RODNI KRAJ SE NE ZABORAVLJA
Piše prof. Mijo Vidović
Selo Oćevija – rodno mjesto slavnih i
nadaleko poznatih franjevaca fra Filipa Lastrića i fra Rafe Barišića,
mjesto starih majdana i iznimne prirodne ljepote što je uvijek privlačilo
strance koji su u njega navraćali na duže ili kraće vrijeme, nekada jedno od
najjačih i najbogatijih na vareškoj općini – danas vegetira sa svojih stotinjak
stanovnika i daleko od nekadašnje slave. Tri četvrtine prijeratnih stanovnika
napustilo je Oćeviju i sada živi u različitim mjestima Bosne i Hercegovine,
Hrvatske, Nizozemske, Njemačke, Kanade, Amerike i daleke Australije.
Međutim, iseljavanje iz Oćevije nije samo posljedica ratnih i poratnih zbivanja. Potraga za novim mogućnostima boljeg i lakšeg života odvela je mnoge Oćevce davno prije nesretnog zadnjeg rata u različite zemlje svijeta. Nije to bilo iseljavanje prvenstveno iz nekakvih političkih razloga, iako je bilo i toga, nego više u potrazi za boljom zaradom.
Općepoznata je
činjenica da su tadašnje jugoslavenske vlasti poslije Drugoga svjetskog rata
zatvorile državne granice, ali su ljudi ipak pokušavali ilegalno prijeći granicu
i domoći se zapadnog demokratskog svijeta i boljeg života. Tako su i petorica
Oćevaca (Mijo Skeledžić, August Čolić, Anto Višnjić i
Perica Semunović pod vodstvom Bože Višnjića) na Petrovdan 1958. tajno
napustili Oćeviju i pokušali ilegalno prijeći državnu granicu s Austrijom. Ipak
su se na granici pokolebali i vratili, ali su otkriveni i pozatvarani.
Organizator bijega Božo Višnjić osuđen je zbog djela pokušaja ilegalnog prelaska
državne granice na šest mjeseci zatvora.
Poslije izdržane
kazne zatvora, Božo ipak napušta Oćeviju i sa suprugom Verkom odlazi
najprije u Loznicu gdje dobiva mjesto strojovođe na “novoj njemačkoj lokomotivi”
– kako sam kaže. Loznicu najprije napušta supruga Verka i već sredinom 1963.
dolazi u okolicu Waldshuta u Schwarzwaldu gdje se zapošljava u ugostiteljstvu,
što će itekako utjecati na njihov daljnji zajednički život u Njemačkoj. Ta
godina može se uzeti kao početak doseljavanja Oćevaca u Schwarzwald. Nekoliko
godina kasnije, 1967., dolazi i Božo sa sinom Mišom i kćerkom Željkom
i cijela se obitelj nastanjuje u mjestu Schwenningen. Djeca uspješno završavaju
školovanje i izobrazbu za tehničkog crtača odnosno automehaničara. Poslije
raznih poslova, Božo i Verka odlučuju unajmiti restoran i pokušati samostalno
ostvariti svoj davno sanjani san. Već 1977. otvaraju vrlo uspješan restoran
“Ratskeller” u Trossingenu, a godine 1981. kupuju i otvaraju restoran “Germania”
sa domaćim i njemačkim specijalitetima koji je i danas nadaleko cijenjen,
posebno od njemačkih gostiju. Restoran je vrlo uspješno vodila Verka sve do
svoje prerane smrti za Uskrs 2000., a potom ga s jednakim uspjehom preuzimaju
Željka i Mišo uz potporu oca Bože koji je i danas, sa 72 godine na plećima,
itekako aktivan i ne poznaje umor.
Dolaskom obitelji Bože i Verke Višnjić u Schwarzwald led je probijen. Tijekom sljedećih nekoliko godina i drugi iz Oćevije dolaze u Schwarzwald i nastanjuju se u Schwenningenu ili okolnim mjestima. To su: Janja, Marija i Katarina Čolić, Anto i Agneza Višnjić, Franjo i Anđa Višnjić, Mato i Lutka Semunović, Ilija i Božana Semunović, Ratko i Anika Jakić, Mato i Anđa Višnjić, Branko i Anica Vijačkić, Stijepo i Marija Pavlić, Ratko i Vika Vijačkić, Karlo Višnjić, Josip Skeledžić i Štefica Skeledžić.
Ako se ima u vidu da
većina navedenih ima u međuvremenu djecu (druga generacija), a mnogi i unuke
(treća generacija), onda dolazimo do ukupno šezdeset jedne osobe porijeklom iz
Oćevije.
Tijekom posljednjeg rata i neposredno po njegovu završetku u Schwarzwald iz Oćevije dolaze i sljedeće obitelji koje se nakon nekoliko godina boravka u Njemačkoj preseljavaju u Australiju: Čedo i Božana Jakić s dvoje djece, Bernard i Manda Vijačkić s dvoje djece, Gina Vijačkić s dvoje djece i Ruža Čolić.
