci među kojima i bilješka o autoru (bogata!), vrela i literatura (skromna!), kao i uvijek dragocjena kazala imena.
Ovako tematizirana knjiga pokazuje da se autor ipak odlučio za tematsko-mozaičnu sliku povijesti vareških katolika, premda nije definirao što bi to značilo (vareških katolika ili katolika župe Vareš – distinkcija je bitna!), pa bi stoga cijelu priču imalo smisla pomjeriti gotovo cijelo tisućljeće ranije. Naime, kršćanstvo se za vareški kraj može vezati mnogo prije Bobovca i njegova povijesna značaja, a za ranokršćansku baziliku u Dabravinama koja je već istražena.
Ilustracija fibula na str. 50 koja dolazi između poglavlja o Bobovcu i stećcima pripada Ostavi Brgule, koja nema veze ni s kršćanstvom, ni s Bobovcem, nego pripada nekom ranijem, mnogo ranijem dobu. Ovako prezentirana u knjizi kao da hoće sugerirati da su fibule nađene na Bobovcu?!
Nije jasno zašto autor kad prelazi na prezentiranje statističkih podataka o katolicima u Varešu govori i o Hrvatima, budući da to nije tema, nije ni naslov knjige, a o nacionalnom imenu Hrvati među bosanskohercegovačkim se katolicima, s razlogom, ne može govoriti prije XIX. stoljeća. Ovo sve tim više što će vareškim katolicima s vremenom postajati i doseljenici iz drugih dijelova Austro-Ugarske, a Hrvatima će jedno vrijeme biti i neki pripadnici islamske vjeroispovijesti! U tom je poglavlju i fotografija potpisana “Jezero na Pržićima nastalo kopanjem rude”. Na stranu jesu li to Pržići ili nisu, ali jezero ne nastaje kopanjem rude, inače bi BiH bila puna jezerâ. Jezero nastaje akumulacijom vode uslijed... pa onda može biti i “posljedica kopanja rude, odlaganja jalovine”... i sl. što se dogodilo ispod Višnjića ili u Potocima...
Nejasno je i zašto je šesto poglavlje “Stradanje hrvatskog pučanstva u Vareškoj
općini 1993.” odmah iza statističkih podataka o katolicima, a prije gradnje
crkvenih objekata?! I ovdje bi prirodnije bilo da se govori o katolicima, kako
je knjiga naslovljena, jer su među Hrvatima bili i nekatolici, a da i ne
govorimo o tome da ne mogu događaji iz 1993. godine prethoditi gradnji stare ili
nove, svejedno, vareške crkve. Ne mogu ti događaji biti niti prije osmog dijela
“Podaci za kulturni mozaik”. Pogotovu ne mogu biti prije katoličkih velikana i
uglednika kojih je Vareš dao u respektabilnom broju i važnosti, a koji nisu
dobili zasebno poglavlje niti su pak spomenuti u okviru “kulturnog mozaika”!
Ne, ne mogu se Divković, Lastrić, tri Barišića, Lučić, Brguljanin,
Dugonjić-Vrhovčić, Zloušić, Gavran... smjestiti u jednu fusnotu! Oćevija, ali i
cijeli vareški kraj su, kako bi to rekao Ivica Mlivončić, kulturološki fenomen,
mnogo veći, važniji i trajniji od fenomena 1993. godine, ma kako ga svi mi s
njegovim posljedicama i danas bolno bili svjesni.
Ne podcjenjujući cjelinu vareške tragedije posljednjega desetljeća (a ne samo ono što su proživjeli vareški Hrvati i katolici 1993. godine, nego i Bošnjaci-muslimani i drugi), događaji vezani za prošli rat morali su ići ili na kraju, prije “Podataka za Varešku događajnicu” ili u okviru statističkih podataka i biti vezani za demografske promjene koje kroz povijest u bitnome određuju, među ostalima, i Bečki rat, i dolazak Austro-Ugarske, i Prvi i Drugi svjetski rat i najposlije posljednji rat ili, ako baš treba, samo 1993. godina.
