Željko Ivanković

Cijeli dan zvoni telefon. Kao da smo u Pentagonu, misli, a svjestan je da zahvaljujući telefonu još jedino znaju da postoji netko i izvan ove njihove zgrade, i izvan Sarajeva i da brojni prijatelji i znanci žele s njima podijeliti zabrinutost, zadovoljiti radoznalost, ponuditi pomoć. Što bi da još telefona nema? Osjećaj nemoći, zatvorenosti, prepuštenosti samima sebi, osjeća, jednako uznemiruje i njega i Renatu. Tamara to doživljava kao dan bez škole. Saziva kolegice i sve izgleda tako jednostavno kao da se jedna drugoj upisuju u spomenar.

Bože, zar tako počinje rat? – prevrtao je po glavi misli.

Otac! On je otac. Najednom ga ta riječ svom svojom težinom udari po glavi. Najednom kao da je postao svjestan svih značenja riječi koja u svakodnevnom življenju obično tako malo znači. Riječi koja ga pritišće kao teret, kao najveći od svih mogućih tereta pod nebom.

Otac! Hvata ga blaga panika. Valjda se ne vidi da je problijedio. Ili je to unutarnji osjećaj bljedila od tihe panike i straha. On je otac, a ne zna to biti. Nije nikad bio otac u ratu. Što mu je činiti, što se od njega očekuje. Očekuje li uopće itko išta? Renata? Tamara?

Nikad mu krupnije, i istovremeno ispraznije riječi nisu dolazile u glavu – otac, glava obitelji, pater familias. Sve što je ikad čuo, pročitao, znao, rugalo mu se negdje u dubini bića, a ipak je bilo vrijeme da se nešto čini.

Što, pomislio je, ako to iz njega govori samo grešna savjest, progoni ga to što možda do sada nije bio, svejedno nije htio ili nije znao (i neznanje je grijeh – znao je podučavati Tamaru) biti otac. Što nije bio otac kako se to od njega očekivalo!

A što bi njegov otac učinio? Hm – sam se sebi naruga. Tko zna koliko se dugo oca nije sjetio. A i njegov otac nije bio otac u ratu. A kad su pričali o ratu, to u stvari i nije bio razgovor oca i sina. Bilo je to očevo odgovaranje na pitanja koja su on i njegova braća u svojoj djetinjoj radoznalosti postavljali o ratu u stilu “što si radio u ratu, tata?”.

Kako je život nepravedan. Uzeo mu je oca baš kad je počeo postajati čovjekom i kad bi s ocem o mnogo čemu želio popričati kao čovjek koji tek ulazi u život, a iza oca je već jedan rat, težak život, godine u kojima je već svoj dio svijeta oplodio i svojom krvlju i svojim znojem i svojim sjemenom, popričati s njim kao muškarac s muškarcem, ako to uopće otac i sin ikad stignu učiniti. Ako ikad i mogu sjesti kao dva muškarca koja se ne samo uzajamno vole, nego se i poštuju i ljudski, muški razumiju.

On to sa svojim ocem nije uspio. Otac je život prerano potrošio ili je život njega prerano potrošio. Njegovo iskustvo vezano za oca je iskustvo dječaka koji u ocu vidi snagu, sigurnost, zaštitu, moć.

Sva njegova znanja i iskustva vezana za očeve u toj dobi u kojoj je on oca trebao, literarna su. A tu su očevi, svejedno da li prepisani iz životne u literarnu stvarnost ili samo literarna fikcija – suparnici, nerijetko tako nepomirljivi suparnici.

Još je njegova majka znala reći: “Ah, otac?! Otac ko kolac!” što je, valjda, trebalo značiti bezosjećajnost i nebrigu, na način na koji to iskazuju žene, ili bezosjećajnost koju je i sama u svome djetinjstvu doživjela kad je ostajući bez majke rasla uz maćehu i o tom nam životu pričala priče slične onima iz “Pepeljuge”, a mi je pitali, a što je s tvojim ocem, zašto te djed, naš dobri djed, nije štitio. Dobri djed? Dobri djed nikad nije značilo ili podrazumijevalo i – dobri otac!

Doista, postoji li očinstvo kao svijest, kao svjesnost o htijenju očinstva i dugom procesu realizacije ili je ono i kod čovjeka, kao i kod bilo kog drugog mužjaka u prirodi, tek biološko izvršenje zadatka, dakle nešto iz sfere manje svjesnog ili potpuno nesvjesnog, gdje je onda jasno kako je matrijarhalno i biološki i kreativni temelj svijeta.

Nesvjesni očinstva kao kreacije, ili barem su-kreacije biološkog svijeta, kao i nečega što je i vlastiti stvaralački čin, muškarci kreiraju neki drugi svijet u kome, u odnosu na ženski biološki i stvaralački potencijal, kao potencijal zemlje, vode, zraka, vatre, same prirode, jedino mogu osjetiti vlastitu snagu, stvaralačku moć i sami smisao vlastitog postojanja.