Poražavajuća i za hrvatski narod tragična činjenica je to što se od svih navedenih obitelji iz Schwarzwalda gotovo nitko nije vratio u svoj stari zavičaj, u svoju Oćeviju. Jedina iznimka je obitelj Ratka (sada već pokojnog) i Vike Vijačkić s troje djece, koja je imala hrabrosti vratiti se u tadašnju neizvjesnost.
Zanimljivo je da od prve generacije Oćevaca gotovo nitko nije primio njemačko državljanstvo i svi su na neki način bili povezani sa svojim rodnim mjestom u koje su redovito dolazili za vrijeme božićnih blagdana ili godišnjih odmora. Upravo ta činjenica jasno pokazuje da kod svih njih postoji makar i podsvjesna želja za povratkom. Međutim, kod druge generacije slika je sasvim drugačija – trend uzimanja njemačkog državljanstva više je nego očit, a treća generacija samim rođenjem u Njemačkoj dobiva njemačko državljanstvo, i zbog nepoznavanja jezika svojih predaka brzo se potpuno asimilira u njemačko društvo. Stanje je poražavajuće, ali čini se da je taj proces nezaustavljiv ukoliko se ne dogode nekakva čuda ili potpuno nepredvidive stvari.
Rat koji je bjesnio u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nije ostavio hladnima ni Oćevce koji žive i rade u Schwarzwaldu. Samoinicijativno su se organizirali i već od 1992. uplaćivali određeni mjesečni iznos na račun koji su sami otvorili i kojim su sami upravljali. Od prikupljenog novca kupovali su hranu i ostale potrebne artikle i prevozili ih do Oćevije i Vareša, a poslije protjerivanja Oćevaca u mjesta gdje su oni bili smješteni (Kreševo, Lepenica, Kiseljak, Varaždin itd.). Ostatak novca koji nije utrošen za humanitarnu pomoć darovali su kao svoj prilog za potpunu sanaciju oćevske crkve.
U prikupljanju humanitarne pomoći i pomaganju starom kraju posebno su se angažirali Božo i Verka Višnjić. Koristeći svoj ugled i poznanstva iz vlastitog restorana, Božo i njegova obitelj prikupili su preko 90 tona različite robe i sve to prevezli i osobno predali prognanim i izbjeglim Oćevcima.
Nakon pada Oćevije, početkom studenog 1993., selo su sustavno opljačkali najprije pripadnici Armije Bosne i Hercegovine, a nakon njih i bošnjačke izbjeglice i prognanici iz istočne Bosne koji su bili naselili Oćeviju. Između ostalih nastradale su i viđenije kuće Ilije i Mate Semunovića iz Schwarzwalda koji su ih nakon rata vlastitim sredstvima obnovili ne čekajući nekakve donatore ili državu koja bi im to umjesto njih samih napravila. Mato Semunović kaže: “Čim smo supruga i ja u Njemačkoj zaradili nešto novaca, planirali smo napraviti kuću u Oćeviji. Svoj smo naum i ostvarili pošto smo imali namjeru vratiti se u stari kraj, ali sve je ispalo drukčije. Uvjeti tada nisu bili takvi da sam mogao vratiti obitelj. U međuvremenu su djeca osnovala svoje obitelji i oni nemaju onu čvrstu vezu s mojim rodnim krajem kao što to imamo supruga i ja. Ipak sam opravio svoju potpuno opljačkanu i devastiranu kuću u Oćeviji pošto želim imati vlastito ‘ognjište’ kad budem dolazio, jer tu su moji korijeni a i grobovi mojih najmilijih. To su moji planovi, a naši stari znali su reći: čovjek snuje, a Bog odlučuje.”
Božo Višnjić, “najstariji Oćevac” u Schwarzwaldu, priča: “Muči me stalno nekakva nostalgija za starim krajem i duša me boli kad dođem na zapuštene i razrušene temelje roditeljske kuće na Dobriću i pogledam sve one prirodne ljepote našeg kraja, ali i svu pustopoljinu i zapuštene kuće i livade koje nitko ne kosi. Isplačem se kao malo dijete i pomislim na sve one generacije koje su prije nas tu živjele i umirale. Svjestan sam činjenice da moj povratak u Oćeviju iz mnogih razloga nije moguć – djeca nemaju interesa za povratkom, supruga pokopana u Trossingenu, vlastiti restoran kao garancija moje i egzistencije moje djece – ali kad god mogu odlazim u stari kraj i vodim unuke kako bih im pokazao svoje korijene. Toliko čeznem za seoskom idilom da sam prije nekoliko godina kupio komad zemlje s pomoćnim zgradama i na njemu napravio svoj ‘ranč’ na kojem uzgajam krave i koze. Uvijek, kad se sjetim Oćevije, odlazim na ‘ranč’ i na taj način si olakšam dušu.”
Na kraju, poželimo Oćevcima u Schwarzwaldu ostvarenje svih snova i planova u nadi da će se ipak netko od njih vratiti, makar u trećoj ili nekoj daljnjoj generaciji.