Teroristi i bombaši svoje su krvave potpise proteklog mjeseca ostavili u Bagdadu i Bombayu. Dok se nešto takvo u iračkoj prijestolnici i moglo očekivati, to se ne može reći za masakr počinjen u spomenutom gradu u Indiji koji je tu zemlju doveo do ozbiljnog zaoštravanja odnosa sa susjednim Pakistanom, što je valjda nekome i bio krajnji cilj.
U Bagdadu se na udaru našao personal UN-a, a svoje dobronamjerno zalaganje za Irak glavom je platio i sam voditelj tamošnje UN-ove misije, uglađeni brazilski diplomat Sergio de Mello, iza kojeg je bilo bogato međunarodno iskustvo. Osim ovih žrtava, posebnu cijenu svoje avanture u Iraku plaćaju Amerikanci koji su od sloma Sadamove obrane izgubili više od 150 vojnika u različitim incidentima, što je premašilo brojku poginulih američkih vojnika za vrijeme otvorenog sukoba. Iako su nedavno, pomažući se anarhijom napaćenih Iračana, uklanjali nebrojene portrete i kipove iračkog diktatora, sada ih Amerikanci sami postavljaju u obliku tjeralica. No, činjenica je da je Sadam Hussein, kao i Osama bin Laden nešto prije njega, samo stjeran pod tepih otkud svako malo podmeće noge onom poretku kakvome Amerika prokrči put svojom oružanom silom, a tek onda se sučeli s pravim problemima, kad dođe do utjerivanja demokracije.
Na svom terenu, u ovom
trenutku, Amerikanci se bave komemoracijom u povodu druge obljetnice
terorističkih napada na New York, ali se i zagrijavaju za buduću predizbornu
kampanju u kojoj se kao pretendent na poziciju predsjednika SAD, uz već solidnu
potporu, pojavljuje Wesley Clark, dojučerašnji vojskovođa i general, čije
lice ipak odaje više profinjenosti negoli grubosti kakvu bi na vojničkom licu
trebalo očekivati. No, tko zna hoće li se u slučaju njegove pobjede bitno
mijenjati američka vanjska politika, a to je pitanje koje najviše zaokuplja
ostali svijet. Aktualni predsjednik Bush izgubio je međunarodne simpatije
– ako ih je ikada i imao – upravo jer se ponašao poput slona u staklani.
Nakon Bagdada i Bombaya, gotovo smo odmah mogli prijeći na priču o opasnostima Sarajeva jer je konektirano za moderni svijet najviše po tome što gotovo svake večeri ili svake noći zabilježi po jedan incident, eksploziju, atentat ili štogod slično, uglavnom s okusom terorizma. Srećom, nema ozbiljnijih žrtava, ali se permanentno sije strah i potiče širenje mržnje jer ne spavaju ni vandali. Dok bombaši rade svoje i petljaju s fitiljima, oni zakrvavljenih očiju tumaraju po grobljima birajući koliko će križeva i nadgrobnih spomenika nesmetano porušiti. Sarajevski su incidenti utoliko ozbiljniji što aktualna vlast nema načina ili ga uopće ne traži da se obračuna sa svakovrsnom mafijom, a nakon povika na Alijansinu policijsku državu, koju tobože još uvijek mora raskrinkavati, sada se obrušava i na samu oporbu optužujući ju da stoji iza izazivanja straha i nereda s ciljem pripremanja terena za prijevremene izbore. Slične se borbe vode i u Mostaru, gdje su HDZ-ovoj Središnjici zbog neplaćanja računa isključeni telefoni, no i to je okarakterizirano kao diverzija i "komunističko maslo". Sve i da jesu "propale komunjare" sve to organizirale, najveći bi udarac aktualna vlast mogla doživjeti u obliku socijalnog bunta budući da nema više nijednoga dana u kome se ne događaju blokade prometnica i štrajkovi glađu, a koliko je ljudima dogorjelo najbolje svjedoči slučaj bihaćke "Žitoprerade". Bahati ministri i svi drugi važniji obnašatelji vlasti, dok se sve to događa, mirno ljetuju, i pored poprilično objektivnog upozorenja koje su dobili od oporbenih lidera okupljenih u jednoj TV emisiji, a odnosilo se na krajnju soluciju u kojoj narod izlazi na ulice i uzima vlast u svoje ruke. Najdalje je otišla SDA pokazavši da joj se fućka i za krizno stanje i za tu emisiju, jer nitko iz te stranke nije htio doći u studio.
