NAŠA POSLA

HUMANITARNI PUT DUG TRI MJESECA

Piše prof. Mijo Vidović

            Kamion s prikolicom, vlasništvo Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije Sarajevo, natovaren s preko 20 tona različite humanitarne robe, konačno je 8. srpnja stigao u Vareš, na svoje krajnje odredište. Koji su to razlozi da kamion putuje puna tri mjeseca od Offenburga do Vareša, mjesta udaljenog "samo" 1.400 kilometara od mjesta utovara?

            Ali, pođimo redom. Grupa neumornih njemačkih prijatelja pod vodstvom Alfonsa Vögelea i Güntera Schumachera u suradnji s Caritasom iz Offenburga mjesecima je na samo njima poznat način prikupljala sredstva kako bi se kupile potrebne živežne namirnice za uobičajeni transport pred uskrsne blagdane. Bio je to 253. po redu transport u organizaciji Caritasa iz Offenburga od izbijanja rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a trebalo je dopremiti pomoć za Sarajevo, Srebrenicu i, naravno, Vareš.

            Nakon prikupljenih sredstava, koja su darovali "mali" i obični ljudi, a ne nekakve tvrtke ili organizacije, i nabave hrane i ostalih potrepština, vrijedne ruke njemačkih dobrovoljaca, mahom žena, sve uobičajeno pakiraju u stabilne pakete od banana kako se ništa ne bi oštetilo na putu od Lahra do konačnog odredišta u Bosni i Hercegovini.

            Naručeni kamion s prikolicom stiže u zakazano vrijeme 8. travnja, ne kasneći ni jednu minutu, kako bi preuzeo humanitarnu pošiljku. Marijan Jozeljić s Lazetovice, pouzdan i provjeren više puta do sada, pomaže pri utovaru i ne štedi se iako je pred njim dalek put.

            Nakon utovara uobičajeno zadovoljstvo svih onih koji su svesrdno pomagali ovaj projekt. Zadovoljno se trljaju ruke pri pomisli da će sve stići na odredište pred svečane dane Uskrsa.

            Ispunjavamo potrebnu dokumentaciju – darovnicu i međunarodni tovarni list – na ime Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije Sarajevo koji za nas obavlja sve potrebne radnje oko reguliranja carinskih formalnosti. Caritas je vrlo pouzdan partner s kojim suradnja traje još od 1992. godine kad je glavni ured još bio u Splitu zbog ratnih prilika u Bosni i Hercegovini. Potrebno se samo prisjetiti ravnateljâ Caritasa don Pave Šekerije i don Ante Perića koji su nesebično pomagali i pratili konvoje humanitarne pomoći u najteže ratno vrijeme bez puno pitanja i potraživanja često nepotrebne "papirologije". Mnoge vareške obitelji ostale bi gladne u ono vrijeme bez dvojice spomenutih ravnatelja Caritasa. Suradnja koja traje i za mandata don Stipe Kneževića može poslužiti svima onima koji se bave ovim vrstama posla.

            Kamion nakon utovara odlazi prema svom konačnom cilju u Bosni i Hercegovini, a oni koji su ga otpremili ili na bilo koji drugi način omogućili da krene prema onima koji ga željno očekuju, odlaze zadovoljno svojim kućama. Međutim, dva dana nakon utovara saznajemo da se kamion iz pravnih razloga ne može ocariniti budući da prema novim propisima nije jasno tko treba izdati dozvole za oslobađanje plaćanja carine. Do sada je za te vrste dozvola bilo nadležno Ministarstvo za socijalna pitanja i izbjeglice. Međutim, novim zakonom je određeno da se sve humanitarne organizacije moraju preregistrirati kod Ministarstva pravde koje bi onda trebalo izdavati potrebne dozvole. Nakon više intervencija saznajemo da Caritas ne može dobiti nikakvu dozvolu za primanje humanitarne robe budući da se nije preregistrirao prema novim propisima. Za poznavatelje prilika to je bila samo izlika jer kako objasniti da je na granicama stajalo stotine kamiona, pa i onih organizacija koje su se preregistrirale? Uzalud su bile intervencije s raznih strana koje su došle i do članova državnog Predsjedništva. Ništa nije kretalo s mrtve točke!