U tom svijetu neke nove i od žene udaljene stvarnosti, muškarac gradi novu kreaciju. Umjetnost, filozofija, religija ili politika, novac, moć, karijera, rat... Da, rat! Vrhunac muške kreacije! Jebem ti tu kreaciju! – pobuni se neka gorčina u njemu. Kamo puste sreće da žene svijetom vladaju. Gle, nasmija se u sebi, pa tek bi one ratovale. Zbog muškaraca! Svejedno je zbog koje gluposti ljudi ratuju.

Otac. Čak ni bog židovski nije znao biti otac. Nije se sam žrtvovao za svoga sina, što bi čovjek očekivao i dobio od majke, da se nešto u Bibliji majka pitala, nego je sina žrtvovao.

Otac ko kolac!

I što je onda s njegovim očinstvom? Stvarnost želje da se bude otac. Ako je to tako, zar se ona ostvaruje na jednom primjerku života? Ili je to proizvod trenutka u kome pohota muškarcu, Biblija bi to vidjela kao jabuku u Evinoj ruci, navuče neki čudan veo preko očiju, pa umjesto svoje stvarnosti na trenutak vidi stvarnost koju mu ponudi žena, zamamnu kao lepeza paunice što se šepuri, kao bogomoljkina ubojstvena čarolija.

I sve poslije toga ti se čini kao da si bio nazočan opsjenarstvu, čak si početno sretan što si doživio magiju, ali kako ne želiš živjeti u svijetu koji je prijevari nalik, jer je tvoja, muška stvarnost drukčija, moraš nekoga kriviti. Žena koju si mi dao, dala mi je jabuku. A ona će: zmija me nagovorila.

Ipak je majčinstvo sve: majka zemlja, majka domovina, majka priroda... Očinstvo je ionako samo zrno sjemena na velikoj plodnoj njivi prirode, jednom potrebno i potom zauvijek nepotrebno. Možda su toga muškarci instinktivno svjesni, baš kao i žene cjelokupnog svog smisla u majčinstvu, pa i posežu za onim čemu mogu stvaralački biti i otac i majka, dakle stvoritelji. Stvoritelji i Bogu i Ženi unatoč!

Gdje je to, kad već nije u biološkim nasljednicima, usađena njihova svjesna biološka svijest? U intelektualnom! Valjda zato muškarci kreiraju cijeli jedan svijet u kome onda mogu sebi podložiti i ženu i njezinu stvarnu, a tako biološki slijepu moć, i jedni druge, pa i sam život, dakle ono čega nije stvarni svjesni kreator. To objašnjava zašto su svi veliki stvaraoci na bilo kojem polju čovjekove duhovnosti i njegove intelektualne moći muškarci, jer je muškarac ženinoj nedodirljivoj biološkoj moći, suprotstavio jednu drugu, njoj nedosegljivu moć.

Da, a ova ili ona žena, kao da već sluša što bi mu poneka od žena s kojima se u svom dugom druženju susretao rekla. Da, velike su bile samo one koje su pobijedile biologiju u sebi, sirovi biološki instinkt majčinstva.

Bože, jesam li ja otac i koliko sam otac? Koliko se to bude otac, da bi se ikako bilo? Kako se to bude otac? Da je o ovome mogao razgovarati sa svojim ocem, pa makar on to, kao obični polupismeni čovjek iz naroda, rudar, i ne razumio, makar i sam nije upamtio oca i ne zna što je to potpuno doživljeno očinstvo. Kad bi sad imao odraslog, zrelog sina i mogao s njim o ovome govoriti.

S Tamarom o ovome ne može. Ali kad bi barem znao, volio bi barem toliko dokučiti, kako ona, njegova kćerka, Tamara, doživljava očinstvo svoga oca. S kćerkom u toj dobi otac ionako o malo čemu može, osim o školi, razgovarati. Dobro je njemu rekao njegov stari prijatelj Karlo:

–Ti ono imaš kćer, jel´ da? Nije s njima lako. Ja kad mi sin ujutro ustane, a nadigao mu se, uhvatim ga malo za ćunu pa kažem mašala, mašala. Pa drago i meni i njemu. A kćerku više ne smijem od dragosti ni poljubiti, osim za rođendan ili Novu godinu. Odmah se, gluho bilo, može štogod krivo shvatiti. Kao ispadnem ja sad neki manijak! Bježi, ništa bez muška...

–Baš tako. To je i moja baba govorila! – uzvratio bi Boris najradije se upuštajući u baš takve razgovore.

Da, a Renata bi, kad bi joj rekao kojim se mislima bavi, u njega gledala kao da je pomaknuo s pameti. Mislila bi da je pater familias, kako su ga Renata i Tamara ponekad ironično znale nazvati, poludio, da je postao prva žrtva ovog rata, a da još čestito ni metak nije ispaljen.