Međunarodni čimbenici, kojima se nigdje ne žuri iz BiH, sugeriraju kako bi eventualnu odluku o prijevremenim izborima trebale donijeti isključivo domaće vlasti. A vlasti k’o vlasti – mogle bi ovako dvjesto godina, dok se i praunuci ne izredaju. Drugi je problem – sve kad bi sutra bili zakazani izbori – razjedinjena oporba. Točnije, jedini realan oporbeni savez, koji je vrijeme već iskristaliziralo, bio bi predvođen Lagumdžijom, Zupkom i naročito žustrim Dodikom, ali takav ne odgovara SDU-u koji se izdaje za novu socijaldemokratsku okosnicu. Stoga, Sejfudin Tokić u ime SDU predlaže nekakav probosanski blok u kome je za početak eliminirao Hrvate, a ruku pruža ofucanim vlastohlepcima iz stranke za BiH, i tu još želi vidjeti Dodikov SNSD. Stranka za BiH poručuje pak da joj sklapanje saveza, posebice s nekim iz oporbe, ni u kom slučaju nije prioritet, a Dodik veli da on o svome probosanstvu uopće nije upoznat. Bilo kako bilo, rukavica je u lice vlasti ipak bačena.
Međutim, čak i ako bi uz redovite općinske izbore naredne godine bili održani izvanredni opći izbori, aktualna vlast ne vidi opasnost i ne mari za to što joj gori pod nogama upravo stoga što ne mari ni sam narod koji se ne odaziva čak ni na opći poziv kad mu se vatrena stihija primakne naselju, pa kako će se tek odazvati pozivu na prijevremene izbore?! To je ono sa čime vlasti pouzdano računaju. Treba se zaista zapitati što se to događa s narodom, je li uistinu toliko “poravnio”...!?
Vareški neprijatelj broj jedan u ovome je momentu ideja da se odnekud drugo upravlja i gazduje vareškim šumama. Naime, došlo je vrijeme da se presudi u kojem će gradu biti sjedište kantonalnoga šumskog društva. Naš grad ima sve potrebne predispozicije, ali nema dovoljno političke snage da izbori nešto što mu realno pripada. U isti mah, na državnoj se razini već stoti put aktualizira pitanje donošenja zakona o zabrani izvoza oblovine. Odmah treba znati da se to ni u najboljem slučaju nikad neće odnositi na Vareš, jer smo naučeni da naše drvo prerađuje svatko, pa makar imao improviziranu pilanu u Neumu, samo ne mi i naša “Zvijezda”. Usvajanje zakona o sprečavanju izvoza oblovine sprečavaju upravo švercerski lobiji u sprezi s nadležnim Ministarstvom ekonomskih odnosa i vanjske trgovine BiH. Adnan Terzić, koji je kao predsjedatelj Vijeća ministara nadređen i tome ministarstvu, veli kako je moguće da se tu nešto oteže. Naravno, samo je nemoguće od njega očekivati da to presiječe i pokrene u pravcu rješavanja jer su šumska područja ponajviše pod kontrolom SDA, a od nečega treba preživjeti još bar nekoliko “najtežih godina”. Adnan tako reče i ode u Tursku na odmor, a Hrvatskoj ne samo da ne misli povjeriti izgradnju koridora 5c, nego se zainatio i nijedne joj pare on lićno ostaviti neće. Očito je definitivno propala ona naša izreka “komšija ti je nekad preči nego brat”. Pa neka nama naše Malezije, jest daleka, ali brat je brat. Tom će se logikom i vareške šume ponajprije “Krivaji” dat’…