“Podaci za Varešku događajnicu” su urađeni nepregledno, neselektivno, s mnogo elemenata koji ničim ne pripadaju Varešu (proglašenje samostana Dubrave kod Brčkoga ili krizma u Kraljevoj Sutjesci npr.) ili su nevažni za cjelinu teme i knjige (tri “crvene” obitelji primile svećenika!?), makar oni opravdano bili dio župne kronike, a da pritom u njoj nema datuma i godine rođenja vareško-katoličkog velikana fra Ignacija Gavrana kojega je obljetnica izravan povod pisanju knjige... Nema ni važnih godina vezanih za Divkovića, Lastrića..., ali je Nikić stavio datum rođenja fra Vitomira Slugića (a i to kako?)?! Da i ne govorimo kako navodi da se Vareš prvi put spominje 1307. (str. 75! Otkud mu ta godina???), a nju npr. nije stavio u događajnicu?! Provjerio sam u svojoj “Vareškoj kronologiji” koliko je toga važnoga autor mimoišao – prosto nevjerojatno!!! Ovdje je nemoguće i pobrojiti sve vrste i sav opseg pogrešaka! Uostalom, autor je neselektivno preuzimao datume iz svoje bosanske događajnice i uopće ga nije bila briga za Vareš i njegovu događajnicu! Jurnjava za knjigom pošto-poto mimoišla je i mnogu važnu literaturu, ali je to autor, nažalost, “nadoknađivao” interpretacijama! Nerijetko veoma grubim interpretacijama koje dovode u pitanje samu bit historiografske znanosti.
Najbolje to ilustriraju interpretacije i ocjene u poglavlju o stećcima (usput, nalazište stećaka u Vareš Majdanu nije blizu sela Sprečići, nego Sprečkići; Zdravko Pejćinović je Pejčinović. Ali “č” i “ć” nisu jača strana ove knjige!), Šesti dio (v. str. 183-195) i već spominjana 1993. godina i Zaključak (str. 327-332), a posve su suvišni dodaci u knjizi “Obavijesti i ocjena” (na stranicama 357-363), jer nisu niti u kakvoj vezi s Varešom ili ovom knjigom, nego prilog autorovu “kultu ličnosti”! Kad već spominjemo fotose, recimo i to da autor nije unio fotografije vareške župne kuće, niti fotose crkava u Vijaci, Borovici, Duboštici, Jelaškama, Pržićima, fotose oćevskih majdana... Unio je fotos biskupa fra Grge Ilijića Varešanina, ali ne i brojnih drugih uglednika među kojima ni oca bosanske književnosti fra Matije Divkovića, oca bosanske historiografije fra Filipa Lastrića, čiji bi trebao biti sljedbenik, ni za njegovu, Hercegovačku provinciju (kustodiju) iznimno važnog fra Rafe Barišića starijeg, rodom iz Oćevije... A neke knjige kao što su Gavranove o Varešu ili npr. Orkićeva o Jelaškama, te tekstovi Kreševljakovića, Anđelića, Džaje, Milenka S. Filipovića, Radimskog... ipak obvezuju. Jer, katolici Vareša su u različitim povijesnim mijenama i katolici Vijake, Borovice, Jelašaka, pa i Breze... danas sve zasebnih župa, dakle katolici vareškog kraja, a ne samo Vareša ili vareške župe danas! Tako da je osim popisa vareških župnika i kapelana knjiga morala imati i popise župnika i kapelana drugih vareških župa ili se drukčije zvati. Naslov, ponavljamo, nije katolici vareške župe, nego Vareša. Pa čak i da je riječ samo o vareškoj župi, njezin zemljopisni raspon nije u svim tim vremenima konstantan i svodiv na ovo o čemu danas piše Nikić. Uostalom, to mu već pokazuju statistički podaci koje je ispisao iz župnih knjiga i vizitatorskih popisa župljana...
Zato su u Nikićevoj knjizi relativno brojni fotosi sela Mira budući da se Nikić obilno koristio Radoševom knjigom “Selo Mir – Vareš”, a nije Mir niti jedini porušen, niti je najvažnije selo vareškoga kraja. (Primjerice: Borovica i borovička crkva su mogli biti i bolja ilustracija!) No, da se služio Radoševom knjigom ili tekstovima iz lista “Bobovac” krije kao zmija noge. Priznat će tek neizbježnoga Gavrana, ali i to nedostatno.
Ovako, pak, postavljena “povijest vareških katolika”, osim što pokazuje žurbu da se uradi osamdeset i ne znam koja već po redu autorova knjiga, do kraja ogoljuje i autorovu dominantno “ideološku” postavku cijele “priče” koju počinjemo odčitavati od predgovora i uvoda, a završavamo sa zaključkom. Time se, nažalost, jedna knjiga koja je imala ozbiljnu ambiciju i realnu mogućnost da je dostigne, ideološki markiranim mjestima u interpretaciji i ocjenama pretvara u nedovoljno ozbiljan i nedovoljno relevantan historiografski materijal. Kad ovome pridodamo gore spomenute slabosti i propuste, a tek smo mali broj njih pobrojili, sve nekako dobije mjeru nepouzdanosti za koju se plašimo da nije i u mnogo većoj mjeri prisutna u knjizi. Plašimo se, naime, da i ono što bi u knjizi trebalo biti neupitno (tu prije svega mislimo na ono što autor zove “brojidba”) nije baš tako. No, neka ovo bude samo naša neopravdana bojazan!