            Nakon svih bezuspješnih pokušaja da riješimo nastali problem, izdajemo nove papire na ime Kruha sv. Ante u Sarajevu, kojemu uspijeva nakon plaćanja carine "izbaviti" kamion s carinarnice u Kiseljaku i dopremiti u Vareš. Kamion konačno stiže u Vareš 8. srpnja – točno tri mjeseca nakon utovara.

            Naravno, može se samo špekulirati zašto je došlo do zastoja otpreme humanitarne pomoći. Kome je zapravo u interesu da oni koji su najsiromašniji ne dobiju najpotrebnije kad je općepoznata činjenica da mnogi, osobito stariji ljudi, nisu u stanju sebi osigurati minimum sredstava za život dostojan čovjeka. Zašto oni koji bi se trebali brinuti o toj kategoriji ljudi ne poduzimaju ništa kako bi se osigurale redovite isplate ionako niskih mirovina i kako ti ljudi ne bi više bili ovisni o humanitarnoj pomoći?

            Nije nikakvo čudo da oni koji bi trebali rješavati ove probleme to sporo rade ili ih ti problemi uopće ne zanimaju, jer njima samima nije potrebna nikakva humanitarna pomoć na temelju primanja koja imaju redovito i s različitih strana.

            Međutim, čudnije je kako reagiraju neki od onih koji bi trebali primiti humanitarnu pomoć i kojima je ona neophodna. Oni često sumnjiče sve i svakoga, optužuju organizatore pomoći da ništa ne poduzimaju oko rješavanja nastalih problema, prepričavaju izmišljene priče, dovode u sumnju vozača koji bi prema njihovu mišljenju trebao ići na drugu carinu, ili sumnjiče nekoga tko je već negdje tajno pregledao humanitarnu pošiljku i uzeo sebi ono najbolje a njima ostavio ono što ionako ništa ne vrijedi... Poneki od primatelja zaborave reći hvala svima onima koji se nesebično i bez ikakve nadoknade ili plaće godinama trude kako bi im makar malo olakšali teški život. Oni zaboravljaju da je humanitarna pomoć dar dobrih ljudi, a ne nekakvo pravo koje oni moraju ostvariti. Oni često ne znaju, ili ne žele znati, da natovareni kamion nije uvijek određen samo za jedno mjesto nego se istovara na više odredišta, što njima opet izgleda kao da je netko "pokupio" ono najbolje ostavljajući ono što nije valjalo.

                Kao primjer neka posluži izvod iz jednog pisma koje je nedavno stiglo iz Vareša u Offenburg: "...Još uvijek nismo dobili pakete koje se nam poslali. To sve stoji mjesec i deset dana na carini u Kiseljaku i mi se svi čudimo zašto je vozač kamiona vozio preko Kiseljaka. On je do sada uvijek vozio iz Sarajeva direktno u Vareš, a sada drugačije. Zašto? U ovaj kamion je natovareno 300 paketa Crvenog križa i svi se čude da sve to stoji i da se nitko o tome ne brine. Pišite nam što o svemu ovome kaže gospodin Vidović...".

            Koliko je samo dezinformacija u ovih nekoliko redaka! Autor ili autorica pisma očito bolje zna od svih onih koji organiziraju prijevoz pomoći da je kamion uvijek išao iz Sarajeva direktno do Vareša, a zapravo se carinjenje uvijek vršilo u Kiseljaku. Odmah se sumnjiči vozač kamiona koji zapravo nema nikakve veze s nastalim pravnim zavrzlamama i koji je prisiljen tri mjeseca ostati bez posla i primanja jer je kamion blokiran. Odakle informacija da su na kamionu paketi Crvenog križa, koji nema nikakve veze s ovim transportom – to zna samo autor pisma. Izjava "nitko ništa ne poduzima da kamion stigne u Vareš" je uvreda svima onima u Varešu, Sarajevu i Offenburgu koji su danonoćno tražili mogućnosti rješenja nastalih poteškoća.

            Zar ne bi bilo bolje u svakom čovjeku otkrivati ono pozitivno umjesto razmišljanja o tome da su ljudi po sebi zlobni i da uvijek gledaju nekoga prevariti? Svi bismo trebali preispitati sebe i vlastiti odnos prema drugim ljudima i nastojati svoju dobrotu prenositi na svog susjeda ili prijatelja jer samo na taj način i malim koracima imamo šansu prevladati egoizam i pridonijeti stvaranju boljeg i humanijeg društva.