Gerilski rat koji su irački militanti žestoko poveli protiv ostatka svijeta
rezultirao je povlačenjem personala UN-a iz bombama oštećena bagdadskog sjedišta
i privremenim napuštanjem te zemlje. Međutim, Amerikanci koji su u nemogućoj
iračkoj misiji zaglibili do grla ne mogu tako jednostavno otići, iako bi to
nesumnjivo rado učinili. Iračke ulice počele su gutati živote njihovih vojnika
gotovo isto kao neosvojive vijetnamske močvare. Samo u tri oborena helikoptera
posljednjih dana Amerikanci su izgubili 22 čovjeka. Raketni napad na bagdadski
hotel Al-Rashid, u trenutku dok je u njemu jedan od tzv. Bushovih
jastrebova Paul Wolfowitz držao konferenciju, slučajno je bio podudaran s
velikim prosvjedom protiv Bushove politike, održanim u Washingtonu. Tako se
američki predsjednik našao između dvije vatre i to onda kad mu najmanje treba –
u iščekivanju predsjedničkih izbora. No, to je isključivo njegov problem.
Nama su svakako zanimljiviji parlamentarni izbori koji će se koncem ovog mjeseca održati u Hrvatskoj. U tu svrhu održavani su sastanci između Sanaderova HDZ-a s predstavnicima HDZ-a BiH, mada se na njima dvije sestrinske stranke nisu baš uspješno dogovarale oko kandidata za listu iz dijaspore. Naime, kako se Hrvati u BiH na nečuven način ipak svrstavaju u dijasporu – kao da su nacionalna manjina, a ne jedan od konstitutivnih naroda u BiH! – to su za naše eventualne predstavnike u Hrvatskom saboru bili predlagani HDZ-ovi "ugašeni" političari i neki koje je posmjenjivao Visoki predstavnik. Uglavnom, više se ne zna tko podržava Sanadera a tko Pašalića, te otuda i špekulacije da bi se ovdašnji HDZ mogao još jedanput pocijepati nakon hrvatskih izbora, a sve ovisno o njihovim rezultatima.
Pred prvim se znacima raskola našla i SDA već nekoliko dana nakon Izetbegovićeve smrti. Čim se zatekao sâm u ulozi predsjednika SDA, Tihić se ustremio na dvojicu premijera Terzića i Hadžipašića optuživši ih za neuspjehe izvršne vlasti, kao da on u najmanju ruku djeluje iz oporbe. No, taj isti Tihić uzburkao je duhove i izvan svoje stranke održavši kraj Izetbegovićeva lijesa takav govor u kome je poluprijeteći negirao žrtve druga dva naroda u proteklom ratu, a Bošnjake predstavio anđelima. Zubak je u svojoj osudi Tihićeva istupa naveo da je to bio neciviliziran i neprimjeren čin, pogotovo od strane člana državnog Predsjedništva. Oglasio se još samo HDU, dok su ekskluzivni branitelji nacionalnog interesa Hrvata u BiH – dokazavši se tek kao tolerantni Tihićevi partneri u vlasti – takvo što prečuli.
Ispraćaj Izetbegovića dobrim su dijelom u svoju priredbu pretvorili i ekstremisti okupljeni iz svih krajeva zemlje s neprestanim pokličima koji su sve nebošnjake mučno podsjetili na rat i urlike boraca Armije BiH kad su kretali u napad. No, i nije to bilo za čuđenje kada se zna da je među ključnim postignućima Izetbegovića bila islamizacija te vojske i nije on slučajno proglašen počasnim zapovjednikom Sedme muslimanske (danas motorizirane) brigade.
Tih dana trajalo je preuveličavanje svega što se imalo ticalo njihova lidera, pa su očekivanja Bošnjaka glede njegova ukopa također bila napuhana. Međutim, na ispraćaju se nije pojavio nitko od predsjednika država ili vlada. Onda su Turci, da bi se iskupili, par dana kasnije došli pred Izetbegovićevu humku u brojnom izaslanstvu i donijeli u jednoj kutiji zemlje s mezara sultana Mehmeda II. Osvajača!
Unutar države smrt bošnjačkog lidera izazvala je, sasvim normalno, različite reakcije. Republika Srpska je bojkotirala sve u svezi s tim, premda se treba prisjetiti da je upravo Izetbegović u Daytonu kumovao utemeljenju te tvorevine i mnogi ga cinici smatraju čak najzaslužnijim za njezin nastanak. U bošnjačkom korpusu od ostalih reakcija potpuno je odudarala izjava rezigniranog Sefera Halilovića (neka ga Bog nagradi za sve dobro, ali i loše što je učinio) i o tomu će lošem Halilović po svoj prilici progovoriti u Haagu već u siječnju iduće godine, a i bivši je zapovjednik srebreničke obrane Naser Orić također odlučan kazati punu istinu otkako Izetbegovića više nema među živima. To upućuje da ga dosad nisu htjeli ili nisu smjeli kompromitirati.
Jedna od epizoda koja baca sasvim drukčije svjetlo na bošnjačku borbu i otkriva je bitno različitom od one kakvom je sami opjevavaju svakako je i tzv. oslobođenje Vareša. Drugi studenoga navršilo se točno deset godina od one gungule i golgote kroz koju su prošli vareški Hrvati kad su se našli na oštrici velike armijske ofenzive. Tim povodom upriličeno je polaganje vijenaca i paljenje svijeća pred spomen-obilježjem kod crkve, a zatim je održana dostojanstvena i dirljiva komemoracija u velikoj dvorani općine Vareš. Brojke govore da smo, sve u svemu, izgubili 121 čovjeka, da još tragamo za 7 nestalih, da smo ponovno izgradili tek trećinu spaljenih kuća i stanova. O pljački, poniženjima i drugim oblicima onemogućavanja povratka sve je već davno kazano. Ono što žalosti i dandanas jest činjenica da za ta zlodjela nitko nije čak ni osumnjičen. Zna se tek da su postojali relevantni dokazi o mučenju i pogubljenju zarobljenikâ na Perunu, o napadu na Pogar itd., ali je suradnja hrvatske strane s haaškim sudom i dalje nikakva. S druge strane, treba napomenuti, neki su optuženici za Stupni Do privedeni i čekaju suđenje.
Međutim, Vareš u sebi ima još duha, pa i nakon takvog poremećaja kakav je stvorio protekli rat nastavlja putem svoje tradicije iz koje je iznikla i fantastična Jana Šoljak. Djevojčica koja je prije deset godina bila u pelenama kad se užas nadvio nad Vareš i otpuhao njegove žitelje pa tako i nju. No, ona je ove jeseni u vareškoj kinodvorani slavodobitno promovirala svoj prvi CD i ta je nesvakidašnja glazbena manifestacija pokazala da se nakon čitavog desetljeća u ovom gradu napokon može organizirati nešto potpuno depolitizirano i rasterećeno od glupe ratne prošlosti.