BILJEŠKE O ZAVIČAJU (88)

BRGULE

Piše Željko Ivanković

            Brgule prvi put u domaćoj historiografskoj literaturi, koliko je poznato, susrećemo 1631. godine kad provincijalom Bosne Srebrene postaje fra Martin Brguljanin, kako čitamo kod Ante Slavka Kovačića ili 1632. godine kad poglavarom bosanskih franjevaca postaje “Martinus a Bergule prope Varess” (Ivan Stražemanac), koji na tom mjestu ostaje do 1633. ili 1635. godine, kako kod kojeg autora čitamo. Kod Lašvanina čitamo i sljedeće: “Martin Brguljanin, iznad Vareša. Ovomu se rodbina isturčiše. I dohodio bi mu brat Turčin u Sutinsku, a on bi ga pogrđivao i ružio.” Fra Ignacije Gavran, priređivač Lašvaninova “Ljetopisa” zabilježit će da su Brgule selo dva i pol sata hoda udaljeno od Vareša, “danas (knjiga objavljena 1981. godine) bez katolika”. U turskim izvorima, u turskoj literaturi, a nedavno je objavljen “Opširni popis bosanskog sandžaka iz 1604. godine” (Sarajevo, 2000.), nalazimo i sljedeće: “Selo Javri, drugim imenom Brgula”, koje je situirano u nahiju Visoko u Bosanskom sandžaku, s napomenom da se prvo ime nije do danas održalo, a da postoji selo Brgule, jugoistočno od Vareša. Problem prvoga datiranja Brgula, dakako, ostaje i dalje otvorenim. No, u popisu iz 1604. godine zabilježeno je u Brgulama muslimana sa baštinama 45, neoženjenih 5 s ukupnim prihodom od 4.193 akče od resmi čifta, bennaka i mudžerreda, pšenice, mješanca, zobi, povrća, lana, sijena, košnica, kupusa, voća, crvenog i bijelog luka, od tri mlina, dva samokova i ušura od željeza, badihave, mlađarine, poljačina i tapijske pristojbe na zemin. To selo ima i svoje vojnuke muslimana s baštinom osam i nemuslimana 2 s prihodom od 1.323 akče. Bilježimo, dakle, u Brgulama u to doba i plaćanje poreza na dva samokova i ušur na željezo, što ne znači nužno da su samokovi tamo i bili nego da njihov vlasnik tamo živi.

            Kad Brgule opet ulaze u historiografski relevantnu literaturu već su naseljene pravoslavnim stanovništvom, koje se tu (također i na Šikulje, te na olovski plato i u okruglički kraj) doseljava tek u vremenu nakon Bečkog rata (dakle, nakon 1699. godine) s prostora istočne Hercegovine i Crne Gore. U “Visočkoj nahiji” Milenka S. Filipovića iz 1928. godine čitamo kao potvrdu tome dva primjera: da su pravoslavni Bosiljčići starinom Drekalovići sa Cetinja. Jedan od njih naselio se i na Brgulama. I Lalića, starinom iz Banjana u Hercegovini, nalazimo u Filipovićevoj knjizi u Brgulama. A u “Životu i običajima narodnim u Visočkoj nahiji”, istoga autora (iz godine 1949.) čitamo i o običaju zadušnice i slave u pravoslavnih na Brgulama.

            Brgule su u našem vremenu znanosti postale zanimljive sa stećcima, te kad je na njima otkrivena “ostava brončanih predmeta”, kako je u arheološkoj znanosti opisan nalaz iz 1961. godine koji je Zemaljski muzej otkupio 1976. godine od Boška Stanišića, a u literaturi opisan 1980. godine. Naime, tom je prigodom nađeno devet brončanih predmeta, od kojih su dva bila oštećena. Nađene su četiri dobro sačuvane brončane fibule, dvije narukvice (jedna neznatno oštećena), te dva ulomka dijademe izrađene od brončanog lima, kako je tu “prahistorijsku ostavu” opisao Borivoj Čović.

            Fibule i narukvice iz Brgula imaju bogat geometrijski ukras s motivima i kompozicijom tipičnom za središnju Bosnu, gdje je geometrijski stil jednako zastupljen na keramici kao i na bončanim predmetima. Autor teksta fibule i narukvice veže za neke domaće radionice brončanog doba kakve su proizvele i druge predmete nađene u Velikom Mošunju u travničkom kraju ili Paklenici kod Tešnja. Dijademu, pak, veže za Podunavlje, pa bi to značilo, uz sve rezerve koje znanost ima, da je ona na naše prostore uvezena i ne može biti domaće proizvodnje. Nalazi u toj ostavi se datiraju u vrijeme oko 900. godine prije Krista

Brončane fibule nađene na Brgulama (crtež)